Baleti.hr

Nastupali smo skoro svaki dan

Intervju: Tamara Jovanović, nekadašnja solistica Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, Rijeka

• Tamara Jovanović pripadnica je najstarijeg naraštaja riječkih baletnih umjetnika, od kojih je živućih tek nekoliko. U Rijeku je došla iz rodne Subotice i Novog Sada gdje je završila baletnu školu. Rođena je 15. studenog 1936. Umjetničku karijeru počela je sezone 1953./1954. u Narodnom pozorištu u Subotici. Sljedeću sezonu provela je u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, poslije čega dolazi u Rijeku gdje je, od 1955. do umirovljenja 1977., solistica Baleta Narodnog kazališta Ivana Zajca. Zatim se bavila pedagoškim i koreografskim radom. Reklo bi se – balerina staroga kova. Provela je intenzivan umjetnički život, iz kojeg je sačuvala lijepe uspomene, otišla u normalnu baletnu mirovinu i posvetila se mladima. I danas je stalna posjetiteljica svojega matičnog kazališta, njegova vjerna publika.
  
  Kako to da ste se odlučili za riječko kazalište?
  
  S baletnom školom išli smo na ljetovanje i prolazili kroz Rijeku. Vidjela sam kazalište i rekla: ja ću tu plesati!
  
  Privuklo Vas je more?
  
  Nije more, nego baš kazalište. Djelovalo je na mene tako privlačno da sam sebi postavila za cilj da dođem plesati u Rijeku. Sve mi se nekako poklopilo i uspjela sam. U Subotici sam upoznala budućeg supruga, glumca Nikolu Jovanovića koji je bio iz Novog Sada. Otišla sam ondje polagati audiciju, Balet je tada vodio Maks Kirbos. Primio me i rekao da je jako zadovoljan. Poslije me pozvao u Rijeku, rekavši da mu trebaju mladi solisti. Javila sam mu se nakon godinu dana i došla u Rijeku jer je i moj suprug dobio angažman.
  
  Kakvo je bilo Vaše školovanje?
  
  Poslije šestog razreda Baletne škole nastavnica me poslala u subotičko kazalište. U Novom Sadu sam pohađala sedmi razred, kod Margarite Debeljakove. U osmom razredu već sam došla u Rijeku pa ga nisam položila. Budući da je profesorica Debeljakova dolazila u Rijeku na ljetovanje, ona me nagovarala da završim i osmi razred. Tako sam iz Rijeke odlazila na ispite i završila školu. Već sam puno plesala pa je to za mene bila samo formalnost, papir.
  
  Neposredno prije Vašeg dolaska Riječki balet je vodila Olga Orlova. Poslije nje, sljedećih devet godina, od 1954. do 1963., vodstvo preuzima slovenski baletni umjetnik Maks Kirbos, također kao šef baleta, koreograf i pedagog. Kirbos je, poslije školovanja u Ljubljani i Parizu, od 1934., sa suprugom, Ruskinjom Irinom Litvinovom, bio solist u trupi Ballets Russes de Monte Carlo, londonskome Covent Gardenu, milanskoj Scali i rimskoj Operi. Poslije Drugoga svjetskog rata oni rade u Ljubljani i Mariboru, te u Novom Sadu i Rijeci. Kirbos ostavlja snažan trag koreografskim ostvarenjima niza djela domaćih i inozemnih autora. Sâm se predstavlja kao kompletni baletni autor Ikarusa kojeg je čak i uglazbio.
  
  Po dolasku u Rijeku odmah ste postali solistica?
  
  Odmah sam postala solistica i nikada nisam bila u ansamblu. Tako su me odmah gurnuli. Prije mene došle su Vera Bogdanović, Vera Vasiljević i Vera Kalan. U to doba Kirbos je radio puno predstava, vrlo lijepih i velikih. Prvo sam plesala Poziv na ples, zatim Poslijepodne jednog fauna. Onda je išao Peer Gynt. I Kirbosova Ohridska legenda bila je fantastična. Taj je balet često radio u Jugoslaviji. Pa Romeo i Julija… Bilo je jako lijepo s njime raditi.
  
  Koliko ste mjesečno imali predstava?
  
  Imali smo puno baletnih predstava i nastupali u svim operama koje imaju balet. Davali smo i mjuzikle, tako da smo skoro svaki dan nastupali. Mi solisti imali smo u ugovoru da, ako je potrebno, nemamo slobodan dan.
  
  Je li to bilo naporno?
  
  Bilo je lijepo. Cijelo kazalište se družilo, sve grane su se družile. Vladalo je dobro raspoloženje i uživalo se raditi. Poslije premijera cijelo kazalište je slavilo, tako da je to stvarno bilo lijepo razdoblje.
  
  Poslije Maksa Kirbosa došao je Đuro Herceg?
  
  On je bio dosta strog. Imao je neko svoje viđenje i htio nas je isključiti, dovesti mlađe plesače pa se ansambl pobunio protiv njega. Onda je, kao šefica baleta, ostala Nada Heceg i to je bilo u redu. U to vrijeme dosta su nam dolazile Sonja Kastl i Nevenka Biđin, pa Franjo Horvat. Radili smo jako lijepe predstave na glazbu hrvatskih suvremenih kompozitora. To je znalo biti zgodno, kako smo plesali, jer smo morali brojati; drukčije se nismo mogli uhvatiti. Ali, ja sam vam zaljubljenik u stare majstore. Volim i moderne balete, u moje vrijeme plesali smo sve, ali najviše klasiku i neoklasiku. Npr., u Amerikancu u Parizu bili smo na špicama. Radili smo Sobu, Čovjeka pred zrcalom… Bez obzira što su to različiti glazbeni stilovi, nama je to bilo jako lijepo raditi. Radili smo i Bartóka, Čudesnog mandarina s Jožom Komljenovićem.
  
  Je li vam Komljenović inače bio partner?
  
  Najčešće mi je partner bio Mustafa Zubić jer je Joža bio dosta nizak. Sa Zubićem sam plesala Žetvu od Papandopula, igrali smo mladi par. Zajedno smo plesali i Klasičnu simfoniju. U to vrijeme išla je i Giselle od Hadžislavkovića, puno puta. Ja sam plesala Myrthu, a Vera Vasiljević Giselle. Nismo imale alternacije pa smo otplesale sve predstave. Damir Novak bio nam je gost, često je gostovao i četo su nam dolazili muški plesači iz Zagreba. Znali smo i snimati za televiziju i tada su, manje-više, dolazili dečki iz Zagreba.
  
  Giselle je u tri godine izvedena 23 puta. Simfonijska poema Georga Gershwina izvedena je, u četiri sezone, 35 puta, s drugim djelima, u raznim kombinacijama. Nema sumnje da je presudno bilo zanimanje publike koja je uživala u Gershwinovoj glazbi Amerikanca u Parizu!
  
  Jeste li voljeli komične uloge?
  
  Plesali smo Vragolastu djevojku u koreografiji Normana Dixona. Tu je Zubić igrao Colasa. Nemam baš afinitet za komiku. Dogodilo se, da kada je Franjo Horvat radio Abraxasa Wernera Egka, ja sam odabrala da plešem zmiju. I to je bilo prvi put da igram nešto drukčije, koreografi mi baš nisu povjeravali takve uloge. U Boleru ili Carmen, ili u Traviati, igrala sam karakterne uloge ali sam strogo bila klasičarka, kako me naučila Kirsanova.
  
  Znači, sezona u Rijeci bila je bogata, a još ste po ljeti radili na opatijskoj otvorenoj pozornici?
  
  Išli smo i na gostovanja u Pulu. Svake godine izvodili bi poneku baletnu i opernu predstavu. A putovali smo puno i izvan zemlje. Bili smo do Palma de Mallorce u Španjolskoj, Siracuse u Italiji i Interlakena u Švicarskoj.
  
  Kako ste surađivali sa dirigentima?
  
  Odlično, nije bilo problema. Jedan doživljaj nikada neću zaboraviti. Izvodili smo Papandopulovu Žetvu, a kada je on dirigirao, predstava bi deset minuta ranije završila, to se znalo. U jednom trenutku Zubić i ja trebali smo izaći na scenu, a orkestar je nešto fulao. Izašli smo na scenu, a nismo znali što se događa. Vidjela sam da mi Papandopulo nešto pokazuje. Kolega me pita što ćemo, a ja mu kažem – ništa, idemo ponovo, plešimo. I bilo je dobro, završili smo. Poslije, u garderobi ja pitam jeste li vidjeli što se dogodilo, kako je orkestar pogriješio. Tada su se na mene sasule kritike da kako mogu tako nešto reći o orkestru. Poslije, na izlazu, sretnem Papandopula a on kaže: „Bravo, mala, dobro si se snašla!“ Tako da su svi čuli kako je bilo.
  
  Zadnji dio karijere proveli ste izvan prave pozornice jer se riječko kazalište obnavljalo?
  
  Da, prešlo se u Neboder i ondje smo radili, ali to nije bilo ono pravo. Dosta smo radili, većinu predstava postavljao je Norman Dixon. Kada sam ja došla u Rijeku, baletna dvorana je bila preko puta kazališta. Bila je loša, imali smo peć na drva, grijala se samo dvorana ali ne i garderobe, tuševi su bili ledeni. Nakon toga prešli smo u dvoranu u Neboderu gdje su bili puno bolji uvjeti. Poslije obnove više nikada nisam plesala u kazalištu jer sam u mirovinu otišla 1977. Već sam ranije radila s djecom i nastavila sam raditi dok nisam imala problema s koljenom. Prvo sam radila u Domu mladih u Rijeci, još dok sam bila u angažman. Poslije sam radila u Kastvu gdje sam imala veliku grupu djece, i na Viškovu. Radila sam i u Pionirskom kazalištu. Često smo gostovali na Krku pa su me pozvali i nekoliko godina radila sam u Malinskoj. Kada sam otišla u mirovinu nije mi bilo žao, bila sam aktivna u pedagogiji. Išla sam na predstave i danas pratim kazalište. Gledam sve predstave, ne samo baletne nego i sve druge.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 13. siječnja 2023.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković