Baleti.hr

Dragocjena provokacija

Pokret koji traje: Baletna serija u povodu 125 godina HNK i 200 godina baleta, red. Iva Jelačić, 1985.

• 
  
  U okviru programa Filmski trezor HNK-a, serije projekcija koji se ponedjeljkom odvija u tonskom studiju HNK-a pod vodstvom Daniela Rafaelića, tijekom tri termina (7, 14. i 21. studenoga) prikazana je dokumentarna serija Pokret koji traje redateljice Ive Jelačić. Ta zanimljiva serija u pet nastavaka sabire povijest zagrebačkog Baleta od dalekih, prvih plesnih nastupa do 1985. kada je i snimljena. Stručni suradnici na seriji su bili književni povjesničar i teatrolog, akademik Nikola Batušić (ujedno i glavni urednik monografije HNK-a u Zagrebu, 1985.) i kazališni kritičar i publicist Pavao Cindrić (glavni urednik enciklopedijskog izdanja o HNK-u u Zagrebu, 1969.), tako da ne čudi širina pristupa temi. Odnosno, kako se te 1985. obilježavalo 125 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i radilo na doličnoj monografiji, tako su i prezentirani, inače rijetko dostupni materijali (iz arhiva HNK-a i Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU) pogotovo u prve tri emisije, opća povijest zagrebačkog kazališta koja uključuje dramske pisce i redatelje, glumce i operne pjevače, scenografe i kostimografe, i u kojoj je balet, ili ono što će tek baletom postati, zapravo vrlo mali dio.
  
  Kako sam bila suradnica na prerađenom i proširenom izdanju Monografije HNK-a iz 1992., odnosno autorica teksta o Baletu, znam da je glavni urednik Batušić podržavao tezu o ranim korijenima plesa kao kazališne umjetnosti koju je iznijela Branka Rakić (autorica teksta Balet u prvom izdanju monografije iz 1985.) i koju sam tada morala preuzeti. Danas se više ne bih s time složila, ali štogod mi mislili o prezentiranom materijalu, pred nama je serijal u najmanju ruku neobičnog, ako ne i provokativnog podnaslova – Baletna serija u povodu 125 godina HNK-a i 200 godina baleta. Iz čega proizlazi da imamo Balet dosta prije kazališta, odnosno da taj početak seže u 1785.?
  
  Kolege i ja već dulje vrijeme rasporavljamo o pravom početku, prvom hrvatskom baletu, plesačici/plesaču, koreografu. Nedavno sam u tekstu Kad počinje hrvatski balet? pobrojala i obrazložila pet mogućih teza. No, Iva Jelačić donosi još moguća dva. Ovih dvjesto godina iz naslova odnosi se na plesni nastup (1786.), Karela Františeka Freudenreicha, „popravljača kulisa i rekvizita, glumca i ple­sača“ koji je iz Brna došao u Zagreb s jednom njemačkom putujućom glumačkom družinom. Karel je bio član Weilhammerove kazališne družine i kasnije družine Madame Krapf, koje su uz pred­stave davale i svečane plesne priredbe i baletne divertismane za plemenito društvo, i taj zabilježeni ples je Karel izveo s partnericom na jednom takvom plemenitaškom kućnom događanju. Kad se 1790. družina raspala, Karel, Carolus ostaje u Zagrebu kao omiljeni zagrebački glumac, pjevač i plesač. Uglavnom, nemamo još kazalište, balet i koreografa, ali imamo plesača.
  
  Drugi, u kazališnim krugovima više spominjan, potencijalni početak baleta u našem gradu neki vide u Karelovom unuku, svestranom kazališnom umjetniku Josipu Freudenreichu, koji je napisao i 1857. izveo prvi hrvatski pučki igrokaz Graničari. Za povijest hrvatskog baleta ključni je detalj da na kazališnoj cedulji on zabilježen i izdvojen kao autor, dakle koreograf, koji je „uredio“ kolo „tancovano u 3. razdielu“. Tako je, usput, kolo zabilježeno i kao prva kazališna koreografija, a znamo da će ova plesna forma i kasnije postati znakom nacionalnog baleta (završna kola u Eri s onoga svijeta, Licitarskom srcu i Đavlu u selu). Dodajmo da je Josip Freudenreich ujedno i autor prvih hrvatskih pantomima, koje se u Zagrebu izvode o pokladama 1862. To su Harlekin prvi put u Hrvatskoj i Vjetrenjača u Volovcu, no, tu smo već na području mime i neverbalnog teatra.
  
