Baleti.hr

Skladna zajednica ogromnog entuzijazma

Trideset godina Baletne škole u Dubrovniku

• 
  
  Baletno obrazovanje je iznimno kompleksan proces s mnogim specifičnostima koje ga uvelike razlikuju od svih drugih vrsta (pa i umjetničkog) obrazovanja. To je proces obilježen intenzivnom fizičkom aktivnošću pri čemu se na višim razinama školovanja savladavaju sve kompleksniji obrasci pokreta te usvajaju iznimno zahtjevni principi baletne tehnike, a sve to, dodatno je podcrtano vrlo egzaktnim pravilima i specifičnom estetikom na kojoj počiva cijela ta umjetnost.
  
  I dok osnovnih baletnih škola u Republici Hrvatskoj imamo osam (kako samostalnih tako i onih koje djeluju u sklopu glazbenih/umjetničkih škola), srednja baletna škola je donedavno bila samo jedna i to ona u Zagrebu na Ilirskom trgu. No, od ove školske godine, na baletnom odjelu dubrovačke Umjetničke škole Luke Sorkočevića, ponovno je otvorena još jedna srednja baletna škola što je u kontekstu Dubrovnika, ali i u kontekstu baletnog obrazovanja u Hrvatskoj iznimno važan događaj. Tim povodom, kao i povodom proslave tridesete obljetnice djelovanja dubrovačke Baletne škole koja je prigodno proslavljena otvaranjem izložbe u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji, razgovaram s nastavnicama baleta Gousel Galioullinom, Alidom Vuković i pročelnicom odjela Teom Prkačin. Naime, trideset godina kontinuiranog djelovanja iznimno je važno postignuće pogotovo kada govorimo o području klasičnog baleta u kojem su i samo školovanje, ali i cijela profesija opterećeni mnogim nedaćama. U tom kontekstu važno je čuti koji su to specifični izazovi s kojima se susreću nastavnici baleta iz manjih sredina, pokušavajući obrazovati mlade plesače u gradu koji, iako predstavlja simbol hrvatske kulture, u svojoj blizini nema profesionalni baletni ansambl koji je takvoj vrsti umjetničkog obrazovanja neophodan.
  
  Prema tekstu koji je prigodom tridesete obljetnice napisala prva voditeljica baletnog odjela Lucijana Leoni, Dubrovnik je baletni studio imao još davne 1953. godine, a vodila ga je proslavljena balerina i baletna pedagoginja Olga Solovjeva. Iako vrlo uspješan sa svojih osamdesetak polaznica, studio je radio samo četiri godine te je trebalo proći malo više od četrdeset godina da bi se baletno obrazovanje u Dubrovniku ponovno pokrenulo. Tako se 1990. godine pri tadašnjoj Muzičkoj školi (današnja Umjetnička škola Luke Sorkočevića) pokreće inicijativa o osnivanju baletnog odjela da bi škola s radom počela u jesen 1991. godine. Lucijana Leoni, kojoj je ponuđeno mjesto baletne pedagoginje opisala je početak rada koji nije bio nimalo jednostavan: ,,Započelo se vježbati, prvih dana na brojanje, bez korepetitora, sve dok uprava škole nije prihvatila da je nastava klasičnog baleta nemoguća bez klavirske pratnje. Vrlo brzo, gospođa Maša Butijer, tadašnja tajnica škole, pronašla je korepetitora – Sanju Lasić, koja je te godine završila srednju glazbenu školu i koja mi se pridružila u radu s malim balerinama uz entuzijazam koji se podudarao s mojim.“ Mentorska pomoć pružena je iz Zagreba te se nastava odvijala pod budnim okom baletne pedagoginje Tatjane Lucić Šarić, koja je pratila rad škole te povremeno dolazila na ispite, ali i održavala seminare kako bi Lucijani i njezinim učenicima pružila svu potrebnu pomoć i potporu.
  
  Devedesete su bile ratne godine, a ta nesretna okolnost utjecala je i na rad škole pa je nastava koja je de facto tek započela, u više navrata zaustavljana. Ipak, unatoč privremenim prekidima, škola nastavlja s radom, a obujam posla se toliko povećava da je bilo potrebno zaposliti nove pedagoge. Prva koja se 1992. godine priključuje školi bila je baškirska balerina Gousel Galioullina, koja nevjerojatnom igrom sudbine i gotovo filmskom životnom pričom (koju bi trebalo i zasebno ispričati), iz ruskog grada Ufe preko Mostara, bježeći od ratnog vihora, dolazi u Hrvatsku te između plesačke karijere u Rijeci i pedagoške u Dubrovniku bira ovo drugo. Gousel ili Gizela kako su je Dubrovčani preimenovali, preuzima treći razred baletne škole i sa sobom donosi utjecaj i znanje ruske baletne škole, ali i iskustvo profesionalne balerine što je bilo važno pojačanje dubrovačkim snagama. Lucijanin i Gizelin entuzijazam urodili su plodom tj. vrlo dobrom generacijom mladih balerina koje su svoje školovanje nakon osnovne nastavile i na srednjoškolskoj razini.
  
  To je negdje i vrijeme kada se školi pridružuje Alida Vuković, mlada sarajevska balerina, koja iz rodnog grada odlazi također zbog ratnih okolnosti. Po dolasku u Dubrovnik Alida preuzima treći razred srednje škole što je bio možda i ključan događaj za prvu generaciju dubrovačkih balerina. Naime, mlada ambiciozna nastavnica s diplomom baletne pedagogije koju je stekla u Australian Ballet School u Melbourneu, odlučuje već sljedeće godine sa svojim učenicama otići na natjecanje kako bi na državnoj razini pokazala potencijal mladih dubrovačkih balerina te ujedno prezentirala rad ove, u to vrijeme relativno mlade škole. Njihov zajednički trud donio je školi dvije nagrade, a pod Alidinim vodstvom školu završava prva generacija učenica od kojih su neke ostvarile i profesionalne karijere. Jedna od njih bila je i današnja pročelnica baletnog odjela Tea Prkačin koja je neko je vrijeme plesala u zagrebačkom Baletu zajedno sa još tri svoje dubrovačke kolegice...
  
  Upravo ovo prebiranje po sjećanjima mojih sugovornica omogućilo mi je dublji uvid u to koliko su povezane, što pedagoško-učeničkim, što kolegijalnim, a što emotivnim vezama te mi je pomoglo da zavirim u njihovu skladnu zajednicu koja radi s ogromnim entuzijazmom, trudom i gotovo zaraznom energijom...
  
  Zanima me zašto je dakle važno da Dubrovnik ima baš baletnu školu? Naime, ni veliki grad poput Splita donedavno nije imao baletnu školu, a Dubrovnik je ima evo već više od trideset godina. Tea Prkačin objašnjava kako to nije važno samo za Dubrovnik, to je važno i na razini cijele Hrvatske zato što je baletna umjetnost izrazito deficitarna profesija te je sve manje domaćih plesača, tako da Dubrovnik i u tom smislu može dati svoj doprinos. Tea ponosno ističe kako i solistica Baleta HNK u Zagrebu, Atina Tanović dolazi upravo iz dubrovačke škole. No, baletna škola je važna i zato što škola kao institucija jamči određenu kvalitetu nastave te pruža djeci puno više od plesnog treninga odnosno, pruža nešto što možemo nazvati baletno obrazovanje.
  
  U nastavku razgovaramo o izazovima s kojima se dubrovačka baletna škola susreće danas. Zanimalo me koliko ima polaznika i kakav je uopće interes dubrovačke djece za bavljenje klasičnim baletom. Moje sugovornice mi objašnjavaju da se Dubrovačka baletna škola uvijek vrti oko istog broja djece, no ono što je danas različito u odnosu na prijašnja vremena je to što se danas, za svako to dijete moraju boriti s raznim plesnim studijima koji su u Gradu sve prisutniji, a nude ples kao slobodnu aktivnost. Alida Vuković napominje da u Dubrovniku postoji vrlo specifičan problem koji možda u većim sredinama nije prisutan. Naime, zbog nedostatka kazališta koje ima profesionalni baletni ansambl, ljudi u Gradu rijetko mogu vidjeti baletne predstave te su samim time manje educirani o tome što je to klasični balet te kakve zahtjeve sa sobom nosi. Upravo zato dubrovačka baletna škola mora iskoristiti svaku priliku za javni nastup kako bi svojim sugrađanima pokazali što je to balet te kako bi privukli ne samo djecu nego i educirali roditelje jer je njihova uloga u prvim godinama ključna. Naime, upravo su roditelji ti koje ponekad odbija zahtjevnost samog programa te im često nije posve jasno zašto dijete mora u baletnu školu ići pet puta tjedno.
  
  Česti nastupi u Dubrovniku su posebno važni jer predstavljaju možda i jedini način da ljudi dožive iskustvo gledanja baletne umjetnosti.
  
  Prkačin kaže kako na kraju svake školske godine Škola ima završnu predstavu na kojoj pokazuju rad svojih učenika te iako to nije jednostavno izvesti, škola si je to postavila kao obavezu, a također, tijekom godine koriste svaku moguću prigodu, blagdan ili svečanost da izvedu neku točku. Ipak, Alida Vuković objašnjava kako to prilično komplicira redovnu nastavu jer osim gradiva koje je predviđeno planom i programom još moraju uvježbavati i točke za nastupe što uvelike povećava opseg rada. Ono što je u tim slučajevima jako važno je napraviti najspretniji kompromis između nastavnog gradiva koji je potrebno obraditi i vremena koje moraju iskoristiti kako bi uvježbali nastup jer, kako kažu moje sugovornice – iskustvo nastupanja je neprocjenjivo. Svi se tako s nostalgijom prisjećaju Coppelije koju su izvodili prije par godina što je bilo iznimno kompleksno jer priprema takve predstave nije samo koreografiranje i uvježbavanje plesnih točaka nego je to i složena organizacija koja osim produkcije predstave obuhvaća i odabir glazbe te pripremu kostima, ali i raznih drugih segmenata.
  
  Impresivan je popis naslova koji dubrovačka baletna škola izvodi. Tu su Pinocchio, Ivica i Marica, Crvenkapica kao i već spomenuta Coppelija... Zanimljivo je kako se ni puno veće škole u Republici Hrvatskoj ne mogu se pohvaliti s takvim repertoarom. Ove godine izveden je i medijski odlično popraćen Orašar, a radi se o koprodukciji Umjetničke škole Luke Sorkočevića i Kazališta Marina Držića pri čemu je Lada Kaštelan obradila originalnu Hoffmannova priču o Orašaru, a Paolo Tišljarić režirao predstavu u kojoj zajedno sudjeluju glumci kao protagonisti glavnih uloga, ali i učenici Škole koji izvode prepoznatljive baletne brojeve. Oni dakle nisu ukras predstave nego njezin ravnopravni dio. Alida Vuković kaže da, iako su svi jako vezani za Coppeliju koja je baš bila njihova predstava, Orašar na neki način predstavlja krunu rada škole. On je zaista bio veliki zalogaj za sve koji su sudjelovali i to iz više razloga. Naime, jedan od najvećih problema koji je trebalo riješiti bio je nedostatak muškog plesača jer Vila šećera u Orašaru treba partnera tj. Princa, a u dubrovačkoj baletnoj školi nažalost nema dječaka. Taj problem riješen je uz pomoć studija Step and Jazz i njihovog plesača Mihaela Tošića. Tea Prkačin kaže da je bilo potrebno malo prilagoditi koreografiju kako ne bi bila previše baletizirana i kako bi ju Mihael mogao izvesti, budući da je on prvenstveno step plesač. No bez obzira na to, Mihael se izvrsno snašao u predstavi. Gousel Galioullina također komentira kako je u pripremi Orašara najzahtjevnije bilo to što su predstavu odlučili pripremati u čak četiri podjele za ulogu Vile šećera, jer im je osim same predstave bilo važno da sve učenice napreduju i da se razvijaju. Bez obzira na zahtjevnost takve odluke, stvorila se jedna zdrava konkurencija i vrlo pozitivna atmosfera. Djevojke su gledale jedna drugu, učile jedna od druge i tako su napredovale. Također i veliki broj izvedbi utjecao je na to da sve izvođačice na sceni budu sve bolje i sigurnije pa je čak i redatelj Paolo Tišljarić primijetio koliko su sazrele između prve i zadnje izvedbe.
  
  Takav veliki trud pratio je interes publike te je i Dubrovnik imao svoju Orašaromaniju. Predstavu su pogledale sve škole, vrtići, ali i obični građani te će se igrati i dogodine. Galioullina kaže kako su je znali zaustavljati ljudi u autobusu i hvaliti predstavu te komentirati kako su solisti sigurno bili profesionalni plesači što samo znači da su učenice škole odlično otplesale svoje dionice.
  
  Ipak, ako srednja škola, koja je ove godine ponovno otvorena predstavlja onaj prvi korak prema profesionalizmu, zanimalo me što je, iz perspektive dubrovačke baletne škole potrebno kako bi djevojke koje završavaju školu zaista i ostvarile profesionalnu karijeru. Gousel Galioullina napominje kako su ranije postojali susreti baletnih škola te smatra kako bi ih bilo dobro ponovno uspostaviti. Ti susreti nisu bili natjecateljskog karaktera nego su bili mjesto na kojem su sve baletne škole iz Hrvatske izvodile određeni program pa se moglo vidjeti tko kako radi, s kojim problemima se susreće, ali bez onog natjecateljskog stresa ili obaveze ocjenjivanja. Takvi susreti su i samim pedagozima omogućavali da izađu iz dvorane te da vide druge učenike, ali i da netko drugi vidi njihove učenike kao i da razmijene znanje. Alida Vuković također kaže kako smatra da je komunikacija i interakcija s baletnim profesionalcima iznimno važna, budući da je Dubrovnik na neki način odvojen od profesionalnog baletnog miljea. Svaki dolazak nekog baletnog pedagoga koji onda radi s učenicima škole, za nastavnike, ali i učenike je hrana i inspiracija koja ih dugoročno motivira. Također, budući da Dubrovnik nema profesionalni baletni ansambl u blizini, bilo bi jako važno da učenice dubrovačke baletne škole mogu na neki način dobiti tu vrstu scenske prakse koja se dobiva kroz sudjelovanje u baletnim predstavama ili barem kroz prisustvovanje tom procesu, kao što to imaju priliku djeca koja se školuju u Zagrebu, Splitu ili Rijeci. Prema Vuković, bilo bi sjajno kada bi dubrovačke balerine mogle doći na hospitacije u Zagreb što bi im sigurno otvorilo vidike jer ovdje u Dubrovniku one vide samo sebe te se nemaju s kime usporediti što dovodi do opasnosti da onda stagniraju tj. da ne napreduju.
  
  Ta udaljenost od kazališta koje u svom sastavu ima profesionalni baletni ansambl je zaista veliki nedostatak jer je baletno obrazovanje usko povezano s profesionalnim okruženjem te je s njim u zavisnoj poziciji, a suradnja profesionalnih baletnih ansambala i baletnih škola ključna je za razvoj mladih plesača. Također, upravo su baletni ansambli tj. kazališne kuće one koje bi trebale pružati potporu baletnim školama te, osim pedagoške pomoći dati jasnu sliku onoga što mlade plesače čeka u budućnosti, omogućujući im da kroz posjete, ali i sudjelovanje u predstavama osjete miris dasaka koje život znače. U tom smislu Tea Prkačin kaže da dubrovačka škola baletne profesionalce poziva k sebi i na taj način održava kontakt s profesionalnim svijetom. Ipak, ideja o suradnji s jednim od profesionalnih baletnih ansambala u kojoj bi i dubrovačke učenice imale onu priliku koju imaju npr. zagrebačke, a to je da izbliza vide i osjete rad profesionalnog baletnog ansambla, čini se kao odličan plan za budućnost! Također, zbog potpunog nedostatka dječaka u dubrovačkoj školi, ne postoji mogućnost provođenja nastave pas de deuxa pa je i to područje u kojem bi im dobro došla pomoć profesionalaca.
  
  Škola u ovako malom gradu ne bi mogla opstati bez dragih i dobrih ljudi koji im pomažu. Tako su na izložbi, koja je upriličena povodom tridesete obljetnice škole bili izloženi kostimi čija je autorica Renata Sekulić ili teta Čiči kako je od milja zovu. Renata naime šije kostime kad god to školi zatreba, a ideja o izložbi je i nastala da bi se upravo njoj zahvalili na višegodišnjoj suradnji i nesebičnoj pomoći. Tea Prkačin kaže kako je Dubrovnik ipak mala sredina no škola je možda baš zato okružena s puno dragih ljudi koji pomažu iz čiste ljubavi. Tako se stvara obiteljska podupiruća atmosfera te se svi trude da njihova škola uspije, raste i da bude sve bolja i bolja. Prkačin kaže kako su, u nekom generalnom smislu, najponosnije na to što čak i učenice koje se prestanu baviti baletom, odlaze iz škole s lijepim uspomenama. Tako je upravo na izložbi vidjela mnogo bivših učenica koje danas više ne plešu ili se možda bave nekim drugim vrstama plesa, a još uvijek su vezane i uz baletnu školu i uz svoje bivše nastavnice. Prema Prkačin, ,,najljepši dio ovog pedagoškog posla je svijest o tome da smo toj djeci pomogle da izrastu u osobe kakve su danas i da se vremena provedenog u školi rado sjećaju“.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, BALETI.hr, 17. lipnja 2022.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić