Baleti.hr

Sve jednom završi

Intervju: Vesna Butorac-Blaće, balerina

• Penjem se strmim putem kroz zagrebački Tuškanac obojen jesenskim tonovima i ugodnim mirisom suhoga lišća. U tom, jednom od najljepših dijelova grada živi primabalerina Vesna Butorac-Blaće. Kao da se primadona s pozornice sakrila u idiličnu kutku grada daleko od ljudi, ali ne daleko od umjetnosti. Iz dnevnoga boravka Vesnina stana izlazi se u vrt pun brižno njegovana cvijeća, grmlja i probranih biljka koje su danas Vesnina omiljena pozornica. Poslije bogate karijere ovdje živi svoj život uz supruga Branka Blaćea i njihove ljubimce psa i mačku, koji skladno dijele prostor i pažnju svojih vlasnika. „Nedjelja je dan za balet“, kaže mi Vesna. Tada dolazi kći Lana sa suprugom i zajednički gledaju snimke nekih novih baleta ili novih interpreta svih onih naslova koje je Vesna s golemim uspjehom tumačila diljem svijeta.
  
  Početak, Baletna škola na Ilirskom trgu, 1953. - 1959.
  
  Počelo je kao i kod svakog djeteta. U mom djetinjstvu radio je bio najvažniji izvor glazbe, stalno sam slušala i plesala po kući te su me roditelji kad sam imala devet godina odveli u baletnu školu. Imala sam veliku sreću što sam došla u razred gospođe Marije Ignjatović koja je u našu zemlju stigla iz Sankt Peterburga s odličnom ruskom školom. Taj temelj koji sam dobila od nje bio je vrlo važan. Nije mi bilo teško odlaziti na satove baleta i u obaveznu školu. Mučio me samo klavir kojega je trebalo vježbati, što često nisam stizala (smijeh). Jednom su me čak htjeli izbaciti iz škole zbog klavira, ali je gospođa Ignjatović odlučno rekla kako će u tom slučaju ona dati otkaz. Tako me spasila. Škola je tada trajala šest godina, a po završetku sam bila premlada za angažmanu kazalištu pa sam još jednu godinu ostala u školi.
  
  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, sezona 1959/ 60. i početak profesionalne karijere
  
  Pred kraj školovanja došla je Sonja Kastl, tada prvakinja zagrebačkog HNK-a, kako bi nas pripremila za dolazak u kazalište. Sa Sonjom sam odmah ostvarila dobar kontakt koji traje do danas. Ulazak u kazalište nije bio jednostavan jer sam bila vrlo mlada, bilo mi je šesnaest godina, no ipak su me primili. Tada su nam davali ugovore na godinu dana, trebalo se potruditi i zaslužiti produžetak ugovora.
  
  Moja generacija nije birala što će plesati. Što se tiče baletne opreme bili smo siromašni, ali to nije bilo važno. Važno je bilo izići na pozornicu. Meni je mama šivala trikoe, a sa šminkom smo se snalazili na razne načine. Voljela sam nastupe u opernim predstavama i danas mislim kako je to odličan način stjecanja iskustva. Ta mala sola ne opterećuju mlade ljude i pripremaju ih za teže zadaće.
  
  Baletna majstorica i pedagoginja tada je bila Đurđa Fučkar. Mislim da me nije osobito simpatizirala, no možda se varam jer sam ubrzo počela dobivati manje uloge. Puno sam plesala, jer je bilo puno novih koreografija naših koreografa. Prve balerine tada su bile Sonja Kastl i Maja Bezjak, dok je moja generacija – Silva Muradori, Slavica Prebeg, Ana Zupčić, Melita Skorupski, Milena Leben… – pomalo ulazila u sve teži repertoar.
  
  Usavršavanje u Sankt Peterburgu, 1966/67.
  
  Divno je doba bio moj boravak u tadašnjem Lenjingradu. Moram reći da sam prilično kasno otišla tamo. Bile su mi 23 godine i već sam jako puno toga otplesala u Zagrebu. Iako to više nije vrijeme da se uči i svladava tehnika jer do tada plesač njome već treba ovladati, bilo je vrijeme za gledanje uzornih primjera i učenje od njih. U to vrijeme postojala je genijalna generacija pedagoga i plesača, spomenut ću samo Aleksandra Puškina, Mihaila Barišnjikova, Allu Osipenko i Nataliju Makarovu. Gledajući te ljude, ali i mnoge druge, gledajući mnoštvo predstava učila sam i upijala. To je bilo nezaboravno vrijeme. Tehniku sam do tada u dobroj mjeri već svladala, pa sam samo nadograđivala neke stvari potaknuta primjerima oko sebe. To je jako važno. Među plesačima mora postojati neka vrsta natjecanja, naravno u pozitivnome smislu, želja da se može više skočiti od drugih, okrenuti više piruetta, a sve to moglo se tamo dobro vidjeti, osobito na vježbama sjajnoga pedagoga Puškina. To je bilo zadovoljstvo gledati. Ja sam posjećivala klase Dudinskaje i Trofimove, a čini mi se da sam najviše koristi imala gledajući svakodnevno predstave, propitujući kroz to gledanje samu sebe.
  
  Povratak iz Sovjetskog Saveza – bogato razdoblje profesionalnog života
  
  Bilo je to iznimno zanimljivo razdoblje zagrebačkoga Baleta. Sonja Kastl i Nevenka Biđin puno su koreografirale, osobito bijenalske predstave na glazbu naših skladatelja. Jako se pazilo da domaći autori budu zastupljeni kroz sezonu, ne samo u za vrijeme Muzičkog biennala. Naravno, uvijek je bilo velikih naslova, dvije velike predstave i barem jedna sastavljena od kraćih baleta. Polako se počelo i gostovati, a ja sam interpretirala sve više odgovornih glavnih uloga. Na gostovanju u Ljubljani gdje sam plesala pas de deux iz baleta Don Quijote vidjeli su me Galina Samsova i Andrej Prokovski pa su me pozvali u njihovu trupu New London Ballet. Nisam se odmah mogla odlučiti, bio je to velik zalogaj, ali su mi ostavili broj telefona da se javim kad odlučim. Na kraju me radoznalost i želja da pokušam dovelo do rješenja i pristala sam. Otišla sam i stekla neprocjenjivo iskustvo. Bila je to međunarodna plesna grupa, u kojoj su bili Margot Fonteyn, Attilio Labis, Peter Mallek, Heinz Bosl i još nekoliko plesača izvrsne engleske škole. Volim engleski balet jer čuvaju tradiciju, volim tu otmjenost u njihovu plesu, suzdržanost koja često govori više od estradnog pristupa pozornici. Puno smo gostovali diljem svijeta, a ja sam plesala uglavnom klasiku. Program je bio vrlo dobar, ali težak; uvijek pas de deux iz Don Quijotea, Corsar, Laurencia, Trnoružica. Na samom početku nastupa, izvodili smo zajednički broj na Scarlattijevu glazbu u duhovitoj koreografiji. Sve je bilo pripremano u Londonu, a gostovanja su bila vrhunski organizirana. Dugo sam s njima surađivala.
  
  Partneri
  
  Plesnih partnera bilo je puno, a svaki je imao svoj način. Znam da se uvijek ističe moje partnerstvo s Damirom Novakom, koji je bio beskrajno spretan i spreman partner, u njegovim je rukama, osobito kod visokih podrški balerina uvijek bila sigurna. Nas dvoje smo se često sukobljavali, to bi, naravno, trajalo kratko, no stalno je težio nekakvoj geometrijskoj perfekciji koju ja sa svojim temperamentom nisam uvijek slijedila. Uživala sam raditi s Antonijom Maksimovićem, koji je partnericu slijedio u svim nijansama. Lijep i odličan plesač znao je, da tako kažem, obući balerinu u najljepšu pozu i ma koliko ja improvizirala, a voljela sam to, Maks me uvijek smjestio u savršenu završnicu. Takav je bio i Milorad Mišković, koji se nije isticao snagom u visokim dizanjima, ali je sve ostalo bilo poezija. S njim sam jako puno plesala na gostovanjima. Zatim Peter van Dyk, Peter Schaufuss, Peter Breuer s kojim sam ostvarila i prijateljski odnos; Konstantin Zaklinski – izvrstan plesač Kirov teatra s kojim sam otplesala svoje oproštajno Labuđe jezero. Zanimljivo je bilo to što se po dolasku u Zagreb, kad je vidio da nastupa s balerinom koja je već u godinama, nekako lijeno ponašao, no kad je čuo kako mi je to oproštaj od scene njegov se odnos u potpunosti promijenio te je postao partner pun pažnje i truda, pa smo ostvarili lijepu predstavu. Bilo je tu naravno i plesača novije generacije zagrebačkog Baleta; Mladen Drakulić, Sorin David, Ostoja Janjanin, Štefan Furijan. Kad je moj plesni partner Peter Mallek osnovao Wiener Festival Ballet, s njima sam također jako puno gostovala osobito po mnogobrojnim ljetnim festivalima.
  
  Najdraža predstava, postoji li takav izbor?
  
  Ah, tko može reći koja mu je najdraža predstava… Imala sam sreću što sam prošla kroz vrlo raznolik repertoar, kako u Zagrebu tako i na gostovanjima. Obožavam klasični balet, ali su mi neki naslovi iz takozvane neoklasike također vrlo dragi; Čudesni mandarin, Đavo u selu, Posljednja uloga, Soba, Othello. Sve to su razne mogućnosti izražavanja. Volim Don Quijotea s kojim sam imala puno uspjeha, nastup u Americi je bio golem uspjeh, morala sam ponavljati varijaciju, publika me nije puštala sa scene. Giselle recimo nije moja omiljena uloga iako sam u Taškentu nastupajući s Miškovićem zbog neobično dobrog orkestra doživjela tu predstavu na posve drugačiji način. To je bio nezaboravan nastup, pozornica je bila prepuna cvijeća, a publika je uzvikivala moje ime. Labuđe obožavam, ali izdvojiti jednu predstavu – ne, to ne bih mogla.
  
  Waczlav Orlykowski, koreograf i prijatelj
  
  Susret sa Orlykowskim bio je čudesan. Odmah smo se prepoznali kao umjetnici i surađivali jako dugo i puno. Prvi je bio Orašar 1970. u kojemu je Orly, kako smo ga zvali, htio da igram i Klaru i Vilu šećera. Spretno je to režijski riješio i uživala sam u toj predstavi. Bila je to vrlo naporna predstava za cijeli balet, ali i jako korisna, jer je on nametnuo nov način rada zahvaljujući kojemu je ansambl puno napredovao u tehničkom i interpretativnom smislu. Slijedile su i druge predstave s njim; Pepeljuga, koja je rađena u suradnji s Baletom iz Graza, te brojna gostovanja u njegovim koreografijama po ljetnim festivalima u Salzburgu, Bregenzu, osobito u Bregenzu gdje smo plesali Gusara na pozornici napravljenoj doslovno na Bodenskom jezeru. Mislim da tada nitko u Europi to nije imao na repertoaru. Šteta što je snimka tog spektakla izgubljena. Njegova Carmen u Grazu, baš kao i Carmen Miljenka Vikića u Zagrebu, bila mi je vrlo draga. Voljela sam i Pepeljugu koju smo također radili s Baletom iz Graza, pa smo gotovo jednom tjedno tamo i gostovali. Puno se putovalo s našim kazalištem, a i sama sam imala velik broj gostovanja po raznim državama.“
  
  Novi oblici plesa i osobni izbori života
  
  Nisam protivnica noviteta u plesu; zašto da ne? Mada priznajem da nisam oduševljena raznim verzijama klasičnih baleta koji ponekad gube smisao u silnoj želji da autori budu originalni. Volim sve pogledati, ali se sama nisam okušala u suvremenom pokretu. U sezoni, čini mi se 1975./ 76., vratio se naš bivši plesač, tada već poznat koreograf Milko Šparemblek te me pozvao da nastupim u njegovoj baletnoj večeri koju je pripremao sa zagrebačkim Baletom. Iako bih rado bila ušla u nešto novo i drugačije, bila sam toliko umorna da sam morala odbiti. Gotovo dvije godine nisam imala godišnji odmor, tijelo mi je bilo ranjeno, da tako kažem, i tražilo pauzu. Nije mu bilo pravo i jedno smo vrijeme bili distancirani, a kad se pojavila druga mogućnost opet sam ga morala odbiti. Ostala sam trudna i to mi je bilo važnije od svega. Obitelj mi je jako važna. Ležala sam gotovo sedam mjeseci čuvajući trudnoću, danas sam sretna što imam Lanu i nema tog baleta koji mi je pružio toliko zadovoljstva kao moja obitelj.
  
  Poslije svega, što ostaje? Osim lijepih monografija – knjige Pavla Cindrića i Baleta HNK (1988), te one Mladena Mordeja Vučkovića i Davora Schopfa (2005) prekrasnog naslova Vesna Butorac Blaće... raskošna pjesma tijela…
  
  Sve jednom završi. Realna sam. Kraj je neminovan, a u našem poslu on dolazi brzo. Mladi odlazimo u mirovinu. Moj je plesni život bio bogat, opus velik i mogu reći ne samo da sam ostvarila svoje ambicije, nego da sam doživjela sve užitke koje naša profesija pruža. Ne, nisu me zvali da u svojem matičnom kazalištu ostanem kao baletna majstorica. Zašto? No, to je kazalište; uvijek poneka intriga, ponešto ljubomore i tako… U riječkome kazalištu Ivana pl. Zajca sam prenosila Romea i Juliju, odnosno koreografiju Orlykowskoga te Labuđe jezero Zaharova. Bila sam pozvana u kazalište Komedija gdje sam niz godina vodila obavezne vježbe. Voljela sam plesače Komedije, no u jednom trenutku iz uprave su počeli stizati neki komentari koji mi se nisu svidjeli, pa sam odlučila prekinuti suradnju. Nisam ogorčena, nema za to razloga. Uživam u svojem vrtu, kućnim ljubimcima i obitelji. Ponekad odem na neku od predstava, žao mi je što ima tako malo domaćih plesača, žao mi je što plesačka primanja, a osobito mirovine nisu veće. Svojem se poslu plesači predaju s puno strasti i radosti. Na kraju, iza svega ostane poneka fotografija, filmski zapis ili knjiga. Ja sam nekim čudom počašćena s čak dvije knjige o mojem radu, počašćena sam i s nekoliko značajnih nagrada, a ostala su i neka prijateljstva. Nekih dragih ljudi, partnera, više nema, i uvijek me dirne sjećanje na njih. Bilo je lijepo ma koliko je bilo naporno. Bi li i danas izabrala taj put? Da, uvijek bih izabrala isto i uvijek bi to bio Zagreb. Nisam željela nikamo otići.
  
  © Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 11. studenoga 2022.

Piše:

Ljiljana
Gvozdenović