Jarke boje ženskog trajanja
Narodno pozoriše u Beogradu, Baletski triptih Infinitas: Poema Stanojla Rajičića, kor. Igor Kirov; Ptico, ne sklapaj svoja krila Enrika Josifa, kor. Miloš Isailović; Simfonijski triptihon Petra Konjovića (kor. Maša Kolar)
-
Na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, sto godina od osnivanja i trajanja profesionalnog baletnog ansambla, 17. lipnja 2023. premijerno je izveden cjelovečernji baletni triptih Infinitas, u koreografiji troje suvremenih plesnih stvaralaca: Igora Kirova iz Sjeverne Makedonije, Milioša Isailovića iz Srbije i Maše Kolar iz Hrvatske. Osnovna ideja je sadržana u namjeri da se napravi svojevrsna posveta baletima koji su nekada izvođeni u toj kazališnoj kući. Stilski i vizualno tri potpuno različite suvremene koreografije izvedene su na glazbu tri znamenita srpska skladatelja i akademika 20. stoljeća – Stanojla Rajičića, Enrika Josifa i Petra Konjovića, odnosno na tri davno igrana naslova – Poema, Ptico, ne sklapaj svoja krila i Simfonijski triptihon – koja su nekada koreografski obradili Mira Sanjina, Vera Kostić i Dimitrije Parlić. Postavljanjem tri spomenuta djela rekreirala se baletna povijest Narodnog pozorišta. U baletnoj prošlosti, te predstave imale su svoje premijere i duži ili kraći scenski život. Poema je premijerno izvedena 1945., Ptico ne sklapaj svoja krila 1970., a Simfonijski triptihon 1962. godine.
Baletni prizor Poema skinut je sa repertoara odmah nakon poslijeratne premijere. Autori (glazbe Stanojlo Rajičić i koreografije Mira Sanjina) nikada nisu saznali prave razloge. No, Agitprop je uočavao nešto što ne smije biti prisutno u tom baletu i nad čim se postavljao ideološki znak pitanja. Govoreno je da sama scenografija A. Verbickog nije dobra i da se radi toga sklanja s repertoara, u šta su vjerovali samo naivni. Reklo bi se da već sama podjela na ekspresivne grupne likove – Potlačeni, Povorka smrti, Vjesnici ustanka, Ustanici – dovoljno sugerira što je moglo biti sporno i nedopustivo tadašnjoj kulturnoj politici, socrealističkom pravcu i partijskoj doktrini. Nakon punih 78 godina, u novoj inscenaciji, Igor Kirov je realizirao istoimeni balet Poema, ali na sasvim drugo djelo Stanojla Rajičića (iz istog perioda), iz jednog jedinog razloga –do partiture Poeme nije se moglo doći. Ostaje za budućnost da se nepravda prema tom djelu ispravi u potpunosti. Suvremeno neoklasično koreografsko rješenje Igora Kirova bilo je vizualno upečatljivo, plesački izuzetno skladno i zanosno, a odlikovala ga je, iznad svega, muzikalnost u rješenjima. Ostvarena je težnja da ljudska tijela emaniraju i vizualno zvuče poput instrumenata koji izvode Rajičićevo delo – Drugi koncert za violinu i orkestar. To se postiglo u potpunosti. Kostimografska rješenja doprinosila su plesnoj estetici, a potpisuje ih Olga Mrđenović dok je scenograf Miraš Vuksanović.
Drugi dio Triptiha bilo je muzičko djelo Enrika Josifa, Ptico, ne sklapaj svoja krila, koje je u svoje vrijeme postavila Vera Kostić. U aktuelnoj postavci dopunjeno je kompozitorskim dionicama višestruko nagrađivane Irene Popović, u izvođenju izuzetnog pijanista Vladimira Gligorića. Svojevremeno, Enriko Josif kao skladatelj i Vera Kostić, kao koreografkinja, namjenski su kreirali taj balet za najznačajniju srpsku primabalerinu, Jovanku Bjegojević, odnosno za proslavu dvadesetogodišnjice njezinog umjetničkog rada u Narodnom pozorištu. Danas, srpski koreograf mlađe generacije, Miloš Isailović, istu temu promišlja iz druge perspektive, sagledavajući je iz novog kuta. Točnije, on preuzima žudnju kao motiv koji pokreće na rušenje prepreka i oslobađanje. Ljubavni put ptice i lepet njenih krila – dočaran snažnim pokretima ruku – iscrpljuje se u „želji, neodlučnosti, strahu i borbi sa svojim unutrašnjim pticama“. Isailović kao koreograf pokretom vizualizira čežnju te uspone i padove koje ona neminovno proizvodi. Scenografsko rješenje Miraša Vukasovića i kostimi Ide Ignjatović pogodovali su punoći mistične i magične scenske slike i činili svojevrsni umjetnički poticaj realizaciji autorske ideje.
Koreografkinja Maša Kolar, u djelu Simfonijski triptihon, na glazbu Petra Konjovića, upućuje na tradiciju na neočekivan način, povezujući i prožimajući tkanje koreografskog crteža i plesnog pokreta sa tkanjem koje je karakteristika tipično ženske rukotvorine – pirotski tepih. Sve je asocijativno uklopljeno u opću sliku buđenja proljeća, djevojačke mladosti i slobode, za što dobro znani lik Vranjanke Koštane predstavlja svojevrsnu paradigmu. Maša Kolar (uz asistenticu i dramaturginju Maju Marjančić) time vodi dijalog sa prethodnom Parlićevom koreografskom verzijom Simfonijskog triptihona iz 1962. godine, koja je, prema tadašnjoj zamisli, podrazumijevala dihotomnu podjelu na dvije Koštane (u tumačenju dvije primabalerine: Jovanke Bjegojević i Katarine Obradović) pa tako i sam početak suvremene inscenacije odlikuju dvije plesačice na izdignutom podiju. No, Maša Kolar ide i dalje, vraćajući povijesno sjećanje tj. pretpostavljajući znanje kazališnih konzumenata, i vodeći vlastiti koncept k Posvećenju proljeća Stravinskog, u scenskoj verziji Vaclava Nižinskog, ali i ono u kasnijoj realizaciji Pine Bausch. Otuda možemo reći da Maša Kolar kao autorica i koreografkinja, rodnim umjetničkim pristupom, ostvaruje trostruki dijalog, prije svega time što pirotski crveni tepih i crveni ženski kostimi (iz današnje scenografije Miraša Vuksanovića, Maje Marijančić i Maše Kolar te kostimografije Katarine Grčić Nikolić, uz oblikovanje svjetla Nune Salsinha) ostvaruju udaljenu konekciju s jarkim bojama kostima u Posvećenju proljeća Ruskih baleta Djagiljeva, dok ženska plesna skupina izvođenjem snažnih pokreta u plieu, praćenih zamahom kosa i presavijanjem korpusa ka naprijed referira na Pinu Bausch.
Zapravo, autorica i plesači (novim koracima) govore o različitim pristupima duhu, kultu, zanosu proljeća i mladosti kroz djela različitih baletnih umjetnika (Nižinski, Parlić, Bausch). Ona intuitivno sažima nostalgiju u tijelu za unutarnjim pokretanjem, anticipirajući (a ne pokazujući) da će žal za mladošću neminovno doći kad tad. Kako je Maši Kolar transponiranje folklorne tradicije blisko, i prepoznato već u komadu Čipka, Konjovićevom muzičko-scenskom poemom ona samo produžava i nadovezuje se na zacrtanoj umjetničkoj stazi. Ženskost i ženska umjetnost kao dominanta prevladava u njenoj umjetničkoj analizi i postavci. Iskazana je kružnicom i senzibilnošću pokreta, koji su na izvjestan način poslužili poput ogledala za šare na tepihu. Jer, pokreti rukama, u plieima s poskocima, kao da predstavljaju prirodne produžetke šara tepiha. Postojeći iscrtani uglovi na prostirci se naglašavaju gibanjima naprijed nazad i geometrijskim linijama dodaju živi, plesni nastavak. Dakako, žene su utkale život u ručne radove, prenijele im neminovno vlastite nostalgije i čežnje, jednako kao što je neizbježno žensko žrtvovanje u Posvećenju proljeća. Dakle, preuzeti ili bolje reći prihvaćeni folklorni elementi u ovom djelu nisu bili oni koji bi se najprije očekivali, nisu iz vranjanske narodne igre i slično, nego iz simboličke sfere etosa. Koreografijom se dosljedno referira na žensku kontinuiranu akciju. Sve vrijeme se stvarao dojam kako kretanja izviru, potaknuta su i nametnuta energijom šara i njihovim oblicima, kao što ih sam tepih upija u sebe i prisvaja kao vlastiti organski dio. Ženski ples je taj trajni eho femininog stvaranja i djelovanja, velikog napora kojim ženski rod kontinuirano sebe predaje društvu za opći boljitak. Dakle, koreografkinja nas svjesno upućuje ka jarko upisanim bojama ženskog trajanja, iscrpljivanja i nasljeđa, u kome će broj Koštana postati nebrojiv, jer želja za životom i ljubavlju je jednaka i prirođena svakoj ženi, pa time i ženski rod obilježen osobinom da vječno pokreće svijet.
Na kraju, važno je istaknuti da su sve tri jednako uspješne i efektne, dojmljive, a potpuno različite suvremene koreografije – Poema, Ptico, ne sklapaj svoja krila i Simfonijski triptihon ispraćene burnim ovacijama i da će dugo puniti gledalište.© Vera Obradović Ljubinković, BALETI.hr, 09. srpnja 2023.