Baleti.hr

Ekscentričnost koja uznemiruje

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Čajkovski, kor. Cayetano Soto

• 
  
  U ponedjeljak 27. veljače 2023. riječki Balet je imao zagrebačku premijeru i prvu od pet izvedbi novog djela na ovogodišnjem repertoaru. (U istom je periodu zagrebački Balet imao riječku premijeru i reprize Spartaka u HNK Ivana pl. Zajca.) Balet Čajkovski je autorski projekt koji gotovo u cijelosti (koreografija, koncept, kostimi i scena i svjetlo) potpisuje španjolski plesni umjetnik Cayetano Soto (mlađi autor već respektabilne međunarodne karijere), dok je dramaturg, ali i suautor koncepta i vizualnih komponenti djela, Sotin umjetnički i životni partner tajanstveni Dario Suša (osoba bez javno dostupne biografije).
  
  Autorski dvojac najavljuje svoju interpretaciju Čajkovskog kao pogled u mračnu stranu skladatelja ruskog romantizma, u svijetu baleta poznatog po antologijskim naslovima i nezaboravnim, glazbenim temama Labuđeg jezera, Orašara i Trnoružice. Krenuvši od neobjavljenih pisama, intimnih tragova Čajkovskog, Soto je, kako najavljuje u programskom tekstu, zaokupljen onim „što se u Čajkovskom skrivalo“, pri čemu naglašava raskrinkavanje društvene laži i tabue vezane uz skladateljevu homoseksualnost. Srećom, ta ne tako nova tema i javna tajna, koju je već Ken Russell uklopio u svoj film The Musik Lovers (1970), negdje je tijekom prijevoda u pokret, kroz tjelesne, iznimno zahtjevne zadatke i neobična, atraktivna rješenja sekvenci izvrsnog riječkog ansambla predvođenog Micheleom Pastorinijem i Valentinom Chouom iskliznula iz koreografije, i pretočila se u puno kompleksniji rad. Balet Čajkovski izmiče bilo kojem očekivanom okviru, pri čemu posjeduje ekscentričnost koja uznemiruje, koja je na trenutke odbojna, ali i poetična, i svakako ne ostavlja ravnodušnim.
  
  Stoga je bolje krenuti od onoga što smo vidjeli. (Što također nije lako.) Soto na scenu prenosi specifično viđenje skladateljevog mraka kroz koji svjetluca umjetnički genij: nesiguran i krhak, nervozan i hiperosjetljiv. Umjetnik koji osjeća poziv i vjeruje u svoj talent, i strasno želi biti prepoznat, voljen, najbolji; izložen uvredljivim primjedbama i ocjenama glazbenih kritičara (osporavaju mu glazbeni ukus i pripisuju vulgarnost, profesor mu preporuča da uništi partituru, violinisti strepe od njegovih koncerata…), bez obzira na podršku i uvažavanje  kruga bliskih mu osoba, u stalnoj je emotivnoj groznici i intimnim krizama koje pokušava racionalno sagledati i nekako, društveno prihvatljivo, savladati.
  
  Na velikoj tamnoj sceni velikim se samostojećim slovima rasprostire ime: Čajkovski. Time kao da je imenovano sve ono što vidimo i čujemo. Njegova je glazba, i govorene misli, njegov je prostor igre, njegova su tijela plesača, koja upisuju Sotine šifre u i uz skladateljevu partituru koju čini jedanaest glazbenih brojeva vrlo različitih izvora: liturgija, simfonija, violinskih koncerta, tek je jedan broj iz baleta Trnoružica.
  
  Može vas isprovocirati odnos glazbe i plesa, ili česti mrak za koji ste – kad se prvi put ugasi svjetlo, uvjereni da se nešto tehnički, neplanirano desilo, ili pretenciozno ubačen tekst o laži koji zasigurno nije iz konteksta skladateljevih pisama. S druge strane, pogled plijene plesne sekvence, koje izranjaju iz tame, ili su vidljive tek djelomično, kao siluete, ili sjene. Plesači (prelijevaju se sola, dueti, grupe) mijenjaju kvalitete i rukopise; u nekim dijelovima plešu na neko unutarnje brojanje, ignorirajući melodiju i tempo, u drugima kao da namjerno prkose glazbi, plješću i lupkaju, a onda razviju prekrasne duete. U nekom trenutku su oštri i uglati, razlomljeni, groteskni, odmah iza toga posve meki i fluidni. U svemu tome su plesači, izražajnih ruku i snažnih prstiju šake, čistih obrisa, linija tijela, sapetih u drugu, tamnu, svjetlucavu kožu, vidljivo suvereni, kreativni unutar zadanih oblika i transformacija. Tako ujednačeni, apstraktni, ne proizvode narative, nego tek skladateljeve rečenice izgovorene u prostor plesa i glazbe unose prizemljenje, konkretne misli, dileme i tjeskobe Čajkovskog.  Do jednog trenutka, kad utjelovljeni unutarnji kaos, onog što se krije ispod ljepote glazbe i radosti ljubavi beskrajno osjetljivog umjetnika, bića od stakla, izađe iz apstraktnih sfera, a plesači i plesačice ulaze u militantnom redu i koraku, i na sebi, preko kostima, imaju vojničke kapute,  i cvjetne vijence na glavi, i naravno da je tu nova razina konfuzije, aktualno naličje statusa ruskog kompozitora ukrajinskih korijena. (A jedan glazbeni broj je i Skerco iz djela koja se zove Mala Rusija što je povijesno ime korišteno za Ukrajinu.)
  
  I koliko je ova scena prizemljila Čajkovskog u suvremenu i zastrašujuću ratnu zbilju koja proizvodi i usputne apsurde i paradokse (pa je npr. Čajkovski lani maknut iz programa koncerta Zagrebačke filharmonije) jedna od sljedećih, završnih scena ga želi vratiti u visine. Iznenađujući je slap zvjezdane prašine, koji naglo pada na scenu, blago svjetlucavi pijesak, čini se od istog materijala kao i plesači, koji njime klize i šume, iscrtavajući stopalima tragove, i postaju labudovi koji se očajnim, snažnim i mukotrpnim mahanjem krila ne mogu oteti crnoj čaroliji. Ali ni slobodno poletjeti.

  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.hr, 13. ožujka 2023.

  Čajkovski
  koreografija Cayetano Soto
  koncept Cayetano Soto i Dario Suša
  dramaturgija Dario Suša, kostimografija i scenografija Cayetano Soto i Dario Suša, oblikovanje svjetla Cayetano Soto i Dario Suša, asistent za oblikovanje svjetla Dalibor Fugošić, asistentica koreografa Mikiko Arai, asistentica za kostimografiju i scenografiju Ana Aleksandra Buković
  izvode: Michele Pastorini, Maria Matarranz de las Heras, Ali Tabbouch, Ksenija Krutova, Nicola Prato, Valentin Chou, Noa Gabriel Siluvangi, Tea Rušin, Laura Orlić, Jody Bet, Marta Voinea Čavrak, Antoine Salle, Anna Zardi, Janne Boere, Thomas Krähenbühl, Soyoka Iwata, Álvaro Olmedo, Leonardo De Santis, Milica Mučibabić, Rachele Cortopassi, Alejandro Polo, Marta Kanazir Bagadur

Piše:

Maja
Đurinović