Baleti.hr

Višestruko nadarena i kreativna umjetnica

Maja Bezjak – dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje – Balet

• 
  
  Na jubilarnoj tridesetoj dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta, tradicionalno održanoj 24. studenoga 2022. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Nagrada za svekoliko umjetničko djelovanje tj. za životno djelo u baletu pripala je nekadašnjoj prvakinji Baleta HNK-a u Zagrebu Maji Bezjak. Tako se ona pridružila ne baš velikom broju svojih kolega iz područja baleta i plesa koji su istu nagradu dobili u protekla tri desetljeća. Bili su to Milko Šparemblek (1997), Sonja Kastl (1998), Vesna Butorac Blaće (2002), Miljenko Vikić (2004), Milana Broš (2007) i Nenad Lhotka (2010). Maja Bezjak višestruko je nadarena i kreativna umjetnica. Život je posvetila glazbi, baletu, koreografiji, pisanju, baletnoj pedagogiji, uvijek je društveno angažirana, a bila je i politički aktivna.
  
  Rođena je 18. kolovoza 1931. godine u Zagrebu, u građanskoj obitelji čiji je život, zbog društvenih prilika, korjenito promijenio. Gimnaziju i srednju glazbenu školu završila je u Zagrebu 1949., a zatim je studirala glasovir na Muzičkoj akademiji. Najveći dio njezina života zauzima baletna karijera kojoj se posvetila relativno kasno. Balet je učila kod Mile Jovanovića, a još za ratnih godina pohađala je baletne satove kod Margarete Froman u Dječjem carstvu. U autobiografiji Na vršcima prstiju svojedobno je zapisala: „Ja ću biti balerina! (…) u meni je rasla vizija savršene umjetnosti, utjelovljenja glazbe i ljepote pokreta, neka duboka uvjerenost da ja to mogu postići jer osjećam pokret i znam kako ga treba izvoditi. Ja zapravo od djetinjstva plešem i svaku glazbu doživljavam vizualno, a svoje tijelo učinit ću poslušnim kao što sam poslušnim učinila svoje ruke i prste na tipkama klavira. Bila sam sigurna da ću iz sebe izvući sve ono što sam od djetinjstva upijala, izgrađivala, širila svoje horizonte i umjetnički ukus. Znala sam da ću postati umjetnicom i da se neću zadovoljiti polovičnošću uspjeha. Bila sam spremna na velike žrtve da postignem taj imaginarni cilj.‟
  
  U Baletu HNK-a angažirana je 1955. godine, a od 1959. je solistica i prvakinja Baleta. Među njezinim ulogama posebno se ističu Odetta i Odilia u Labuđem jezeru Petra Iljiča Čajkovskog, u koreografiji Rostislava Zaharova, 1962., i Prokofjevljeva Pepeljuga sljedeće godine. Evo nekoliko izvadaka iz kritika prilikom gostovanja zagrebačkog HNK-a u Italiji, karakterističnih za umjetnost Maje Bezjak:
  „Maja Bezjak je bila idealna protagonistica Pepeljuge, lepršava u izrazu, zadržavši neprekidnu vibraciju u igri nogu. Sanjarske ekspresije, na momente gotovo bestjelesne. Ona živi u svakom času prave priče i nitko neće nikada zaboraviti njezin ulazak u palaču na svečanost u drugom činu, u veličanstvenoj harmoniji ritma plesa s nježnim osjećajem stidljive misterioznosti. Veličanstvena, kompletna umjetnica koju je publika ocijenila posve ispravno najtoplijim aplauzima.‟ (Il Mattino, 16. siječnja 1963.).
  „Maja Bezjak posjeduje talent primabalerine, dar velike ekspresije. Sve to čini je umjetnicom čija interpretacija oduševljava publiku. Tako je publika toplo pozdravila njezinu interpretaciju Pepeljuge. No aplauzi su također bili upućeni njezinom vrijednom umjetničkom partneru Andréu Prokovskom.‟ (Corriere di Napoli, 17. siječnja 1963.).“
  
  Plesala je i u Lepoj Vidi, Poslijepodnvu jednog fauna te Rapsodiji na Paganinijevu temu. Godine 1964. odlazi na usavršavanje u Pariz i ondje nastavlja karijeru. Kao solistica nastupa u trupi Janine Charat Ballet international de France, pod vodstvom Janine Charrat i Milorada Miškovića. Surađuje također s Johnom Tarasom i Sergeom Lifarom; pleše u baletima Orfej, Izbor Parisa, Suita u bijelom i Poslijepodne jednog fauna. Gostovala je u Italiji, u Baletu Rimske opere, te u Nizozemskoj, Austriji, Grčkoj, Maroku, Tunisu, Belgiji i drugdje.
  
