Baleti.hr

Strasno iznesene emocije i strahovi

Hrvatsko narodno kazalište Split: Evgenij Onjegin, kor. Vasilij Medvedev

• 
  
  Proljetnom premijerom Evgenija Onjegina splitski Balet je spektakularno završio ovogodišnju kazališnu sezonu. Iako su ruski autori u posljednje vrijeme nepoželjni u većem dijelu svijeta, HNK Split je istovremeno s antiruskim trendom za svibanj pripremio balet prema simfonijskim djelima ruskog skladatelja i književnom predlošku jednog od najvećih ruskih književnika. Libreto Valeriija Modestova nastao je po motivima Puškinova romana u stihovima Evgenij Onjegin za kojeg je koreografiju i režiju osmislio ruski koreograf i nekadašnji baletni solist Vasilij Medvedev. Kao glazbenu podlogu ove romantičarske baletne drame, Medvedev je odabrao ulomke iz različitih djela Petra Iljiča Čajkovskog: iz Prve, Druge i Treće simfonije, Simfonije Manfred, Drugog klavirskog koncerta, simfonijske fantazije Francesca da Rimini i još niza kraćih meditacija i dijelova scenske glazbe glasovitog skladatelja. Balet se izvodi uz pratnju Orkestra HNK Split kojim je na premijeri, 13. svibnja dirigirao maestro Hari Zlodre.
  
  Vasilij Medvedev je rođen u Groznom, školovan na Akademiji ruskog baleta Vaganova i na Konzervatoriju Rimski–Korsakov. Danas živi u Pragu, te je nositelj titule Počasnog umjetnika Estonije. Medvedev je protagonist međunarodne baletne scene, bio je suradnikom moskovskog Boljšoj teatra, berlinskog Staatsballeta, Litvanskog i Meksičkog baleta, Ukrajinskog nacionalnog baleta u Harkovu. Zagrebačkoj i splitskog publici poznat je po uspješnim koreografijama baleta Bajadera austrijskog kompozitora Ludwiga Minkusa i baleta Esmeralda talijanskog skladatelja Cesara Pugnia. Za svog je Onjegina, praizvedenog u Nacionalnom kazalištu u Pragu 1999. godine, a kojeg je sada postavio u Splitu, dobio Puškinovu nagradu za balet koju dodjeljuje Internacionalni fond za očuvanje Puškinova djela, te je Onjegin, kao jedan od najuspješnijih baleta Vasilija Medvedeva, zaživio na pozornicama diljem Europe.
  
  Baletna predstava je sastavljena od dva čina unutar kojih se brzom izmjenom scenografije redaju scenske slike. Transformacije su dojmljive jer se iz jednog scenskog prostora za vrlo kratko vrijeme dobiju potpuno različiti eksterijeri ili enterijeri; npr. iz bogatog i prenapučenog seoskog dvorišta nagli je prijelaz u intimu spavaće sobe ili pustinju iz noćne more. Libreto prati osnovnu liniju Puškinovog romana. U baletu, jednako kao i u djelu, značajne su i naglašene romantičarske crte kod karakterizacije likova, radnje i manira. Sjajnim izborom naslovne uloge Onjegina, koreograf je već napravio pola posla. Lijepa i ekspresivna lika francuski plesni umjetnik Aubin Le Marchand je i plesački i glumački opravdao autorov izbor te izvrsno kreirao i iznio prototip suvišnog, melankoličnog čovjeka koji unatoč svim klasnim i ljudskim mogućnostima ne ostvaruje svoju sreću.
  
  Odličan i brojan baletni ansambl, i muški i ženski, pokazao je zavidnu razinu u masovnim scenama poput seoske proslave, slavlja rođendana mlade vlastelinke ili raskošnog dvorskog bala.
  
  Predstava započinje tradicionalnom proslavom seoske žetve i uvodi gledatelja u središte događanja. Seljački ples prepun je elemenata ruskih narodnih plesova transponiranih u baletni jezik. Mizanscena je bogato razrađena muško ženskim odnosima. Mladi ljudi flertuju, sve pršti od energije i sreće. Eva Karpilovska kao Olga, i njezin zaručnik Lenski kojeg igra Ivan Boiko uvjerljiv su, dosljedan i zaigran mladi par. Pojava Onjegina, zavodnika koji je pobjegao od besmislenog društvenog života i ispraznosti gradskih salona, vrlo je naglašena jer Aubin Le Marchand plijeni svojom pojavom. Onjegin se dosađuje i na selu. U njega se zaljubljuje Olgina starija sestra Tatjana (Irina Čaban Bilandžić), i piše mu ljubavno pismo. Djevojačka nevina ljubav gradskom momku nije zanimljiva te se on iz revolta i dosade upušta u koketiranje s Olgom koja zdušno prihvaća njegovo zavođenje. Lenski ne može otrpjeti uvredu i izaziva ga na dvoboj.
  
  Drugi čin započinje scenom noćne more gdje se Tatjani i Onjeginu pridružuju Olga i Lenski. Atmosfera je mračna s nagovještajima nesreće; unatoč dobroj volji stvari se ne mogu ispraviti i nad pozornicom se nadvija slutnja nezaobilazne zle kobi. Prijeteći likovi s crnim maskama, u crnim kožnim kostimima s umetnutim crvenim detaljima, kreću su s koreografskim elementima koji organski proizlaze iz kaotičnog i snovitog stanja u kojem se nalaze svi akteri. Scena sna preljeva se u stvarnu maglovitu zoru, gdje Onjegin bezuspješno nagovara Lenskoga da odustane od dvoboja. Kvartet iz noćne more sada je obučen u bijelo, osim što plesači ostaju u crnim tajicama. U koreografiji se izmjenjuju i isprepliću lirski dueti muškarca i djevojke ili dvaju muškaraca, vješto i znalački izvedeni; vrlo su emocionalni, nabijeni ljubavlju, zlom slutnjom i strahom istovremeno. Dramatični i iskreni apel za pomirbom Onjegina ne urodi plodom; Lenski se mora boriti da obrani svoju i Olginu čast i – pogiba pogođen metkom najboljeg prijatelja.
  
  I kada publika pomisli da ne može biti dramatičnije u složenim odnosima koji završavaju tragedijom, karizmatični Aubin Le Marchand izvodi snažni solo iz kojeg, pokretom, gestom i mimom izvire na površinu njegova duboka tuga i nesreća zbog nemilog događaja. Odličan plesač i sjajan glumac! Elegantan i markantne pojave, visokih skokova i sigurnih pirouetta, svojom pojavnošću uvjerljivo kreira atmosferu svih scenskih događanja kojima prisustvuje. Medvedev djelomično poštuje koncept i strukturu klasične baletne poetike, no linearna narativnost poremećena je emotivnim izletima u duševna stanja protagonista. Emocije i strahovi izneseni su strasno kroz snove i priviđenja i upravo u tim situacijama baletni vokabular teži ka modernom baletnom izrazu.
  
  Naredna scena nakon nesreće je bal nekoliko godina kasnije, dvorana dvorca prepuna je plesnih parova. Onjegin ponovno susreće Tatjanu koja se u međuvremenu udala za postarijeg kneza. On pokušava ponovno osvojiti njezino srce, no uloge su se promijenile. Zaljubljeni Onjegin piše ljubavno pismo kao nekada njemu Tatjana (ono koje je on s rezigniranošću i prezirom vratio), no danas kneginja Tatjana vraća njemu pismo ostavljajući ga bespomoćnog, u beskrajnoj tuzi i razočaranju; što su Medvedev i Le Marchand ostvarili ekspresivnom mimikom i širokim, snažnim gestama. Solisti su pokazali zavidno tehničko umijeće u brojnim varijacijama, a posebno bih naglasila emotivnost i glumačku uvjerljivost u skladu s romantičnim duhom cijelog scenskog djela.
  
  © Sanja Petrovski, BALETI.hr, 10. lipnja 2022.

Piše:

Sanja
Petrovski