Baleti.hr

Princ baletnih scena 20. stoljeća

Trideseta godišnjica smrti Rudolfa Nurejeva (17. ožujka 1938., Irkutsk, Rusija – 6. siječnja 1993., Levallois-Perret, Francuska)

• Bila je veljača, hladan zimski pariški dan kad sam oko podneva dojurila do staklenih ulaznih vrata Theatrea des Champs Elysées da podignem ulaznicu za večernju baletnu Gala predstavu u kojoj će nastupiti samo četvero najboljih svjetskih plesača: Erik Bruhn, Rosella Hightower, Rudolf Nurejev i Sonia Arova, a na programu su najpoznatiji Pas de deuxi baletne literature. S druge strane vrata spazim Nurejeva, koji mi galantno širom otvori vrata i zastane podržavajući ih zagledan u moje ruske čizmice s krznom, koje mi je izradio naš kazališni majstor, u kojima sam paradirala preko mjesec dana Parizom u očekivanju ove velike predstave. I riskirala kaznu i ulogu Odette-Odilije samo da vidim ovog čudesnog plesača, koji je pred nešto više od pola godine bijegom na Zapad (na samom pariškom aerodromu!) svojom hrabrošću uzbudio baletni svijet Europe. Buljim u njega, tek možda desetak centimetara višeg od mene, u plavom mornarskom kaputiću, gole glave s raskuštranom poduljom kosom… To je taj „mali tatarski bog plesa”, smješkajući se odlazim po ulaznicu. Te večeri, zbog naglo oboljelog Bruhna, Nurejev je preuzeo i njegove uloge i plesao s obje partnerice s toliko elegancije, vrhunske tehnike, prirodnog šarma i čudesne kondicije, da je zapalio prepuno gledalište, a to je bio tek početak najblistavije plesačke karijere koju pamtim…
  
  Sudbonosan za njegovu dalju karijeru bio je poziv Ninette de Valois iz Londona da nastupi kao partner Margot Fonteyn, zvijezde Royal Balleta u baletu Giselle. Devetnaest godina starija od njega Margot se isprva nećkala, no onda je prihvatila taj izazov i počelo je najslavnije baletno partnerstvo druge polovine dvadesetog stoljeća! Tko je poznavao Margot iz njezine ranije faze iz koje izdvajam balet Ondine, koja je zapravo slika njezine lepršave, djevičanske, eterične prirode, pune vedrine i zaraznog osmjeha, čudesne muzikalnosti i neopisive gracioznosti čitavog skladno građenog tijela, odmah je mogao uočiti nagli preobražaj njezine ličnosti i načina plesnog izričaja. Svaki plesni korak, svaki pokret ruke, svaka gesta lica postala je odraz duhovnog stanja i sadržaja koji su tumačili Margot i Rudi, duboko sjedinjeni kao jedno tijelo i jedna duša…
  
  Pokorno ga je slušala i počela tehnički napredovati i izvoditi i najteže vrteške (fouettese) koje nikada ranije nije izvodila, plesala s njim na TV-u čak duet iz Gayane, temperamentni baškirski nacionalni ples, koji je Nurejev izvodio s neopisivim tatarskim temperamentom. Iza grandioznog uspjeha baleta Giselle, slijedile su Silphide pa Labuđe jezero, u kojem Nurejev već mijenja koreografski sadržaj i zastarjelu pantomimu u korist senzibiliteta i duhovnog sadržaja svakog koraka i pokreta ruku kao cjeline plesne radnje i sadržaja. Plesač nije više samo dizač partnerice nego ravnopravni akter. Ta duhovna nadgradnja biti će karakteristika svih njegovih kasnijih koreografskih ostvarenje na polju klasične baletne baštine ne samo u Royal Balletu, nego i u Baletu bečke Opere, gdje je gostovao s Margot s ogromnim uspjehom, kao uostalom po čitavom svijetu. Postali su baletni „par stoljeća”, u kojem je nestalo dobne razlike među njima; ona je postala mala poslušna djevojčica, prisna prijateljica, a njezin „Rudik“ izvor svega onoga što nije doživjela u dotadašnjoj karijeri.
  
  Rođen u vlaku transibirske željeznice kao četvrto dijete sovjetskog vojnog časnika i majke iz tatarsko-baškirske obitelji, Rudolf je odrastao u drvenjari noseći odjeću starijih sestara, verao se po okolnom brdašcu promatrajući čeznutljivo duge kolone vlakova koje putuju nekuda daleko, daleko kamo je on želio otputovati. Slučajan posjet baletnoj predstavi u njihovu glavnom gradu bio je udarac sudbine koji je malog dječaka obilježio zauvijek. U njegovu mjestu nije bilo plesne škole osim folklora, te je s velikim temperamentom učio tu disciplinu i pomno izrađivao svaki korak. Nastavnica plesa je zapazila da taj mali „tatarčik” ima apsolutan sluh i velike sposobnosti, pa je uspjela isposlovati za njega stipendiju za Lenjingradsko koreografsko učilište Vaganove, gdje je u dobi od sedamnaest godina prvi puta stao uz baletnu štangu. Od toga se časa počeo ostvarivati njegov san apsolutne posvete usavršavanju baletne tehnike, izrađivanja i snaženja mišića tijela kao svakodnevnog rituala do kraja svog plesačkog vijeka. Savršeno je poznavao baletnu tehniku, nije si opraštao ništa, ali bio je jednako zahtjevan kao plesač i partner, i kasnije u karijeri i kao koreograf, spram svih članova baletnih kompanije širom svijeta, gdje je bio pozivan kao gost. Bio je čak neugodan i surov u svom perfekcionističkom stavu, pa čak i onda kad su ga prirodne snage, zbog bolesti, počele napuštati.
  
  Nakon svega tri godine školovanja na učilištu Vaganova u klasi Aleksandra Puškina, počinje nastupati u Lenjingradskom baletu kao partner velikih solistica i zvijezde Natalije Dudinske. Prigodom gostovanja American Ballet Theater u kojem je kao gost plesao najbolji plesač toga vremena Erik Bruhn, Nurejev je u njemu našao svoj ne samo plesački nego i duboki emotivni uzor… Tu počinje njegovo gay opredjeljenje, koje će ga kasnije u životu odvesti na vrlo promiskuitetne puteve kao sastavni dio njegove nezajažljive osvajačke, zavodničke prirode. Postaje ikonom svjetskog mondenog kruga u prepoznatljivim modnim kreacijama i koketnim šilt kapicama, ubire milijunske honorare i ostvaruje svoj dječački san. Posjeduje luksuzne stanove po svim većim gradovima, farmu u Americi, čak vlastiti otok gdje provodi posljednje dane života u velikoj osamljenosti kao i u svom pariškom stanu, pravoj riznici umjetnina, zidova obloženih muškim aktovima podno kojih je ležao na ležaljkama odjeven u čudesnu brokatnu odjeću….
  
  Plesačka i koreografska znatiželja odvela ga je na puteve svih modernih plesnih pravaca, od Marthe Graham do Béjarta, od Rolanda Petita do Balanchinea, od José Limona do Paula Taylora, Rudija van Dantziga, Johna Neumeiera; pokušao je usvojiti tajne modernih plesnih tehnika, ali se ipak stalno vraćao klasičnom baletnom izrazu obogativši ga novim pristupom i savršenošću izvedbe, ne samo u koreografsko plesnom smislu nego i kao kompletan scenski doživljaj. Svoja najbolja umjetnička ostvarenja doživio je u dugogodišnjoj suradnji sa Margot Fonteyn u baletima Giselle, Labuđe jezero, Romeo i Julija Prokofjeva i Marguerite i Armand u koreografiji Mc Millana na glazbu Liszta. Plesni koraci bili su samo sredstvo kojim su iskazivali najsuptilnije ljudske osjećaje bez ostatka… Ta suradnja je trajala sedamnaest godina, do kraja Margotina plesačkog vijeka.
  
  Nurejev je bio stalni gost i koreograf baleta milanske Scale, baletnih kuća Kanade, Amerike, Australije i Europe; godišnje bi nastupao preko 250 puta, što je iziskivalo izuzetne napore, no on je neštedimice trošio svoje fizičke snage, koje je obnavljao tek u kontaktu s gledalištem i aplauzima. Nije odbijao nastupati niti u mjuziklima, popularnim programima na televiziji i filmu, bio je neumorna senzacija, čime je zarađivao veliki novac. Mirnije razdoblje života i rada nastupilo je 1983. kad mu je ponuđeno mjesto direktora Baleta pariške Opere. Ušao je u razdoblje kad je već opaka bolest pokazivala svoje znakove. Bio je čvrsto uvjeren da će kapitalom koji posjeduje zaustaviti bolest koja je harala osamdesetih godina prošlog stoljeća među gay populacijom, no bolest mu je postepeno oduzimala snagu, unatoč vježbama i rigoroznom radnom planu kojem je podvrgavao sebe i ansambl pariškog Baleta. Modernizacijom rada i repertoara ove slavne baletne kuće postigao je vrhunac u svojoj briljantnoj karijeri. Odgojio nekoliko baletnih zvijezda, postavio koreografije baleta Zoluška (Pepeljuga) Prokofjeva, te Romeo i Julija te pred samu smrt, 1992. Bajaderu Minkusa. Već teško bolestan, više je ležao na pokusima, ali očima je oštro pratio svaki pokret velikog ansambla i uz pomoć svoje nekadašnje partnerice Ninel Kurgapkine dovršio tu veliku baletnu predstavu dobivši odlikovanje Francuske Republike za svoj doprinos baletnoj kulturi.
  
  Tri mjeseca kasnije, 6. siječnja 1993. je umro; pokopan je uz najveće počasti po pravoslavnom i muslimanskom obredu na pariškom groblju St. Genevieve. Njegov intimni život ostao je tajna; o tome je tek deset godina nakon njegove smrti progovorio njegov zadnji prijatelj Robert Trusk. Najveći dio svog imetka ostavio je baletnim fondacijama za školovanje baletnih plesača. Margot Fonteyn je materijalno pomagao do njene smrti 1991. jer je ona cijeli svoj imetak potrošila na liječenje uzetog supruga. Javila mu se iz bolnice dva dana prije svoje smrti. „Trebao sam oženiti Margot! Ona je bila moja izgubljena familija, moj dom, mi smo bili jedno tijelo, jedna duša, jedna misao!“ bile su riječi koje je izrekao duboko zamišljen pred konac svog čudesnog života. Je li ispunio svoj dječački san? Je li bio sretan životom koji je sam kreirao vođen snažnom voljom i umjetničkim instinktom kao Princ baletnih scena dvadesetog stoljeća?
  
  © Maja Bezjak, BALETI.hr, 5. siječnja 2023.
  

Piše:

Maja
Bezjak