Baleti.hr

Jedna od priča koje ne poznajemo dovoljno

Susret s baletnom umjetnicom Sonjom Marchiolli, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 21. svibnja 2022.

• 
  
  Hrvatski centar ITI je posljednjih dvadesetak godina, od kada je pod vodstvom Željke Turčinović pokrenut Plesni odbor (i časopis za plesnu umjetnost Kretanja), postao i važno mjesto susreta s plesnim umjetnicima, kao i mjesto razmjene mišljenja na različite teme iz područja hrvatskog plesa. Mjesto na kojima naši međunarodni umjetnici, izvan fokusa domaće društvene pozornosti, mogu ispričali svoje priče. Posljednja takva dragocjena prilika dogodila se 21. svibnja ove godine, kada je u Hrvatskom centru ITI održan razgovor s baletnom umjetnicom Sonjom Marchiolli, hrvatskom i nizozemskom balerinom i baletnom pedagoginjom koja se šezdesetih godina prošlog stoljeća otisnula u svijet kako bi u Nizozemskoj ostvarila bogatu umjetničku karijeru. Kruna njezinog umjetničkog djelovanja bile su suradnje s nekima od najvećih svjetskih baletnih umjetnika poput Rudolfa Nurejeva, Hansa van Manena te Rudija van Dantziga, a u svom pedagoškom radu postavljala je koreografije nizozemskih autora na brojne pozornice diljem svijeta te je tako svoje bogato znanje prenosila na mlade naraštaje.

  No razgovor sa Sonjom Marchiolli nije važan samo kako bismo se upoznali s karijerom i osobnim uspjesima te karizmatične umjetnice nego u prvi plan donosi činjenicu da je Sonjina priča važan dio hrvatske baletne povijesti. Naime, o vlastitoj povijesti često razmišljamo samo kao o zbroju godina naglašavajući duljinu vlastita trajanja, a pritom zaboravljamo kako se ta povijest sastoji od mnogih priča i sudbina te umjetnika koji su tu povijest tkali. Neke od tih priča nažalost ne poznajemo dovoljno, a vrlo često gubimo iz fokusa upravo one umjetnike koji su svoj umjetnički put odlučili nastaviti u inozemstvu.

  U tom smislu izuzetno je značajna inicijativa Maje Đurinović, koja na zagrebačkom Studiju plesa, u sklopu svog kolegija Povijest plesa u Hrvatskoj, govori o važnosti sakupljanja arhivske građe tj. razasute plesne baštine, te ohrabruje studente da ostvare kontakte s umjetnicima iz plesne dijaspore kako bi ispričali njihove priče. Na taj način nastala je serija intervjua u kojima smo se dotakli fenomena tzv. generacije pedesetih koja, prema riječima Maje Đurinović ,,obuhvaća neobično velik popis plesača koji su, proizašli iz zagrebačkog Baleta te ostvarili zavidne svjetske karijere“. Kao jednu od posljednjih u tom nizu možemo smatrati i Sonju Marchiolli iako je ona, zajedno sa suprugom Ivanom Kramarom, zagrebački HNK napustila nešto kasnije tj. polovinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

  Kontakt sa Sonjom na sebe je preuzela Pavla Pećušak, a iz njega je nastao intervju koji je u dva dijela objavljen na našem portalu (možete ga pročitati ovdje i ovdje). U uvodnom dijelu teksta Pavla kaže kako je već nakon prvoga telefonskog razgovora shvatila da je naišla na ,,prirodnu susretljivost, skromnost i otvorenost“, a sama korespondencija odvijala se nekom spontanom lakoćom pri čemu je Sonja nesebično dijelila svoje znanje te pričala o umjetničkim i životnim iskustvima. Nastali tekstovi bili su prema Pavlinim riječima ,,sukus mailova, razgovora i pročitanih materijala o ovoj karizmatičnoj, nadasve nadahnjujućoj umjetnici“, a Pavla ih je dugo uobličavala, ,,uz osjećaj velike odgovornosti“.

  No Sonjina zarazna energija, ali i značaj koji njezina karijera ima u svjetskim razmjerima, potaknuli su nas da dodatno produbimo suradnju te se tako rodila ideja da Sonju Marchiolli ugostimo u Hrvatskom centru ITI kako bismo kroz razgovor, uz fotografije i video snimke njezinih predstava, Sonju na neki način vratili hrvatskoj javnosti. Ne treba naime, bježati od činjenice da je Zagreb (kao i u slučaju mnogih drugih umjetnika) zakazao te je propustio surađivati sa Sonjom Marchiolli u naponu njezine karijere, čime smo izgubili dragocjenu priliku učiti od te sjajne umjetnice i pedagoginje. Naime, suradnja sa Sonjom Marchiolli uspostavljena je samo na jednom baletu koji je na zagrebačkoj pozornici igrao relativno kratko te nije ostvarila onaj potencijal koji je umjetnica njezinog kalibra mogla donijeti kazališnoj kući iz koje je potekla.

  Razgovor je većim dijelom vodila Pavla Pećušak, a Sonja nam je svojom neposrednom komunikacijom pokazala zašto ostavlja takav snažan utisak na ljude te zašto je još i danas tražena i cijenjena u svom poslu. Razgovarali smo o njezinim plesnim početcima, razlozima zbog kojih je otišla u inozemstvo te plesačkom usponu koji je doživjela u Amsterdamu, surađujući s najvećim nizozemskim, ali i svjetskim koreografima. Posebno je zanimljivo bilo vidjeti Sonju na nekoliko video snimaka koje nam je ustupila, jer se pred našim očima ukazala mlada balerina izuzetno prirodnog pokreta i koordinacije te precizne tehnike koja bi i u današnje vrijeme bila vrijedna divljenja. Gledajući Sonju u nekima od njezinih najboljih uloga, kao i u videu koji prikazuje isječak s probe znamenitog baleta Pet tanga Hansa van Manena u kojem je upravo Sonja bila u premijernoj postavi, nismo se mogli ne zapitati, kako je moguće da je nikada nismo imali prilike gledati na zagrebačkoj pozornici?

  Osim pregleda plesačke karijere, u razgovoru smo se dotakli i Sonjinog pedagoškog rada kojem se posvetila nakon neugodne povrede stopala u relativno mladim godinama. Na prestanak aktivnog plesanja koji za mnoge balerine zna biti izuzetno traumatičan Sonja gleda vrlo jednostavno ne mistificirajući ni malo vlastitu profesiju. Objasnila je kako je uvijek u životu gledala samo naprijed te kako se nikada nije previše osvrtala na prošlost pa tako ni u jednom trenutku nije žalila za svojom plesačkom karijerom te je odmah uronila u novu mogućnost i prihvatila pedagoški rad kao drugu karijeru. Dapače, ono što je ostvarila kao balerina, dodatno je nadogradila te je i kao baletna majstorica bila izuzetno tražena. Na pitanje – zašto je to tako te što ju je učinilo nezaobilaznom suradnicom najvećih koreografa tog vremena, Sonja nema odgovora jer izbjegava pretenciozno analiziranje vlastitog rada te kaže da je to pitanje na koje moraju odgovoriti drugi... A drugi su o Sonji govorili samo biranim riječima te je i danas, u sedamdeset sedmoj godini zovu da radi s plesačima i postavlja njihove balete. Za svoj rad je u Nizozemskoj dobila najveće moguće počasti i nagrade te joj je 2007. godine, povodom četrdesete obljetnice njezina neprekinutog rada u Nizozemskom nacionalnom baletu, uručeno odličje nizozemske kraljice. Kada ju pitate o tom događaju Sonja će s ponosom reći kako je ona jedna od rijetkih iz svijeta baleta koji su tu nagradu dobili no i da je svjesna kako ju je svojim radom zavrijedila.

  Tijekom razgovora Sonja je više puta govorila o kontinuitetu u baletnoj profesiji te o tome, koliko je važno da našu povijest ne započinjemo uvijek ispočetka. Naime, za održavanje i razvoj ovako krhke umjetnosti potrebno se odmaknuti od osobnih interesa kako bi mogli jasno vidjeti profesiju u cjelini i smjer u kojem ju želimo razvijati. U kontekstu nizozemskog baleta to je značilo da su se generacije izmjenjivale nastavljajući tamo gdje bi prethodne stale te se kontinuitet očitovao u zajedničkoj ideji razvoja profesije. Na neki način, kontinuitet se ogledao i u Sonjinom doprinosu jer je upravo ona bila ta konstanta koja je u preko pedeset godina rada povezivala različita razdoblja, koreografe, plesače i uprave.

  U kontekstu hrvatskog baleta, koji se u mnogim svojim aspektima nalazi na pragu diskontinuiteta, možda bi, upravo inspirirani Sonjinim riječima, trebali razmisliti kakav smjer želimo te kakve su nam promjene potrebne da bi ga ostvarili.

  © Mihaela Devald Roksandić, BALETI.hr, 10. lipnja 2022.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić