Baleti.hr

Ivana Freisinger, „gorka koštica“ za Šenou

Počeci Baleta i baletne kritike u Zagrebu

• 
  
  Točno stotinu godina nakon što su u Stuttgartu (1760.) izašla Pisma velikog plesnog reformatora Jeana Georgesa Noverrea, koji, između ostalog, promišlja univerzalnost pokreta, geste i plesa kao posvuda razumljivog jezika, koji pripada svakoj zemlji i svim narodima, fizičkim činom protjerivanja njemačkih glumaca i njihova jezika s hrvatske scene započinje povijest nacionalnog kazališta u Hrvatskoj (1860.). Kako primjećuje Boris Senker u monografiji Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1992.): „U nacionalno kazalište polagale su se velike nade; kulturni, prosvjetni i politički djelatnici namijenili su mu i velike zadaće, koje nisu svagda bile primjerene njegovim moćima, pa ni naravi.“ Drugim riječima kazalište ima svetu dužnost očuvanja hrvatskog jezika, služenja nacionalnoj kulturi, prosvjeti i politici. I očekuje se da se kazališne Muze u skladu s time i ponašaju. Gdje se onda, u tom kontekstu, može smjestiti plesna umjetnost? Kako zasaditi i odnjegovati univerzalni jezika po­kreta u zemlji koja se tek izborila za pravo na svoj jezik u scenskom činu umjetničkog izražavanja?

  Ipak, jedan od temeljnih ciljeva kazališta bio je pokazati se i dokazati se dijelom europske kulture. A ta Europa već dugo pleše. (Samo podsjećam da je Plesna akademija, L' Académie Royale de Danse osnovana 1661., a 1841. već izlazi antologijski balet Giselle, postavljen za balerinu rodom iz Istre, Vižinade: Carlottu Grisi.). Zagrebačka Opera je utemeljena 1870., a europski đaci, poput kompozitora Ivana pl. Zajc znaju da je za pravu operu potreban i balet.

  U to vrijeme u Zagrebu već djeluje plesni pedagog i koreograf Pietro Coronelli, koji je 1859. osnovao školu u kojoj poučava društveni ples (postavio je i prvo salonsko Hrvatsko kolo), ali i umjetnički, kazališni ples. Taj prvi školovani plesni umjetnik u hrvatskom kazalištu, plesač zabilježene karijere baletnog solista u Rimu i Firenci, član kazališnih družina i pantomimičar u kazalištu u Trstu te učitelj društvenih plesova na pomorskim akademijama u Trstu i Rijeci, pripremit će prve plesačice zagrebačkog Kazališta, a onda i dovesti baletnu solisticu iz Budimpešte, Ivanu (u šturim dokumentima se spominje u varijantama: Jeanette, Ivona i Irena) Freisinger. Coronelli surađuje s Kazalištem, i koreografira baletni umetak Ballabile delle Schiarpe Donizettijeve opere Lucrezia Borgia (1874.), a onda baletnu školu i koreografije plesnih umetaka prepušta Ivani Freisinger.
  
  Ivana Freisinger je ušla u povijest hrvatskog baleta kao autorica plesnih brojeva na praizvedbi opere Nikola Šubić Zrinski Ivana pl. Zajca, 4. studenog 1876. I sama je (uz „gospodične“ Vormastini, Strozinger, Cerovac, Kargačin, Frasinelli, Rosenberg, Ludvig i Mahalup) nastupila u četiri baletna umetka (Turski ples, Adagio, Arapski ples i Ples bajadera).
  
  No, tim je povodom August Šenoa, kritičko pero Vijenca, primijetio: „Ne možemo se slagati sa baletom 4. slike. Glazba je lijepa, karakteristična, ali to đipanje, ta besmislena pantomima nije balet.“ Čini se da je Freisingerova prilično iritirala hrvatskog pisca, jer bi u osvrtima na opere uvijek zabilježio po koju oštru i prilično grubu primjedbu: „Domaće naše sile drže se junački uz gostinju, samo su zborovi u Margareti vrlo slabi bili, a uz to moradosmo sa tim umjetničkim nektarom progutati jednu gorku limunovu košticu – Gospodičnu Freisingerovu sa tobožnjim baletom. Nam se čini taj balet kao Falstaffova vojska. Čemu to?“ (Vijenac IX, br. 6, 10. veljače 1877.)
  
  „Balet valja svakako izbrisati. Reklo se da će prima balerina izvježbat djevojčice za baletni zbor. Na to čekamo već godinu dana, a kakav je izbor vidjesmo u posljednjoj predstavi Fausta…“ (Vijenac br. 7, 17. veljače 1877.) Zanimljivo je da jedan europski obrazovan umjetnik, Šenoa smatra da je godina dana dovoljna za uvježbavanje baletnog zbora. Nesumnjivo su ovi prvi plesni pokušaji bili časni u želji i namjeri, ali vjerojatno i razočaravajući jer nisu izgledali kao glazbeno scenski nastupi u Parizu, Pragu, Beču... Ali, kako i bi? Kritičnom Šenoi i kazališnoj upravi nedostajalo je pravog interesa, osnovnog znanja i razumijevanja baletne umjetnosti, kad su očekivali da je godina dana dovoljna za pripremu djevojčica za baletni zbor.
  
  Ivana Freisinger nosi glavnu ulogu u operi Nijema iz Porticija Aubera (1877.). Igra Fenellu, nijemu sestru napuljskog junaka Masaniella koji vodi ustanak protiv španjolskih osvajača u 17. stoljeću. Šenoa ju je opet dočekao: „Fenella nije baletna figura. Fenella je tragično lice. U Parizu, Londonu, Berlinu, Beču, Napulju, gdje je operni zavod odijeljen od dramatičnoga, prikazuje tu ulogu prima balerina, znamenita umjetnica dakako, ali obično je prikazuje tragična glumica. Mi smo u svoje vrijeme govorili da je preuzme gđa Ružička, prava umjetnica i vješta glazbi. Uradilo se drukče: ulogu je prikazala naša prima balerina, gdčna Freisingerova, koja nam je dapače u novinah saopćiti izvolila da je u toj ulozi na više kazališta uspjela. Moguće. Mi smo šutili i čekali do Fenelle. Vidjesmo je, i danas žalibože moramo reći što prvi put prorekosmo. Mi vidjesmo samo plesačicu, nipošto prevarenu, bijednu, nevoljnu ribarsku djevojku. A zašto? Jer su lice, jer su oči gdčne Frisingerove takove da se ne mijenjaju, da na njima ni iskrice tragike ne ima…“ (Vijenac IX, br. 9, 3. ožujka 1877.)
  
  Tako su prve baletne kritike prilično neugodne za prve baletne nastupe u Kazalištu. Uz nezahvalnu poziciju i sudbinu Ivane Freisinger u Zagrebu, povezane su još dvije porazne crtice. Stjepan Miletić u Hrvatskom glumištu (1904) pišući o novom postavljanju Zrinskog tijekom njegove intendanture, bilježi anegdotu o kazališnom slugi koji nosi glasovirski izvadak novo angažiranoj balerini Emi Grondoni, i poziva ju na probu pjevanja, jer ne može ni naslutiti „da se može u Zrinskome plesati i balet“, jer se toga „ni najstariji ljudi nijesu sjećali“. Neobično je to kratko pamćenje, jer je Ivana Freisinger, koja je koreografirala i plesala na praizvedbi Zrinskog osamnaest godina prije toga, u tom trenutku još uvijek zaposlena u Kazalištu, gdje vodi baletnu školu.
  
  A nedavno sam naišla na ime Freisinger u članku Iskre Iveljić: Od plemenite dokolice do profesije. Žene i umjetnost u Banskoj Hrvatskoj 19. stoljeća, gdje ju autorica navodi kao primjer krhkosti „socijalnog položaja scenskih umjetnica“. Pozivajući se na disertaciju Katarine Horvat: Kućna služinčad u gradu Zagrebu 1880.-1914, Iveljić bilježi: „Freisinger se 1883. obratila za pomoć poglavarstvu Zagreba navodeći kako se bavi kućnim gospodarstvom, što je značilo da je bila prisiljena nuditi svoje usluge vođenja kućanstva boljestojećim obiteljima.“
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 4. listopada 2022.

Piše:

Maja
Đurinović