  Godine 1967. vraća se u Zagreb, ali ubrzo prekida aktivnu plesačku karijeru u kazalištu i djeluje kao slobodna umjetnica. Posvećuje se radu na Televiziji Zagreb, koreografira mnoge balete u tom mediju, pleše u njima, priprema emisije o baletnoj umjetnosti. Na pozornici HNK-a u Zagrebu postavila je 1969. Rapsodiju na Paganinijevu temu na glazbu Sergeja Rahmanjinova, u kojoj je plesala glavnu dionicu i, 1971., balet Dia Natka Devčića. Za Televiziju Zagreb koreografirala je niz baletnih emisija: Tristana i Izoldu Richarda Wagnera, Četiri temperamenta Paula Hindemitha, Pepeljugu Sergeja Prokofjeva itd. Autorica je baletnih filmova Orfej, Mora, Ekstaza, Ljubavne teme, Impresije i maštanja, Točka vrenja.
  
  U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu trenutno se odvija ciklus Filmski trezor, projekcije filmova posvećenih drami, operi i baletu, što ga priprema i vodi filmolog Daniel Rafaelić. Ususret Danu hrvatskog baleta, 4. studenoga, prikazana su četiri plesna filma među kojima i Točka vrenja Maje Bezjak iz 1974. (Uz Tajnu dvorca I.B. [Milan Katić, 1951.], San male balerine [Branko Bauer, 1954.] i Koreografiju za kameru i plesače [Vera Maletić i Krešo Golik, 1968]). Evo kako je rad na Točki vrenja, svojevrsnom baletnom noiru, Maja opisala u svojoj autobiografiji:
  
  „Spremala sam novi baletni film, Točku vrenja. Ovoga puta imala sam gotov sadržaj, kojemu sam tražila glazbu, suprotno onomu što sam inače radila. Danima sam preslušavala ploče u fonoteci radijske postaje u Šubićevoj ulici i odabrala sam kolaž glazbe Lutosławskog, Brittena, Šostakoviča i Hačaturjana. Tema filma bila je drama žene koju u depresiji bračne otuđenosti zraka svjetlosti odvede u daleku mladost i sretnu ljubav s čovjekom koji pogine u ratu. Taj tren spoznaje ispraznosti, otuđenosti i promašenosti svoje bračne veze jest točka vrenja. U obrani od suprugova nasilja, ubija ga i očajna oduzima si život. Htjela sam napraviti igrani film baletnim pokretom, sniman u autentičnim gornjogradskim ambijentima i interijerima.
  
  Glazba Žalobne simfonije Lutosławskog na početku i na kraju filma, neobično dramatična i tjeskobna, dala mi je prigodu igrati stvaran lik nesretne žene. Partneri su mi bili Štefan Furijan i Guy Perkov. Posebno sam voljela scenu rastanka koju smo plesali Guy Perkov i ja na Hačaturjanov Violinski koncert. Mislim da je to jedan od najljepših dueta koji sam koreografirala i plesala. Guy Perkov bio mi je idealan partner, neobično muzikalan i nadaren suradnik koji je razmišljao o svakom postavljenom koraku pa je atmosfera tijekom rada bila prekrasna.‟
  
  Maja Bezjak usporedo se bavila pedagoškim radom i vodila vlastiti baletni studio. Bavila se baletnom kritikom, pisala polemičke članke i studije o baletnoj i kazališnoj problematici u časopisima Svijet i Prolog, a od 1975. bila je baletna kritičarka Vjesnika. Surađivala je na web portalu eho.com.hr. Objavila je knjigu autobiografskih zapisa Na vršcima prstiju (2007.) i zbirku kritika, eseja i razgovora Baletna večer da, ali kakva? (2012). Aktivna je još i danas, redovito piše za portal Baleti.hr.
  
  © Mladen Mordej Vučković, BALETI.hr, 10. prosinca 2022.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković