Baleti.hr

Na uvid svima koje to zanima

ntervju: Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković, u povodu izložbe Doprinos Margarete Froman, Ljubinke Dobrijević i Petra Dobrijevića u razvoju hrvatskog baleta

• 
  
  U Gradskoj knjižnici u Zagrebu je od 12. srpnja do 4. rujna 2021. postavljena izložba u povodu 145. obljetnice hrvatskog baleta pod naslovom: Doprinos Margarete Froman, Ljubinke Dobrijević i Petra Dobrijevića u razvoju hrvatskog baleta. Autori izložbe su Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković, dvojac poznat po dugogodišnjem kontinuiranom istraživačkom i publicističkom radu iz područja hrvatskog baleta i opere. Podsjećam ovom prigodom samo na iznimno važne monografije Ane Roje, Sonje Kastl, Vesne Butorac, Željka Jureše i Miljenka Vikića, kao i knjigu Giselle u Zagrebu. Veći dio radova potpisuju zajedno; oboje su kazališni profesionalci, s tim da je Davor glazbeni kritičar i dugogodišnji stalni vanjski suradnik u Glazbenom programu Hrvatskog radija, gdje je, između ostalog, autor i urednik emisije U svijetu baleta, dok je Mladen iz plesnog miljea.
  
  Bavljenje temama iz povijesti plesa i sakupljanje arhivske građe seže sad već u daleku osobnu povijest?
  
  D.S.: Arhivsku građu počeo sam skupljati od sredine sedamdesetih kada sam kao tinejdžer počeo redovito ići u kazalište i pratiti operu. Moj tata kupovao je mnoštvo novina pa sam skupljao kritike, intervjue, članke. Stalno sam obilazio ondašnja tri antikvarijata u Zagrebu u potrazi za rijetkim starim i rasprodanim izdanjima knjiga o glazbi kojih je bilo jako malo. Tako je počela nastajati ta arhiva koja je, iako s godinama postaje sve više zamorna, vrlo korisna jer mogu nešto pogledati kad god se sjetim. Naravno da se to upotpunjuje s građom iz institucionalnih arhiva. Danas je, s računalima, dakako sve drukčije, možda i jednostavnije od izrezivanja i slaganja članaka koji sve više žute. Poslije se moje zanimanje za operu proširilo i na balet, a nakon niza godina moja se arhiva spojila s Mladenovom pa nam sada zauzima dosta stambenog prostora.
  
  M.M.V.: Malo koga od aktivnih plesača zanima povijest baleta. Ljudi su više usmjereni na sebe i sadašnji trenutak. I sa mnom je tako bilo do 1994. godine kada sam počeo pisati baletne kritike u Vjesniku. To mi je otvorilo neke nove vidike, osvježilo sjećanja na nebrojene predstave koje sam gledao i razgovore s umjetnicima. Stjecajem dobrih okolnosti, Vjesnik je rado objavljivao takve teme i ja sam počeo skupljati raznoliki materijal, a od kada smo počeli objavljivati monografije doista se mnogo toga sakupilo.
  
  D.S.: Moram istaknuti Mladenovu sposobnost pamćenja fotografija što nam uvelike pomaže u radu.
  
  Imate impresivnu arhivu vezanu uz povijest hrvatskog baleta, koju ste i digitalizirali, i koju uvijek rado dijelite sa zainteresiranima. Kako često surađujemo (i raspravljamo oko nekih, valjda samo nama uzbudljivih i aktualnih tema), znam da ste se pripremali za jednu veću izložbu hrvatskog baleta u Klovićevim dvorima?
  
  D.S.: Nažalost, korona je osujetila izložbu o sveobuhvatnoj povijesti hrvatskog baleta za koju je Galerija Klovićevi dvori dobila i početna programska sredstva.
  
  M.M.V.: Nadamo se da će se jednoga dana ipak ostvariti.
  
  Izložba u Gradskoj knjižnici motivom „migracije kao paradigme baletne umjetnosti“ zgodno objedinjuje dvije velike teme: 100. obljetnicu dolaska Margarete Froman u Zagreb i dokumentaciju međunarodne karijere Ljubinke i Petra Dobrijevića.
  
  D.S.: Izložbu smo ostvarili u suradnji s Glazbenim odjelom Gradske knjižnice, voditeljicom tog odjela Sanjom Vukasović-Rogač i muzikologinjom Ivanom Jurenec.
  (E)migracije su doista paradigma baletne umjetnosti. Ako samo pomislimo na to kako se balet razvijao i širio, od Francuske preko Danske do Rusije, pa onda početkom 20. stoljeća, zbog revolucija i promjene režima, iz Rusije natrag diljem Europe, vidimo kako su migracije uvijek pridonosile napretku i razvitku baletne umjetnosti.
  
  M.M.V.: Srećom je emigracija ruskih baletnih umjetnika k nama dovela Margaretu Froman i njezinu braću, a ne zaboravimo da je njihov otac bio Šveđanin koji je, kao glazbenik došao u Rusiju i ondje si stvorio život i obitelj. Margareta je, kao što znamo i s nedavno održanog znanstveno-umjetničkog skupa u Hrvatskom centru ITI, o njezinu dolasku u Zagreb, ostvarila epohalan doprinos u razvoju hrvatskog baleta. Dotad zapuštenu baletnom ansamblu HNK-a dala je veliki kreativni zamah te počela kontinutitet i profesionalizaciju. Vodila je baletni ansambl, davala vježbe, bavila se pedagoškim radom te koreografirala pedesetak baleta, divertismana i baletnih večeri. Sudjelovala je u stvaranju hrvatskoga nacionalnog baletnog repertoara i prva postavila Labuđe jezero i Orašara. Osim toga, kao operna redateljica režirala je oko 55 opernih i operetnih naslova te stala uz bok prvacima hrvatske kazališne moderne Ivi Raiću, dr. Branku Gavelli i Titu Strozziju, u zlatnom razdoblju Zagrebačke opere ravnatelja Krešimira Baranovića, 1930-ih.
  
  D.S.: Ljubinka i Petar Dobrijević primjer su suprotnog tijeka migracija, naših umjetnika u inozemstvo. Od početka 1950-ih niz mladih hrvatskih plesača odlazi na Zapad u potrazi za novim umjetničkim izazovima. Bila je to cijela generacija koja se afirmirala i proslavila što se poslije više neće ponoviti: Nenad Lhotka, Milko Šparemblek, Žarko Prebil, Frane Jelinčić, Zvonimir Podkovac, Irena Milovan, Veseljko Sulić, braća Ivica i Ladislav Sertić, Ludmila Naranđa, Miljenko Banović, Željko Jureša. Među njima bili su i supružnici Petar i Ljubinka Dobrijević.
  
  M.M.V.: Znali smo da su Dobrijevići dvadeset godina surađivali s Mauriceom  Béjartom i s njime osnovali Balet 20. stoljeća u Bruxellesu. Béjartove balete, posebice kultno Posvećenje proljeća i Bolero, prenosili su u druge velike svjetske ansamble. Zajedno su vodili Balet Bavarske državne opere u Münchenu i Balet Saarskoga državnog kazališta u Saarbrückenu, koji su osnovali. Bili su baletni majstori u Baletu Monte Carla, vodili Baletnu akademiju u Zürichu. Petar Dobrijević bio je ravnatelj Baleta milanske Scale, uz intendanta Claudija Abbada. Sve smo to možda znali na razini informacija, ali tek kada se rasprostre dokumentacija njihove međunarodne karijere, postajemo svjesni kako je ta karijera bila velebna i duga.
  
  Iako je riječ o malom prostoru, puno je izložaka koji se u jednom trenutku isprepleću. Poveznica  je balet Romeo i Julija koji 1948. koreografira Margareta Froman u Zagrebu s Anom Roje u naslovnoj ulozi, da bi ga onda Roje sama postavila (ili prenijela?) u Split. Aninoj Juliji u Splitu je partner Petar Dobrijević. Koji je bio ključ pri odabiru?
  
  M.M.V.: Fromanicu i Dobrijeviće povezali smo dvjema haljinama tj. kostimima Jagode Buić iz splitske predstave Romea i Julije koju je, dobro si Majo to primijetila, postavila ili prenijela Ana Roje. Te je haljine, kao možda najatraktivnije izloške na izložbi, držao u rukama Pero Dobrijević. Pokazali smo i dosta rariteta poput fotografija s pokusa i izvedbi baleta zagrebačkog studija Foto Tonka i Ateliera Mosinger iz prve polovine 20. stoljeća, kostimografske skice Pavela Fromana za neke balete, pismo čestitku Milke Trnine u povodu proslave Margaretina umjetničkog jubileja u HNK-u, klavirski izvadak baleta Romeo i Julija s njezinim koreografskim bilješkama, notes s koreografskim bilješkama Ljubinke Dobrijević, čestitku Mauricea Béjarta Petru Dobrijeviću za postavu Boléra, pismo zahvale Maje Plisecke Ljubinki Dobrijević i dr.
  
  D.S.: Imamo Scalu kao lajtmotiv. Original Margaretina ugovora za postavljanje Orašara, prvi put u Italiji, te programe Scalinih baletnih predstava s Perom kao ravnateljem i Ljubom kao glavnom baletnom majstoricom.
  
  M.M.V.: Većina izloženog iz našeg je arhiva. Ostavštinu Fromanice, Dobrijevića i dio ostavštine Ane Roje povjerili su nam na čuvanje njihove obitelji i prijatelji. Zato smatramo da sve što imamo moramo dati na uvid svima koje to zanima jer to nije neko naše isključivo vlasništvo već vrijedna baština koja je kod nas samo na pohrani.
  
  D.S: A svakako je pritom meni veliko veselje i ponos imati pismo Milke Trnine uokvireno na zidu!
  
  M.M.V.: Nažalost, često svjedočimo da umjetnici ljubomorno čuvaju svoje uspomene, a poslije njihove smrti nasljednici sve to bace u smeće jer ne znaju što bi s time ili ne shvaćaju vrijednost pojedinačnih uspomena za širu kulturu.
  
  Možete li najaviti neku novu baletnu temu iz vašeg bogatog arhiva?
  
  M.M.V.: Ideja imamo, ali konkretni planovi ne ovise samo o nama.
  
  D.S.: Zato je bolje prvo skočiti pa onda reći hop!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2021.

Piše:

Maja
Đurinović