Riznica baletne pedagogije
Pedesete godine prošlog stoljeća – godine promjena i napretka na zagrebačkoj baletnoj sceni (1): Milorad Jovanović
-
Otvaranje Srednje škole klasičnog baleta 1949., smatram jednim od najvažnijih događaja u povijesti hrvatske baletne umjetnosti. Uz veliko zalaganje Ines Šilović (kasnije Ivanišević) – Šiške, i uvjeravanje raznih komitetlija, drugova i drugarica zaduženih za naš poslijeratni kulturni život, pod parolom „kultura narodu”, svoja vrata je generacijama polaznika 1951. otvorila i stara zgrada na Ilirskom trgu br. 9, na zagrebačkom Gornjem Gradu. Nemalo zatim, na mjesto baletnog pedagoga u HNK dolazi Milorad Jovanović (Beograd, 1904.-1992.), tada ponajbolji poznavatelj baletne pedagogije u Jugoslaviji i tvorac jedinstvenog programa rada i nastave za sve baletne škole u zemlji. Učenik Jelene Poljakove, Olge Preobraženske, Ljubov Jegorove, solist beogradskog baleta, solist u trupi Sergeja Djagiljeva, po povratku u domovinu razvija vrlo uspješnu pedagošku djelatnost. Njegov je dolazak u Zagreb početkom pedesetih godina (Balet HNK u Zagrebu vodi od 1952. do 1955.), bio od neprocjenjive važnosti u čišćenju tehničke spreme zagrebačkog baletnog ansambla.
Prošlo je tridesetak godina od dolaska Margarite Froman i njene braće u zagrebački HNK i osnivanja baletnog ansambla, koji je trebao zadovoljavati plesne umetke u operama i operetama te samostalno izvoditi prve balete. Bilo je to razdoblje prvenstveno osnivanja i osposobljavanja malobrojnog ansambla kakvoj takvoj tehničkoj spremi za nastupe ne samo u realizaciji koreografija iz repertoara Djagiljeva, nego i naših prvih domaćih baleta. Sasvim je sigurno da Fromaničina silno razgranata koreografska i pedagoška aktivnost, kojoj se pridružila i redateljska, nije ostavljala vremena za strpljivo i pedantno oblikovanje plesača po svim pravilima akademskog baleta ruske carske škole, već su polaznici brzih tečejeva baleta, različitih tjelesnih predispozija, osposobljavani da „tancovalno” i izražajno slijede Margaritinu neiscrpnu maštu i uklapaju se u baletni ansambl HNK. Često su i kostimirani statisti popunjavali njegovu brojnost na sceni…
Od 1941. do početka pedesetih godina na čelo Baleta HNK dolaze Ana Roje sa suprugom Oskarom Harmošem kao solisti i pedagozi proizišli iz londonske škole Nikolaja Legata. Iz tog ratnog i poratnog razdoblja zagrebačkog Baleta, pamtim dosta brojan i prilično sposoban muški dio ansambla s kojim je Margarita Froman 1948. uspjela ostvariti jednu od prvih svjetskih izvedbi Prokofjevova baleta Romeo i Julija (nakon sovjetske i čehoslovačke premijere) s Anom Roje i Nenadom Lhotkom u naslovnim ulogama. Nenad Lhotka uskoro napušta zagrebački Balet i odlazi u Pariz u trupu Janine Charrat, čija će kompanija uz još mnogo drugih nastalih iza rata, pohoditi i našu zemlju i označiti novi val baletne umjetnosti, nova strujanja neoklasičnih koreografskih misli. Po povratku u matičnu kuću Nenad Lhotka 1953. koreografira nekoliko kratkih baleta i prenosi koreografiju Amazonke Janine Charrat, a sam koreografira Klasičnu simfoniju Prokofjeva, Danse macabre Saint-Saënsa i Tragediju Salome Florenta Schmidta. Bili su to vrlo muzikalno koreografirani baleti koji su ujedno pokazali tadašnji tehnički domet zagrebačkog Baleta unutar kojeg se Lhotka znao vrlo inteligentno kretati u njegovim tadašnjim tehničkim dometima.
Živo pamtim muku plesačica da sa partnerom odvrte jedan piruet na špici u Klasičnoj simfoniji uz izuzetak glavne solistice Vjere Marković, no muzikalnost koreografije pokrila je tehničke nedostatke ansambla. U Amazonkama je dominirao muški ansambl predvođen Ivicom Sertićem. U Mrtvačkom plesu sam Lhotka dao je impresivnu kreaciju smrti uz eteričnu Đurđicu Ludvig, dok je ponajbolji balet bio Tragedija Salome s Nevenkom Bidjin kao vrsnom karakternom plesačicom. Po odlasku Ana Roje i Oskara Harmoša, dolazak Mile Jovanovića bio je sretan odabir ondašnje uprave zagrebačke Opere, pod koju je pripadao i Balet.Posao kojeg se prihvatio Jovanović bio je mukotrpan kako za ansambl tako i za pedagoga, jer je pred sobom imao plesače koji nisu od početka svog plesačkog vijeka bili postavljani po svim principima baletne pedagogije, nego su svoje tehničke manjkavosti prikrivali tancovalnošću, dok je čvrsta klasična tehnika, pogotovo na prstima u špicama ostala zapostavljena ili skromno dostupna manjem broju solistica.
