Baleti.hr

Imao sam veliku podršku

Intervju: Dubravko Kolšek, prvak Baleta HNK-a u Zagrebu

• Ako hodajući kazališnim hodnicima začujete neobuzdan, radostan i zarazan smijeh možete biti sigurni da je u blizini Dubravko Kolšek, prvak Baleta HNK-a u Zagrebu, uvijek optimističan i vedar. Plesačku karijeru započeo je drukčije nego njegove kolegice. Dubravko je jedan od onih plesača koji su u kazalište došli kao polaznici tečaja za klasični balet kojim je Uprava baleta pokušavala riješiti vječno deficitaran muški kadar. Uprave Baleta su takve poteze činile više puta, no njegova generacija imala je u tome malo više sreće.
  
  Zaista nikad nisam razmišljao o kazalištu ni o baletu, sve se kod mene obično događa slučajno, jedan događaj veže se na drugi. Kao učenik osnovne škole odlazio sam na bazen u tada Daničićevu ulicu (Zimsko plivalište Mladost) gdje smo u ranim satima mogli plivati besplatno. Odmah sam se zaljubio u vodu i naravno ostajao u bazenu cijelo prijepodne. Jednoga dana bila je postavljena daska za skakanje i ja sam tamo oduševljeno skakutao. Takvog šašavog ugledao me je trener skokova Stjepan Križić i rekao kako mi to ide i neka počnem dolaziti u pola sedam pa ću nešto i naučiti o skokovima. Taj prvi trening me oduševio i od tada sam nastavio aktivno trenirati punih šest godina. Kasnije mi je trener bio Stjepan Kralj, a ja sam, moram reći, bio uspješan i osvajao sam republička prvenstva, a kasnije ušao i u reprezentaciju bivše države što nije bila mala stvar te sam na Balkanskim sportskim igrama u velikoj međunarodnoj konkurenciji bio šesti.
  
  Kako s bazena na pozornicu?
  
  Iz nekih sada nevažnih razloga odlučio sam prekinuti treninge. To je naporan i zahtjevan sport, treneri su ponekad tvrdoglavi, skakači također… Tada nisam znao tko je Damir Novak, znao sam da je bio sudac za skokove i da radi u kazalištu. On je primijetio da me nema na natjecanjima pa se kod trenera Kralja raspitivao što se dogodilo. Razumio je moje stanje i poručio mi neka dođem u kazalište pa malo statiram, što sam prihvatio. Nije spominjao balet. Došao sam i javio se gospodinu Leu Stipaničiću. To sjećanje na prvi ulazak u kazališni kafić još mi je i danas vrlo živo pred očima. Nažalost ljudi koje sam prve vidio nisu više s nama. Slavica Prebeg, Leo Stipaničić i Marijan Babić koji me je odveo do baletne dvorane i objasnio kako je riječ o audiciji za tečaj klasičnog baleta. Bilo je to 1979. godine.
  
  Koliko je bilo kandidata?
  
  Bilo nas je dosta, kad sam ušao u dvoranu audicija je već započela. Vido sam odmah da drugi mladići nisu baš sportski tipovi pa sam pomislio da ću možda i proći. Audiciju je vodila Tanja Lucić Šarić koja nas je i preuzela, bila je vrlo autoritativna, takva je bila uvijek i pomislio sam kako ova gospođa zna što radi. Onda sam ostao i započeo učenje.
  
  Prve su godine bile, dakako teške.
  
  Osobito nama koji smo imali sedamnaest godina otprilike. Ja sam imao dosta tvrdo tijelo, ali dobar skok, no trebalo je zbilja puno truda da se savlada ono što djeca od devet godina rade s lakoćom. Dvije smo godine svaku večer uporno radili, mučili se i mi, ali i naša Tanja; rezultat je morao doći. Prva predstava bilo je statiranje u koreografiji Miljenka Vikića Kentaur XII. Danas mi je smješno kad o tome mislim, nismo bili sigurni kad treba izaći na pozornicu, pa je jedan od nas koji je bio najsigurniji davao upute van – unutra itd. Ali nastupili smo, stali na scenu…
  
  Nakon te dvije godine dobili smo 1981. prvi ugovor na nekoliko mjeseci uz obavezu da se upišemo u Srednju školu za klasični balet. Ministarstvo prosvjete napravilo je tada specijalni program za muške učenike klasičnoga baleta, u kojemu smo mi bili oslobođeni nekih teoretskih predmeta i klavira koji su inače obavezni predmeti, ali smo sve plesne predmete od baleta preko folklora, karakternih i povijesnih plesova morali polagati pred komisijom kao i naše kolegice. Imao sam veliku podršku u obitelji i prijateljima, vidjeli su koliko truda ulažem u sve to. Nikad nisam doživio neugodnost zbog izbora profesije, iako se na poziv plesača kod nas još uvijek gleda sumnjičavo.
  
  Poslije toga je započeo profesionalni život?
  
  Da, bilo je veliko veselje i čast dolaziti na vježbe s profesionalcima. Već smo imali malo zahtjevnije nastupe u nekim predstavama i pažljivo smo učili gledajući starije kolege. Od svih polaznika tečaja u profesionalnom životu ostali smo Darko Brkljačić, Svebor Sečak i ja.
  
  Vrlo različiti ljudi, figure i ambicije…
  
  Da, svatko se borio u svojem polju afiniteta. U početku su to bili ansambl plesovi, ali smo vrlo brzo dobivali manja sola, Svebor lirske, ja karakterne uloge dok je Darko stremio koreografiji.
  
  A onda su počela i veća sola.
  
  Jesu. Unatoč tome što je prvi cilj tih tečajeva bio napuniti muški ansambl, mi smo zahvaljujući našoj pedagoginji Tanji Lucić Šarić i vlastitoj upornosti prerasli zahtjeve ansambla i krenuli vrlo ozbiljno. Duet Kain i Abel koreografa Vlaste Dedoviča rađen je upravo za Svebora i mene; bili smo vrlo dobro primljeni u toj, mogu reći, suvremenoj koreografiji, a ja sam uskoro dobio ulogu Lude u Labuđem jezeru, prvo u koreografiji Zaharova, a zatim u koreografiji Danovskoga. Uloga je teška i tražila je dobru tehničku spremnost, ali sam uživao u njoj, osobito ako bih bio zadovoljan poslije izvedbe. Ima dana kada nastup ne bude dobar, a to sam vrlo teško proživljavao i nitko me nije mogao razuvjeriti da nije bilo tako loše. Mračno raspoloženje držalo bi me do sljedeće izvedbe u kojoj bih popravio nedostatke.
  
  Plesači imaju omiljene likove koje tumače, zar ne?
  
  Ako treba birati to je svakako Đavo u predstavi Đavo u selu. Pripremao sam tu ulogu s Damirom Novakom. On je bio izvrstan interpret Đavla i nisam mogao zamisliti boljeg učitelja. Odnosio sam se prema Damiru s velikim poštovanjem, on je za mene vrhunski plesač, sportaš, osoba koja je bila izvrsna u svemu u čemu se okušao. Posvetio mi je puno vremena objašnjavajući ne samo tehniku kojom se trebam služiti u predstavi nego i onu bitnu komponentu koja zaokružuje umjetnički čin, a to je glumački izraz.
  
  Koliko je bilo gostovanja u tom razdoblju?
  
  Puno zaista. Mnoga su bila u kazališnoj organizaciji, a dosta je bilo i mojih samostalnih gostovanja, recimo u Americi kod našeg koreografa Frane Jelinčića, zatim u Njemačkoj kod Drage Boldina, u Klagenfurtu, Grazu, kod Orlikowskoga. Danas mi se čini kako sam imao puno sreće jer sam susretao te divne ljude koji su htjeli surađivati sa mnom. Bilo je i dobrih kritika i dobrog prijema publike. Suradnja s Milkom Šparemblekom u gotovo dvadesetak naslova što u Zagrebu, Splitu ili na televiziji, obogatila me je kao profesionalca i kao čovjeka. Vrlo ga cijenim i sretan sam što sam imao priliku biti blizak s njim.
  
  Dolazi kraj plesačkog djelovanja, kakvi su planovi?
  
  Nemam nikakve pedagoške želje, ako bih nešto i radio na tom polju bila bi to neka psihička priprema plesača. Mislim kako je to potrebno, plesači puno rade i ponekad imaju malo samopouzdanja i u tom smislu mislim kako bih mogao pomoći i opustiti ih pred nastupe. Zadovoljan sam svojim profesionalnim životom, ali brinem za generacije koje dolaze. Naših je domaćih plesača jako malo, ugovori koje potpisuju su kratki i nesigurni. Ponekad mislim kako su plesači zloupotrijebljeni i ovisni o mnogim stvarima, čini mi se da ne mogu opušteno živjeti svoju profesiju.
  
  Uvijek ostaju neka živa sjećanja na proteklo razdoblje?
  
  Za mene je sve to još uvijek živo. Imao sam puno zdravstvenih tegoba, osobito sam nastradao tijekom rata, pun sam gelera koje sam zadobio u padu bombe na našu baletnu dvoranu; sve sam to nekako prebrodio, ali kad sam u jednom trenutku osjetio kako više nema radosti u nastupima bilo mi je jasno da ništa ne treba forsirati nego se polako opraštati od pozornice. Ravnatelj je tada bio Dinko Bogdanić i zamolio sam ga da s predstavom Đavo u selu obilježim 25 godina rada što mi je on i omogućio. Nažalost zdravstvene tegobe prate me i dalje, dio toga pripisujem i teškoj profesiji u koju sam kasno ušao, a dio je valjda nasljeđe.
  
  Gledajući s današnje pozicije bi li baletna profesija bila ponovni izbor?
  
  Vjerojatno. Ipak, volim i druge stvari, volio bih pilotirati, voziti brze automobile i slično. Ja sam ipak čovjek tehnike iako sam svoju Školu za strojarstvo i elektrotehniku Nikola Tesla odavno zaboravio. Volim natjecanja i izazove. Imam puno prijatelja izvan kazališta, živim aktivan društveni život, imam sina koji mi je najvažniji na svijetu i uvijek sam optimist, jer uvijek pobjeđujem sve tegobe.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 12. siječnja 2023.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović