Nova je kazališna sezona u zagrebačkom HNK započela čarobnim Opernim gala koncertom koji je svojom izvrsnošću visoko postavio ljestvicu očekivanja za ostatak sezone koja se još nije zahuktala. Nova intendantica dr. sc. Iva Hraste Sočo, biranim je riječima najavila publici svoju viziju programa, koja se oslanja na dosadašnje uspješnice i nudi nove naslove, koji će privući publiku vjernu toj nacionalnoj kući kao i novu, mladu generaciju ljubitelja opere, drame i baleta.
Baletni repertoar uz omiljene naslove iz proteklih sezona dovodi na pozornicu znane, ali i potpuno nove naslove i koreografe. Jedan od onih znanih je Edward Clug, koreograf koji uvijek plijeni svojom estetikom i smjelošću pokreta, koji dolazi sa svojom slavnom predstavom Peer Gynt koju smo mogli vidjeti prije nekoliko sezona u izvedbi mariborskoga baleta. Španjolski koreograf Cayetano Soto zagrebačkoj će se publici prvi put predstaviti svojim baletom Čajkovski, a bit će izvedena i Večer tri baleta pod naslovom Prelaženje linije koju će potpisati tri suvremena koreografa: Francesco Nappa, Massimiliano Volpini i Philippe Kratz.
Upoznat ćemo dakle nove ideje i načine plesa, ali ono što najviše pobuđuje radoznalost je najava prve baletne premijere, baleta Spartak skladatelja Arama Hačaturjana u koreografiji Jiřija Bubeníčeka čiji rad pamtimo iz proteklog razdoblja. Bubeníček je sa zagrebačkim Baletom 2018. praizveo balet Metropolis, a ovoga proljeća je za Balet Ivana pl. Zajca u Rijeci postavio Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva (kritiku predstave pročitajte ovdje).
Tema Spartaka ponukala je zaista brojne koreografe da se okušaju u priči koju je 1873. godine u romansiranoj formi obradio Raffaello Giovagnoli, a koja je širem gledateljstvu poznata iz istoimena filma Stanleyja Kubricka (1960) s Kirkom Douglasom u naslovnoj ulozi, te naravno i novijim verzijama filma ili televizijskih serijala.
Povijesna priča o Spartaku, junaku, gladijatoru i vođi ustanka rimskih robova protiv Rimske Republike iz 1. stoljeća pr.n.e., zainteresirala je sovjetskoga baletnog dramaturga Nikolaja Volkova koji je, nadahnut Plutarhovim tekstovima, 1933. napisao libreto pun strasti, romantike i heroizma, te ga ponudio skladatelju Aramu Hačaturjanu. Porijeklom Armenac, odrastao u Gruziji, a školovan u Moskvi, Hačaturjan je u svojim glazbenim genima nosio puno raznolikih izričaja melodije i ritma, te je ponuđeni libreto glazbeno izrazio s golemim uspjehom. To djelo ga je svrstalo uz djela najvećih skladatelja toga vremena: Prokofjeva i Šostakoviča.
No, do pozornice je trebalo proći još dosta vremena. Prvo scensko uprizorenje Spartaka je publika mogla vidjeti 1956. godine u kazalištu Kirov u Lenjingradu (današnje Marijinsko kazalištu u Sankt Peterburgu), u koreografiji Leonida Jakobsona. Jakobson je nadasve zanimljiv koreograf, klasično obrazovan, ali je pod utjecajem sovjetske avangarde pronalazio nove načine tumačenja baletnoga pokreta čvrsto se oslanjajući na dramaturgiju, odbacujući baletne špice i pružajući plesačima mogućnost vlastitog izražavanja nadahnuta glazbom i karakterom lika.
Samo koju godinu kasnije, 1958. u moskovskom Boljšoj teatru postavljena je verzija Igora Mojsejeva koja unatoč slavnim interpretima (Maja Pliseckaja kao Egina), doživjela samo šest izvedbi. Boljšoj teatar se nije želio lišiti zanimljiva naslova i odlične glazbe, pa 1962. godine poziva Jakobsona da svoju predstavu prenese na moskovsku pozornicu. Unatoč uspjehu, hvaljenoj plastici pokreta i težini koju su nosile pojedine plesne dionice, uprava teatra želeći što uspješnije iskoristiti temu Spartaka, traži mogućnost spektakla koji će veličati snagu i ponos ugnjetavanih, te 1968. posao povjerava drugom autoru, tada već poznatom Juriju Grigoroviču, naručivši novu koreografiju.
Poslije velikih uspjeha koje je već ostvario na sceni Boljšoj teatra, poput Legende o ljubavi ili Kamenoga cvijeta, Grigorovič je s velikim žarom prihvatio ovu temu i izvrsnu glazbu te napravio djelo koje je svojom snagom doista zapanjilo i publiku i kritiku; i to ne samo u domovini nego diljem svijeta gdje je taj balet gostovao. Osim već iskušana Volkovljeva libreta, Grigorovič se oslanja i na davno napisan roman Raffaella Giovagnolija te radnju temelji na sukobu četiri glavna lika i brojnom ansamblu, kako u pratnji Spartaka tako i u palačama Krasa.
Ideja koreografa o promijenjeni tempa događanja, izmjeni strastvenih dueta velike tehničke težine, s velikim nastupima brojnoga muškog ansambla, u potpunosti je uspjela. Kreirajući baletnim rječnikom i efektnom koreografijom likove Spartaka i Krasa (Vladimir Vasiljev, Maris Liepa) i njihovih partnerica Frigije i Egine (Natalija Besmertnova, Nina Timofejeva), borbu dobra i zla, strasti, ljubomore i nade, Grigorovič je uspio naslovni lik, usprkos fizičkom porazu, uzdići iznad svih neprijatelja na čijim kopljima, visoko uzdignuto, završava njegovo mrtvo tijelo. Gledajući tu predstavu koja ima i svoje filmsko uprizorenje, čini se kako ju je teško nadmašiti. No ipak, mnogi su se koreografi, unatoč nedostatku tako brojnog ansambla i iznimnih solista, upuštali u obradu te teme. Mnogima je upravo verzija Grigoroviča bila podloga za vlastitu kreaciju, koja je ako i nije bila na tako visokoj razini izvedbe, uvijek bila rado gledana. Koreografijama Lásla Seregija u Budimpešti, Anatolija Sekere u Kijevu, Atilija Labisa u Parizu pridružit će se niz, osobito sovjetskih koreografa koji će na svoj način kreirati priču o heroju Spartaku.
Zagrebački Balet i Bubeníček primaju se dakle jednoga velikog i dobro poznata naslova u kojemu će se predstaviti sve snage ansambla i solista. Svako vrijeme traži svoje heroje, a tema sukoba između vlasti i podčinjenih, nažalost, nikada nije, iscrpljena, stoga s velikim nestrpljenjem čekamo prvu baletnu premijeru u novoj sezoni.
© Ljiljana Gvozdenović, BALETI.hr, 15. listopada 2022.