  Baletni serijal Ive Jelačić podijeljen je u pet emisija, pet logičnih, zaokruženih cjelina u povijesti zagrebačkog Kazališta: prvi, od 1780. do 1894; drugi od 1895. do 1920.; treći od 1921 do 1945.; četvrti od 1945. do 1969. i peti od 1969. do 1985. Uz inserte iz arhiva baleta zagrebačkog HNK-a, podsjetnik na mnoge plesače koji su ostavili svoj trag, iznimno su dragocjeni intervjui s umjetnicima kao svjedocima svojeg vremena. Tako su jedinstveno zabilježeni Zlata Lanović (zagrebačka balerina od 1921. do 1959.) i Olga Orlova (rusko-hrvatska balerina koja je 1921. došla u Zagreb sa grupom Margarite Froman) te Frane Jelinčić (plesač iz poslijeratne generacije i jedan od uspješnih plesnih emigranata). Važni su i razgovorori s Oskarom Harmošem i Anom Roje (umjetnički par koji ima i velike pedagoške zasluge), kao i sa Sonjom Kastl (koja je uz umjetničku karijeru i prva ravnateljica Baleta po njegovom osamostaljenju 1965.)
  
  Peti dio serijala bilježi aktualni trenutak zagrebačkog Baleta 1985. i očito nagomilane probleme koji su, nakon buma zlatnih šezdesetih, već primjetno nataloženi. U tom smislu Nikola Batušić razgovara s intendantom Marijanom Radmilovićem i direktorom Baleta Leom Stipaničićem, pokušavajući izolirati, definirati probleme i potencijalne strategije rješavanja problema. Očito je da nešto u vertikali samoupravnih odnosa i umjetničke djelatnosti ne štima, ali i da protagonisti razgovora odgovaraju unutar političke korektnosti svojih pozicija. No ono, što mi je tek kasnije, razmišljajući o serijalu, palo na pamet, čini se kao da stručnog suradnika, vanjsko oko za baletne teme u tom trenutku u Zagrebu nema. Iako baš tih godina Vjesnik i Oko redovito objavljuju izvrsne kritičke tekstove, osvrte na predstave i razgovore Maje Bezjak i Tuge Tarle. (Hrvatski centar ITI skaupio je te tekstove i objavio knjige kritika, eseja i razgovora obje autorice: Plesne kritike Tuge Tarle 2009. i Baletna večer da, ali kakva? Maje Bezjak 2011.) Posebno je Maja Bezjak, dobitnica ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko djelovanje (konačno!), tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća silno aktivna po pitanju aktualne problematike hrvatskog Baleta. Na primer, u Prologu 41/42 (1979) piše kritički esej pod naslovom Baletna umjetnost u Hrvatskoj od oslobođenja do danas, a i kasnije neprestano upozorava predviđajući opasne posljedice tadašnje situacije u baletnom obrazovanju koja su se, vrijeme je pokazalo, obistinile.
  
  Gospođa Jelačić, živahna i prilično oštra i nepovjerljiva osoba, tražila je odmah po završetku projekcije brisanje snimki, tako da su ovi iznimno zanimljivi materijali (kao i njezin začudni film iz 1982. Pierrot prijatelju – baletne nadrealističke reminiscence koji smo također vidjeli u zadnjem terminu, kada je i upriličen mali razgovor) do daljnjeg nedostupni. Koliko sam shvatila, riječ je o neriješenom odnosu autorskih prava između HTV-a i redateljice. Ne razumijem se u to, tek sigurna sam da smo zbog toga svi, uključujući i autoricu, gospođu Jelačić, na gubitku.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 2. prosinca 2022.

Piše:

Maja
Đurinović