Baleti.hr

Nemam omiljenu ulogu

Intervju: Bruna Reić, nekadašnja solistica Baleta HNK-a Split, baletna pedagoginja i voditeljica Teatra danSing, Split

• 

  Split poznajemo kao grad mora, Dioklecijana i ljetne vreve, kao grad sporta i sportskih šampiona, ali i baleta. Urođena muzikalnost ljudi iz Dalmacije potiče želju za plesom, pa unatoč tome što je grad tek nedavno dobio Školu za balet, već se odavno pod krovom HNK-a u Splitu odgajaju odlični baletni umjetnici. Dobar temelj splitskom baletu postavili su davno Ana Roje i Oskar Harmoš  čije su Internacionalne škole u Kaštel Kambelovcu i Primoštenu privlačile plesače željne učenja. Godinama veliki broj djece pohađa studio u Tolstojevoj ulici, koji je iznjedrio Vedranu Ostojić, Ivicu Petrića, Milku Hribar Bartolović, Koranu Bilan, Marijanu Marević, Brunu Reić. Vitka, dugonoga Bruna, vrlo ozbiljna i odgovorna u svom poslu, privlačila je koreografe – pa tako i mene, svojim talentom. Ostvarivši nekoliko predstava u Splitu u kojima je Bruna imala značajne uloge, ostala sam u prijateljskim kontaktima s mnogim ljudima i rado se sjećam tog perioda. Kako je započela svoj plesački put i kamo ju je vodio, pitati ću upravo Brunu Reić, jednu od mnogih splitskih plesnih umjetnica koje treba predstaviti.

  Balet je bio izbor roditelja, ili?

  Počeci mog baletnog djelovanja počinju u osmoj godini života, u osnovnoj školi kroz slobodnu aktivnost, rekreaciju. Bilo je to 1978. Pedagoginja je vidjela moje predispozicije i talent te predložila mojoj majci da me upiše u baletni studio. Kako mi se otac tada ozbiljno razbolio, majka je mislila odustati od svega, ali shvativši da se ja neću zaustaviti na rekreaciji dala me u ruke tadašnje pedagoginje Baleta Olge Glavina, koja me s oduševljenjem prihvatila. I tako je sve počelo. Sa15 godina već sam ozbiljno zakoračila u ansambl Baleta i primala prve honorare te pripremala varijacije Odette iz Labuđeg jezera i Giselle iz istoimenog baleta za ondašnje Jugoslavensko baletno natjecanje u Novom Sadu, te istovremeno išla u srednju Kemijsku školu.

  Kako je izgledalo pohađati Kemijsku školu a mislima biti u plesu?

   Na sve moguće načine usklađivala sam obaveze prema školi i baletu, te sam često s laboratorijskih vježbi i pokusa trkom žurila na predstavu, jedva skinuvši bijeli radni mantil. Roditelji su zahtijevali da se škola završi pa se period školovanja svodio na probe, školu i večernje predstave. Naravno, uvijek se nalazilo vremena i za izlaske. Tadašnja ravnateljica Baleta Višnja Đorđević uzela me pod svoje okrilje. Uživala sam radeći s njom i upijala svaki njezin pokret. Kao pedagoginja ostavila je veliki trag svog boravka u Splitu. Imali smo i podršku intendanta Ivice Restovića koji je puno pažnje posvetio baletu; na ljetne seminare dovodio je slavne pedagoge Nataliju  Dudinskaju i Konsantina  Sergejeva, a svaki taj seminar završavao je koncertom na pozornici kazališta. S nekih 17 godina u sezoni 1981/82. primljena sam u stalni radni odnos, a nakon mature i vrlo dobrog uspjeha napokon sam se u potpunosti mogla prepustiti baletu.

  

  Početak je bio vjerojatno u ansamblu?

  Naravno, ansambl sam već i ranije prolazila – to je vrlo važno za plesača, a polako su uslijedila i prva sola kojih se dobro sjećam. Coppelia,  Giselle,  Bahčisarajska fontana,  Orašar, Trnoružica, Chopiniana,  Đavo u selu, La Syphilde… Plesala sam i niz vodećih rola u neoklasičnom i modernom repertoaru. Neke su uloge bile veće, neke manje, ali u kazalištu je svaki dio cjeline vrlo važan. Omiljenu ulogu nemam. U svima sam uživala.

  Split je uvijek privlačio koreografe – kako u kazališni prostor, tako i na ambijentalne pozornice koje su brojne i prekrasne. Koji su koreografi ostavili snažne dojmove?

  Suradnja s divnim umjetnicima kroz godine obogatila me profesionalno i duhovno. Koreograf Miljenko Vikić uveo je u balet Balada o ženi i bodežu i divnu glumicu Zdravku Krstulović. Izuzetna predstava i iskustvo! Pravi užitak je bio raditi sa Sonjom Kastl. Zatim rad sa Milkom Šparemblekom, Stašom Zurovcem, Gagikom Ismilijanom… Repertoar je bio bogat i zanimljiv. Splitsko kazalište nikada nije bilo provincijalno. 

  

  Nekoliko predstava ostvario je u splitskom kazalištu i međunarodno poznat koreograf Boris Tonin Nikić?

  Voljela sam raditi s Borisom. Imao je ogromnu energiju i entuzijazam. Došao je u Split po pozivu tadašnjeg ravnatelja Tončija Marinića, u poslijeratnom periodu. Nije bilo ni puno ljudi u ansamblu, još manje novaca za predstave. Nije ga to smetalo. Putovao je između Splita i Rima u kojem je inače živio, i radio s nama unatoč tim putovanjima, s puno žara.

  Poznati su vrlo teški Toninovi dueti, a tražilo se i dobro partneriranje i izražajnost?

  Dueti su zbilja bili zahtjevni, ali su pružali plesaču veliko zadovoljstvo. Najčešći partner bio mi je Ivica Petrić. Dobro smo se razumjeli i, mogu reći, bili uspješni u radu s Borisom. Inače smo nakon proba znali provesti dosta vremena u druženju i razgovoru. Boris je bio izuzetno duhovit čovjek, a balet je uvijek bio glavna tema razgovora. Bili smo i ostali zaljubljenici u balet. Boris nažalost nije više sa nama.

  Osim samih nastupa u predstavama, vidljivo je da su Vas privlačili i drugi oblici bavljenja baletom?

  Paralelno kroz godine radila sam s djecom u mnogim plesnim studijima, podučavajući ih klasičan i moderan balet te u par navrata u Italiji gostovala kao baletna pedagoginja upravo po pozivu Borisa Tonina. Pedagoški posao je odgovoran i nije svako dijete predodređeno za profesionalno bavljenje baletom, ali svako dijete može uživati u plesu i muzici.

  

  Je li taj aktivan rad i raznoliki interesi nagrađen nekom od postojećih nagrada?

  Bila sam nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta, a više puta sam bila i članica žirija za dodjelu upravo te nagrade. Nimalo ugodan posao – domaćih plesača je sve manje, a nagrada se može dodijeliti samo hrvatskim državljanima, tako da je baletna umjetnost, mogu reći, uskraćena.

  Baletna profesija je kratka. Ako se plesaču dogodi i neka povreda, pauze su neizbježne?

  Moja karijera išla je svojim tijekom uz pauze. Rekla bih, najdraže pauze: rođenje moje prve kćeri Lucije koja je uskoro diplomirana studentica prava u Engleskoj, te mlađe kćeri Maje, buduće psihologinje. Plesna karijera polako se bližila kraju, ali sudbina je odradila svoje. Igrom slučaja učiteljica mojih kćeri me angažirala za školsku priredbu, za koreografiju kratkog baletnog komada. To je preraslo u stalnu suradnju, da bi na kraju na njen nagovor rezultiralo otvaranjem malog kazališta Teatar danSing 2011., koje je svoj izričaj našlo u formi mjuzikla. Proteklih 12 godina prodefilirao je kroz teatar veliki broj talentiranih djevojčica i dječaka koji se podjednako dokazuju kroz baletni, glumački i pjevački segment.

  

  Doista hrabar potez i svakako koristan za mlade ljude. Na čemu inzistirate u tom radu?

  Kako su mi baletna tehnika i glumački izraz uvijek bili važni, isto tražim i od svojih mladih polaznika. Surađujem s profesionalnim glumcima i profesorima Dramske akademije u Splitu koji mi pomažu u tom ne uvijek jednostavnom poslu. Voljela bih da postoji institucija u kojoj se po ozbiljnom programu razvijaju mladi talenti spremni na ples, glumu i pjevanje. Za sada se sve svodi na ogroman entuzijazam voditelja i djece. Naša publika su djeca iz osnovnih i srednjih škola i smatram da je vrlo važno da baš oni prate naše predstave. Kazališni čin oplemenjuje djecu i odgaja ih kao publiku za profesionalne izvedbe.

  Odlazak s pozornice nije, koliko vidim, bio težak i bolan. Naprotiv, otvorile su se nove mogućnosti.

  U svojoj 52. godini mogu reći da sam ispunjena jer me pokreću ljubav i strast koju pružam i kojom sam okružena. Važna mi je profesija kojoj su mnogi od nas posvećeni od djetinjstva. Nisam više na pozornici, drugi su to umjesto mene i kroz njih, kao i kroz obitelj, ostvarujem se i dalje.

  

  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 6. veljače 2023.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović