Baleti.hr

Modernisti koje nitko nije slijedio

Srdačno vaši: Pia i Pino Mlakar, autor Ivan Hetrich

• 
  
  Neki dan, točnije 11. travnja 2023. na 3. programu Hrvatske televizije prikazana je dokumentarna emisija Pia i Pino Mlakar, kao 8. epizoda iz bogatog serijala Ivana Hetricha Srdačno vaši. Ta dokumentarna emisija je snimljena 1986. kada su oboje još bili u snazi kao vitalni i vedri starci koji prate modernu baletnu scenu i pišu povijesnim korijenima plesa, koji Pinovu rodnu kuću u Novom Mestu zamišljaju kao Muzej plesa, i koji u vikendici u Žurkovu pripremaju svoju jedrilicu za ljeto. A kako kaže Pino: „Jedrenje je metafora života; živiš s vjetrom i valovima…“
  
  Na početku nalazimo slavni plesni par u gledalištu velike dvorane Cankarjevog doma u Ljubljani gdje pažljivo prate probu Pastoralne simfonije Beethovena, jednog od tri dijela Baletne večeri Milka Šparembleka. Na pitanje Ivana Hetricha koliko su nas Mlakari zadužili, Šparemblek podsjeća (a tog podsjećanja uz sve kraće pamćenje zajednice, nikad dosta!) da su oni 1930-ih godina, u vrijeme velikog razvoja plesnog modernizma u Europi, Labana, Joossa i drugih modernista, „na vrhu svega toga“; i u Jugoslaviji „postavljaju najsuvremenije trendove tog vremena“. Vode balet u Zürichu (gdje će praizvesti Đavla u selu 1935.) i rade po mnogim kazalištima. (Na koreografskom natjecanju u Parizu 1932., kada pobjeđuje Zeleni stol Kurta Joossa, Balada o srednjovjekovnoj ljubavi Mlakarovih osvaja treće mjesto.) U tom kontekstu, naglašava Šparemblek, oni u naš balet „unose novu propoziciju“, izvanredno važnu i zanimljivu, pokazuju novi put, ali je problem, što ih tada „nitko nije slijedio“, nego se balet vratio „sto godina unazad“. „Oni su naša historija, naša baza…“, zaključuje Šparemblek, „veliki ljudi koji i dan danas briljantno razmišljaju o tom poslu“. U vrijeme nastanka Đavla u selu, bila je izgubljena tradicija cjelovečernjeg baleta, i u tom smislu, uz libreto i glazbu temeljenu na elementima folklora Đavo je bio moderno, i po mišljenju Šparembleka, revolucionarno djelo.
  
  Cjelovečernji balet Đavo u selu koji su Mlakarovi kreirali sa skladateljem Franom Lhotkom, te nakon Züricha, postavili 1937. u Zagrebu smatramo temeljnim naslovom u povijesti hrvatskog baleta. (Tu bih podsjetila na opsežnu analizu i kontekstualizaciju Đavla te promišljanje odnosa tradicije i suvremenosti baleta Mihaele Devald Roksandić, koji vrijedi pročitati)
  
  U skladu s naslovom serijala, Hetrich s Mlakarima vodi opušten i srdačan razgovor iz kojeg se razabire filozofija života, i dirljiva prisnost vremešnog bračnog para, prožetost umjetnošću i intimno zadovoljstvo ostvarenim. „Ples je početak svih umjetnosti.“ sa sigurnošću kaže Pino. „Tu je čovjek i njegov život…“ Pino je nakon četiri semestra na Filizofskom fakultetu u Ljubljani, shvatio da je sve to u redu i dobro, ali da „zapravo ono što je u tebi ne dođe do izraza“. Konobarenjem je zaradio za odlazak u Hamburg kod Rudolfa Labana gdje je otkrio plesnu profesiju i Piu. Jako je zanimljivo čuti Piino izlaganje (pripremljeno za skup u Bayreuthu) o Labanovoj školi i njenim osnovama koje su tamo studirali i usvojili i koje će prerasti u precizne metode Labanovog koreografskog instituta u Berlinu. Pia navodi da su kod Labana, uz improvizaciju, imali i predmet tehnika klasičnog baleta, gdje su upoznali specifičnosti i težinu te povijesne plesne tehnike.
  
  (Iz moje pozicije učenice Škole suvremenog plesa Ane Maletić koja je još 1932. osnovala svoju (prvu) Školu po metodi Laban, i višestruko zadužila hrvatski ples, silno je zanimljiva činjenica tog trenutka u povijesti hrvatskog plesa kada su svi, i Balet HNK-a i samostalne plesne umjetnice, stvarali i plesali na temelju Labanovih metoda i analiza pokreta, odnosno sudjelovali u stvaranju jake modernistničke plesne scene.)
  
  Pia i Pino Mlakar su živjeli u njegovoj obnovljenoj rodnoj kući u Novom Mestu koju su uredili u skladu s prirodom i tradicijom: drvo, kamen, slama na krovu, voda. A tu kuću su često spominjali zagrebački plesači koji su tamo odlazili na (prilično naporne!) probe i konzultacije vezane uz mnoge obnove antologijskog Đavla u selu. Zanimalo me što je danas s kućom Mlakarovih i je li sačuvana kao spomen na umjetnički par, pa sam pitala Ljiljanu Gvozdenović kao jednu od baletnih Jela, a ona je upit produžila slovenskom kolegi, i poznatom nam plesaču Vojku Vidmaru koji nam je odmah odgovorio: „Kuća je na parceli koja pripada tvornici lijekova. Baletno udruženje Slovenije još nije uspjelo ostvariti zamisao o muzeju Mlakarovih, ali trenutno se direktor tvornice donekle brine; mijenja se slamnati krov kada to zatreba, ali drvo polako propada. Na rubu parcele postavljene su vitrine sa informacijama o tome tko su bili Mlakarovi a održan je i baletni koncert na otvorenom no korona je zaustavila mogućnost da to postane tradicija…“ Nadamo se da će ova nadahnuta ideja Mlakarovih u Novom Mestu ipak zaživjeti kao regionalno mjesto susreta, sjećanja i živog plesa. U međuvremenu, dobro je pogledati Hetrichov dokumentarac o bračnom paru Mlakar koji je trenutno dostupan i na YouTubeu.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 26. travnja 2023.
  

Piše:

Maja
Đurinović