Baleti.hr

Prostor između koraka

Intervju: Asuka Maruo, prvakinja Baleta HNK-a u Zagrebu

• Za baletnu umjetnost kažu da je umjetnost u kojoj nema jezične barijere. Plesni jezik često se smatra univerzalnim jezikom koji omogućuje plesačima s različitih strana svijeta da se umjetnički razumiju te baletni ansambli danas okupljaju umjetnike različitih nacionalnosti. Takvo multikulturalno okruženje, posljednjih dvadesetak godina uspostavlja i zagrebački Balet na čijoj sceni danas, rame uz rame plešu plesači iz Hrvatske, Brazila, Australije, Italije, Rumunjske, Mađarske, Velike Britanije, Nizozemske, Španjolske i Japana, a zanimljivo je da čak osam naših koleg(ic)a dolazi iz te daleke zemlje. Jedna od njih je i Asuka Maruo koja je članica zagrebačkog Baleta već sedam godina. U tom razdoblju je strpljivo i predano gradila svoju karijeru plešući najrazličitije uloge pa ju je zagrebačka publika imala priliku upoznati i kao Klaru te Vilu šećera u Orašaru, zaigranu Vilu Zvončicu u Petru Panu, emotivnu Charlotte Lucas u Ponosu i predrasudama, ali i u mnogim drugim ulogama u kojima je uvijek iznova dokazivala svoju tehničku izvrsnost te posebnu, samo njoj svojstvenu lakoću plesanja. U dvorani samozatajna, Asuka je balerina koja teške korake čini naizgled lakima te na scenu donosi posebnu razinu plesačke virtuoznosti. Ove godine Asuka je dobila priliku pokazati i svoju emotivnu stranu te otplesati glavnu ulogu na dugo iščekivanoj premijeri baleta Giselle Joséa Carlosa Martineza. S Asukom razgovaram o umjetnosti kojoj je posvetila život, o plesnim početcima u Japanu, o Giselle, ali i o mnogim drugim temama koje u baletu često ostaju neizgovorene...
  
  Kako si odlučila postati balerina? Je li ljubav prema baletu bila ljubav na prvi pogled ili je išla nekim zaobilaznim putem?
  
  Evo moje priče... (smijeh) Ustvari, bila sam toliko mala da se i ne sjećam baš točno... mislim da sam imala dvije i pol godine kada sam saznala da kćer mamine prijateljice ide na balet. Ja se naravno toga ne sjećam, ali mama mi je pričala da sam, nakon što sam vidjela njezin nastup, počela plakati i govoriti da želim plesati kao ta djevojčica. Naravno tada je bilo još prerano za balet, no mama je ipak nazvala baletnu školu i pitala je li se moguće upisati tako rano. Rekli su joj da još treba malo pričekati i da me dovede kada budem imala tri godine i tako sam krenula.
  
  Kako izgleda baletno školovanje u Japanu te koliko je slično/različito od ovoga što poznajemo u Europi?
  
  Japan ima potpuno drukčiji sustav i princip školovanja. Kao prvo, mi nemamo državnu školu nego su sve baletne škole privatne. Također, u Japanu nema razreda. Naime, u školi u koju sam ja krenula imali su pripremni program za zaista malu djecu od tri do pet ili šest godina, a zatim je kretalo nešto ozbiljnije, a ono što je drukčije od Europskog sistema je da si se na viši nivo penjao prema savladanom gradivu. Dakle, učitelj je određivao je li dijete spremno za višu razinu temeljem određenog talenta i sposobnosti koje je u radu pokazalo. Drugim riječima, moglo se dogoditi da u isti razred idu djeca koja imaju npr. osam i trinaest godina, a ne nužno ona koja pripadaju istoj generaciji.
  
  Baletno školovanje je i inače na glasu kao proces u kojem se glorificiraju disciplina i poslušnost te se stroga i ozbiljna atmosfera prihvaća kao nužni dio nastave. U tom smislu zanima me kakav je pristup nastavnika u Japanu, zemlji koju također povezujemo s vrlo strogim pravilima. Kako izgleda kada se to dvoje poveže?
  
  Pa..., sve je zaista vrlo strogo. Pretpostavljam, naravno u najboljoj namjeri, no moram reći da je bilo i nekog blažeg oblika fizičkog kažnjavanja... To je nekako bilo uobičajeno i kod sportskih trenera, ali i u baletu iako su se javno takve prakse kritizirale. Nije to bilo na neki grubi način, ali znali su vas tu i tamo pljusnuti po tijelu kako bi vam pokazali gdje idete i što trebate napraviti. Moj učitelj, kojeg sam jako voljela imao je jedan štap i onda bi zatvorio oči i osluškivao zvuk naših stopala. Ako bi netko imao krivi akcent onda bi otvorio oči i udario štapom o pod... ludo (smijeh...) Iako to sada zvuči grubo, on je ustvari insistirao na muzičkoj preciznosti i danas mu zaista mogu zahvaliti svoju muzikalnost.
  
  Zanimljiv je paradoks da Japanci s jedne strane jako vole balet i zaista veliki broj japanskih plesača dolazi u ansamble u Europi i druga svjetska kazališta, no s druge strane, baletna profesija u Japanu nije baš cijenjena tj. japanski plesači nemaju osobite uvjete za život i profesionalni razvoj.
  
  Da, zaista je jako teško biti plesač u Japanu... Mi imamo samo jedno nacionalno kazalište, ali ni tamo plesači nemaju velika primanja. Moji prijatelji koji rade u kazalištu dobivaju za to plaću, no također moraju konobariti ili raditi neki drugi posao kako bi preživjeli. Čini mi se da se u Japanu na balet gleda više kroz prizmu natjecanja koja su tamo izuzetno popularna, a ne kroz prizmu umjetnosti. Ja sam kao mlada bila luda za natjecanjima i išla sam na njih čak više puta godišnje. Zbog tih natjecanja sam znala ostajati u dvorani sve do ponoći kako bi uvježbala samo jednu jedinu varijaciju ili popravila piruete i sjećam se da sam zvala mamu kako bih joj objasnila da ne mogu ići kući dok ne popravim ta svoja dva pirueta (smijeh...). Imala sam tada samo deset godina i osjećala sam ogroman pritisak zbog toga.
  
  Kada govorimo o natjecanjima ona su svakako korisna za mlade plesače koji se na njima mogu pokazati, upoznati druge plesače svojih godina, no ipak se tu uvijek postavlja pitanje kriterija. Naime, balet je umjetnost pa je pitanje, može li se ona uopće objektivno procjenjivati. Postoje li objektivni kriteriji na tim natjecanjima ili se isključivo gleda baletna estetika koja je i inače često u prvom planu?
  
  Nekoliko puta sam na tim natjecanjima i pobijedila, no bez obzira na to moram reći da se nisam baš uklapala u traženu sliku savršene balerine... uglavnom, jako sam brzo shvatila svoju poziciju u svemu tome (smijeh...). Naime, ja sam vrlo niska, a kao mala bila sam i punašna, također nemam lijepa stopala tj. nemam izraženi rist što mi nije davalo baš velike mogućnosti na natjecanjima tako da sam brzo naučila da moram raditi i vježbati dvostruko više kako bih uspjela napraviti barem nešto. Jer znaš kako je to u baletu... kada je netko fizički lijep to mu daje ogromnu prednost, čak ne mora biti tehnički savršen, ali svi će ga gledati s odobravanjem. U mom slučaju nje bilo tako. (smijeh...)
  
  Kojim putem si iz Japana došla do Zagreba?
  
  Prvi puta sam iz Japana otišla s dvanaest godina i to u državnu baletnu školu u Pekingu. U Kini sam se planirala zadržati tri godine, no tada je izbila epidemija SARS-a pa sam se morala ranije vratiti kući. Zatim sam sa šesnaest godina otišla u Europu i to u Marseille u Francuskoj. Naprosto, znala sam da ako želim nešto ozbiljnije napraviti u baletu moram otići iz Japana. U Marseilleu sam također nastavila školovanje koje se odvijalo u sklopu poluprofesionalnog ansambla za mlade plesače gdje su mi dodijelili i stipendiju. Nakon Francuske sam kratko plesala u Estoniji, zatim u Novom Sadu i to me polako dovelo do Zagreba...
  
  U Zagrebu te prepoznaju kao balerinu izuzetne tehnike i lakoće plesanja. Što tehnika tebi znači? Slažeš li se s Milkom Šparemblekom koji je u jednom je intervjuu rekao ,,tehnika je sloboda“!
  