Kako sam se tih godina počela vrlo ozbiljno pripremati za baletni poziv uzimala sam satove u privatnoj školi kod Mile Jovanovića, koji mi je nesebično prenosio sve tajne postave plesačkog tijela od stopala, koljena, bokova, ramena, dijafragme, slobode kretanja vrata, obaveznih sinhronih puteva nogu i ruku i sve one tajne savjete koji pomažu savršenosti i lakoći izvedbe baletnih koraka… Otkrivao je preda mnom pravu riznicu baletne pedagogije i povijesti Ruskog baleta i njegovog utjecaja na razvoj klasičnog baleta u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Imala sam dojam, da je bio presretan što može s nekim zainteresirenim dijeliti svoje ogromno iskustvo velikog baletnog zaljubljenika. Kod njega su privatne satove uzimale i solistice baleta i kasnije baletne pedagoginje Mery Šembera i Vera Vaić (Pomykalo). Neke, poput Silvije Hercigonje su sjedile na svakom satu i marljivo zapisivale redoslijed vježbi, sastav plesnih elemenata od početnog ugrijavanja na štangi do završnih skokova, pravilnu izmjenu adagio i allegro elemenata za pravilno korištenje snage mišića. Njegove vježbe strogo su slijedile gramatiku povezivanja plesnih koraka u logične cjeline unutar dobro osmišljenog rastućeg ritma i tehničke težine baletnog klasa.
Još danas se sjećam nekih njegovih fraza: „Ne sjedi na nogama!“, „Rasti kao da te končić povlači u visinu!“, „Ne spuštaj laktove!“, „Stisni guzu, ni glista nema da uđe!“ (što je automatski izravnavalo bokove sa ramenima i podizalo dijafragmu), „Ruka završava pokret koji započinje noga!“ (kao legato poveznica plesnih koraka), itd. Sve su to bile velike mudrosti u postavljanju tijela za, kako bi on rekao: „gramatno” usvajanje baletne tehnike, na kojima je pedantno ustrajavao, vjerojatno tjerajući u očaj stariju generaciju plesačica, koje su mrežicama i prozirnim maramama čuvale frizure, odradivši samo štangu, dok se nešto mlađi kadar trudio usvajati nova pravila i disciplinu rada s vidljivim rezultatima.
Jovanović je vodio i tečaj za muški podmladak iz kojeg je izašlo više plesača, jedan od njih je bio Žarko Prebil; uz angažman nekoliko plesačica iz beogradske i ljubljanaske baletne škole; sjećam se Ljubinke Dokić (kasnije Dobrijević), Mirjane Zdravković, Brede Pretnar… koje su svi imali solidnu postavu, a pridružiti će im se i prve diplomantice zagrebačke baletne škole Irena Milovan, Ludmila (Mila) Naranđa i Višnja Hrbud. Balet HNK-a, nakon tri godine rada pod Jovanovićevim pedagoškim vodstvom, ostvario je tehničko pročišenje, svjesno ovladavanje svojim tijelom po principima klasične tehnike i pomlađivanje perspektivnim školovanim plesačkim snagama. Zagrebački balet napustio je Milko Šparemblek otišavši u Pariz, a u ljetu 1955. i Nenad Lhotka sa suprugom Jill (Morse), otišavši u Kanadu.
Tako smo ostali bez prvih muških solista, a Mile Jovanović se spremao u mirovinu zbog teškog oboljenja koljena. Uprava Baleta je uz posredovanje Nenada Lhotke dovela na mjesto baletnog pedagoga Octavia Cintolesia iz trupe Janine Charrat, čiji je dolazak značio vrlo kvalitetni nastavak daljnjeg tehničkog napredovanja zagrebačkog baleta. Te 1955. počela su i naša prva gostovanja u inozemstvu, s Romeom i Julijom, Đavlom u selu i Licitarskim srcem u novoj Fromaničinoj koreografiji u Londonu, te s Ohridskom legendom na ljetnom festivalu u Nervima.
Mile Jovanović, taj gospodin staroga kova u ponašanju i odijevanju, pedantno ispeglana odijela sa kravatom i dostojanstvena držanja, još je dvije godine boravio u Zagrebu i vodio svoju privatnu školu. Često me pozivao da pod njegovim rukovodstvom vodim satove baleta, što me posebno veselilo i razvijalo moj smisao za baletnu pedagogiju. Moj stari učitelj me poticao, govoreći da imam „dobro oko”! Kad je sa suprugom odselio u Beograd, često mi se javljao telefonom, pogotovo kad sam počela naglo napredovati i zauzela vodeće solističko mjesto u Baletu HNK-a. Osjećala sam ponos starog profesora na svoje učenike, kojih je veliki broj zauzeo prva mjesta na baletnim scenama u našoj zemlji i inozemstvu.© Maja Bezjak, BALETI.hr, 19. svibnja 2022.