  Tehnika za mene nije puno okreta, visoko dignuta noga ili neke nevjerojatne kombinacije sa skokovima dakle, ne doživljavam tehniku kao brže, više, jače. Ono što mi je važno i na što se uvijek fokusiram je prostor između koraka. Zanima me kako upravo prijelaze među koracima učiniti glatkim ili možda nevidljivim, prije ili nakon što odradim neke teške tehničke korake. Dakle, način povezivanja koraka koji uravnotežuje tehničke elemente smatram pravom tehnikom. Sve to povezujem s umjetničkom kvalitetom i to je ono čemu težim, ali i ono što sama volim vidjeti na sceni. Također, važna mi je muzikalnost i s njom se volim igrati. Ona plesaču omogućuje da pronađe svoj vlastiti identitet kroz dinamiku plesanja. Vlastitu muzikalnost sigurno mogu zahvaliti svom učitelju sa štapom koji je zatvarao oči (smijeh...)
  
  Ovu sezonu okrunila si ulogom Giselle koju si plesala na dugo iščekivanoj premijeri u veljači. Kako si doživjela proces pripreme za tu ulogu i rad s Joséom Carlosom Martinezom?
  
  Kao prvo moram reći da zaista nisam mislila da ću plesati Giselle u Zagrebu. Naime tu sam ulogu plesala u Novom Sadu i zaljubila sam se u nju. U to vrijeme bila sam vrlo mlada i htjela sam ju još u budućnosti razvijati, no istovremeno, s odlaskom iz Novog Sada činilo mi se da se s Giselle moram oprostiti jer mislim da nisam tipična interpretkinja za tu ulogu. Uglavnom, kada smo je počeli raditi u Zagrebu nije mi bilo ni na kraj pameti da bih mogla biti u nekom užem izboru, a kamoli da bih mogla plesati premijeru. Također, u podjeli nas je bilo zaista mnogo i nisam mogla pretpostaviti da ću ja baš biti ta koja će je plesati. Zbog situacije s Covidom predstavu smo počeli pripremati još krajem prošle sezone i u tom trenutku imali smo manji opseg posla u kazalištu što nam je dalo mogućnost da se potpuno posvetimo radu na predstavi i kao rijetko kada, imali smo dovoljno vremena za sve. Radili smo malo po malo, učili korak po korak i cijeli proces je bio jako ugodan. Također, José je divna osoba i sve je tako lijepo objašnjavao. Svaka od nas bila je potpuno drukčija u svojoj interpretaciji, a opet, nije se osjećalo neko suparništvo i kompetitivnost. Naprotiv, mogle smo učiti jedna od druge. Bilo je zaista jako zanimljivo.
  
  Koliko si slobode imala u kreaciji?
  
  Imali smo puno slobode unutar tog zadanog okvira... Posebno je to bilo očito u prvom činu u kojem ima puno pantomimskih scena. Mogle smo kreirati ulogu prema svom ukusu i idejama. To je osobito vidljivo u susretu Giselle i Albrechta koji je bio kod svake postave malo drukčiji, ovisno o samim interpretima. Jose bi uvijek predložio neku verziju, ponudio rješenje, ali nije nikada insistirao da to mora biti tako i nikako drugačije.
  
  Kao što si već i sama rekla Giselle je zaista posebna uloga. Ne sadrži u sebi tehničke bravure, no opet predstavlja san svake balerine To je uloga u kojoj se raste i sazrijeva i koja se mijenja kako se mijenja i balerina koja ju tumači. Koji dio te posebne uloge najviše voliš?
  
  Mnogi su mi u procesu rada govorili da sam bolja u drugom činu odnosno, da sam u prvom činu previše mekana... I José mi je na probama govorio slične stvari. Želio je da budem življa, kao prava djevojka. Zbog svega toga nisam baš imala samopouzdanja vezano uz prvi čin i osjećala sam se nesigurno. To nije bio slučaj s drugim činom u kojem sam se zaista osjećala slobodno. No na kraju sam, ne znam kako, više uživala plešući prvi čin jer mi je valjda bio veći izazov (smijeh...) Također, izuzetno mi je teška bila scena ludila jer nikako ne odgovara mom karakteru. Naime, tu scenu nije dovoljno samo osjetiti, da bi ju publika razumjela moraš je malo i pogurati odnosno odglumiti, a ja sve na sceni volim interpretirati prirodno, onako kako osjećam, ne volim glumiti... I upravo mi je to bilo najteže – pronaći ravnotežu između onoga što osjećam i onoga što se vidi na van ili što bi se trebalo vidjeti.
  
  U mnogim tekstovima koji kritički propituju baletnu umjetnost, o klasičnom baletu se govori kao o elitističkoj umjetnosti koja, između ostalog privilegira bijela tijela. Posebno je to izraženo kada govorimo o tamnoputim plesačima, ali i plesači azijskog podrijetla su izloženi takvoj vrsti diskriminacije te ih se često promatra kroz perspektivu njihove rase. Jesi li se ikada susrela s predrasudama zbog svog podrijetla?
  
  Jesam, puno puta. Moram reći da odmalena živim s tim kompleksom. Naime još od malih nogu, na školskim priredbama, kožu smo morali tenirati u bijelo da budemo što sličniji europskim balerinama. I šminkali smo se na način da si povećamo oči, ja sam si stavljala dvostruke umjetne trepavice kako bi to postigla (smijeh...). Mi zaista imamo veliki kompleks što se toga tiče i stalno se želimo prilagoditi konceptu bijele europske balerine. Ja ni građom tijela ne odgovaram predodžbi dugonoge visoke balerine pa sam se zaista morala potruditi kako bih nadišla taj kompleks. Tako sam naučila plesati veliko! Naime, ne mogu promijeniti svoju visinu, ali mogu plesati puno veće od onoga kako izgledam i drukčije zauzimati prostor. Također, počela sam koristiti dah kako bih postigla dulji balans koji je mom tijelu davao svojevrsni eho tj. odjek. Takav način omogućio mi je da na drukčiji način ovladam prostorom. Zanimljivo je što izgleda da su neke od najvećih kvaliteta mog plesa nastale upravo iz fizičkog kompleksa, odnosno njegovog rješavanja...
  
  Osobno smatram da je ta tema izuzetno važna te da je moramo osvijestiti unutar same plesne, a pogotovo baletne zajednice. Upravo zato je važno o njoj razgovarati, kako bismo ukazali na problem koji postoji, no ne osjećamo ga svi jednako pogotovo ako se nalazimo u tzv. privilegiranoj poziciji bijele europske balerine.
  
  To je zaista važna tema... Kada sam se kao mlada prvi puta susrela s tim pitanjima – zašto sam došla u Europu, zašto ja kao Japanka plešem balet… – zaista sam bila u šoku. Komentari koji su apostrofirali moje podrijetlo nisu nažalost bili vezani samo za dvoranu nego sam ih znala doživjeti i na ulici. Bila sam neugodno iznenađena jer nisam očekivala da me netko naziva japanskom djevojkom ili kineskinjom i zaista mislim da to nije bilo u redu. Također, na audicijama sam znala biti odbijena uz objašnjenje kako kompanija ne prima japanske ili azijske plesače! Često sam imala osjećaj da nas se stavlja sa strane, da se prema nama pokazuje drukčiji pristup... Također, susrela sam se s koreografom koji nas uopće nije nazivao imenima nego nas je zvalo japancima te je također tražio da stavimo ten na kožu jer smo previše žuti... Moram reći da razumijem donekle da je povijest baleta vezana uz Europu... mi je u Japanu uopće nemamo, ali umijeće plesanja zaista ni na koji način nije rasno određeno i to je činjenica koju svi zajedno trebamo osvijestiti. Danas sam se s time naučila nositi no bilo je zaista teških situacija...
  
  Što je u baletu teško? Voliš li uvijek balet?
  
  Teško je zadržati motivaciju. Kada sam na sceni uvijek uživam i osjećam se slobodno, ali zna mi se dogoditi da uopće ne želim izaći na scenu... vjerojatno samo zato što sam ponekad jako umorna i prazna. Ono što mi tada pomaže je baletni class koji imamo svako jutro u deset sati jer tada mogu u potpunosti uroniti u sebe. Naime, baletni class je svakog dana vrlo sličan, no ovisno o tome kako se osjećaš tog dana tvoje iskustvo može biti posve drukčije. Moraš prihvatiti svoje tijelo, vidjeti kako ono tog dana funkcionira. Kada mi se dogode krize onda je upravo class pravi trenutak na kojem mogu porazgovarati sama sa sobom.
  
  Nedavno si postala prvakinja baleta, što ti znači taj status?
  
  Nikada nisam mislila da ću to ostvariti jer sama sebe ne vidim kao ono što zamišljamo kad kažemo principal dancer. Iskreno, bila sam iznenađena već kada sam dobila solistički ugovor. Naravno da sam istovremeno bila presretna, ali zaista to nisam očekivala. S jedne strane mogu reći da mi status uopće nije važan jer ionako sama za sebe moram raditi najbolje što mogu. No ipak ovo je puno veća odgovornost, ali opet, imala sam je i prije... I sama se pitam u čemu je uopće razlika (smijeh...). Možda ću jednog dana moći s punim uvjerenjem reći – ja sam prvakinja baleta, no za sada to još uvijek ne mogu. U svakom slučaju to je podsjetnik da moram nastaviti raditi još više.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, BALETI.hr, 27. svibnja 2022.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić