Baleti.hr

Mogu ponuditi više od same tehnike

Intervju: José Carlos Martinez, baletni umjetnik

• Romantični balet Giselle neizostavni je dio repertoara svih većih baletnih ansambala i očekivano je da se s vremena na vrijeme, u novoj koreografiji postavi na scenu. Nova produkcija Baleta HNK-a u Zagrebu koja se počela pripremati još prošle sezone biti će premijerno izvedena u koreografiji Joséa Carlosa Martineza, španjolskog plesača i koreografa. Iako José Carlos Martinez u Zagrebu postavlja svoju prvu Giselle to nije njegov prvi susret sa zagrebačkom publikom. Naime, Martinez je zajedno sa svojom partnericom Agnés Letestu gostovao na našoj sceni u Labuđem jezeru 1996. godine i za sve nas koji smo imali sreću prisustvovati toj predstavi ostao je u sjećanju kao idealni interpret muških uloga u klasičnom baletu. Bogato scensko iskustvo koje je stekao kao Danseur Étoile Pariške opere danas prenosi na plesače s kojima radi, kako u brojnim koreografijama tako i u pedagoškom radu. No José Carlos Martinez, iako nesumnjivo jedna od najvećih svjetskih baletnih zvijezda, iznimno je pristupačan suradnik koji ničim ne odaje svoj zvjezdani status te plesačima uvijek pristupa mirno i s apsolutnim uvažavanjem...
  
  Ovo je Vaša prva koreografija baleta Giselle. Taj iznimno popularni romantični balet izuzetno je važan dio baletne povijesti te se u ovakvoj, gotovo nepromijenjenoj verziji izvodi se već sto osamdeset godina. Zašto smatrate da je Giselle danas relevantna?
  
  Važnost i vrijednost te predstave je zasigurno u ljubavnoj priči koja je univerzalna. Naime, ta priča bi se mogla dogoditi i danas. Predstava koju mi radimo u Zagrebu vezana je uz prošlost, no u nekim detaljima može biti i suvremena i poveziva s današnjim vremenom u kojem je isto relevantno pitanje zabranjene ljubavi ljudi različitih klasa. U drugim baletima recimo imate priče koje su izmišljene, bajkovite... pa se tako u Labuđem jezeru pojavljuju Princ i djevojka labud i to je priča iz mašte, priča koja se ne može dogoditi. Nasuprot tome, Giselle je priča s kojom se svatko može identificirati. Taj balet je jedinstven i iz perspektive plesača jer u njemu imate pravu dramsku radnju. Često se ta dramska radnja vezuje uz lik Giselle no ne smijemo zaboraviti ni mušku ulogu. Jer ako npr. pogledate Princa u Labuđem jezeru ili Trnoružici on je samo Princ i osim plesnih koraka i stila plesanja on nema nekog drugog sadržaja no, ako pogledate Albrechta on zaista glumi i treba pokazati cijeli spektar emocija.
  
  Možete li nam reći nešto glavnim ulogama – tko su za vas Giselle, Albrecht i Hilarion i koliko su te uloge unaprijed određene, a koliko prostora interpreti mogu dobiti unutar poznatog okvira?
  
  Mislim da ako radite tradicionalnu verziju, kao što ja radim ovdje u Zagrebu, morate poštovati tu tradiciju. No iako postoje određene zadatosti kao što su klasična tehnika i romantični stil plesanja, ja volim plesačima dati mogućnost da budu svoji. Ipak, tri glavna lika u Giselle zaista morate razumjeti da biste ih mogli tumačiti. Osobno sam imao šansu prvo plesati Hilariona u klasičnoj Giselle, a zatim i u Mats Ekovoj verziji Giselle. To iskustvo je potpuno promijenilo moje shvaćanje uloge Hilariona, ali i cijele predstave, a to novo razumijevanje mogao sam iskoristiti kada sam plesao tradicionalnu Giselle. Kod Matsa Eka nije bilo važno samo napraviti karakter lika nego je bio važan odnos između ta tri lika. Naime, sva tri lika reagiraju jedan na drugoga i to je jako važno za pokretanje radnje. To interpretima daje mogućnost da stvore zanimljivi trokut odnosa koji već postoji u priči, samo ga treba naglasiti. Također, način na koji sam plesao Albrechta mijenjao se i ovisno o tome s kojom balerinom sam plesao. Naprosto svi smo mi različiti interpreti i reakcije plesne partnerice oblikuju tvoje reakcije. Ovdje u Zagrebu imamo više parova koji pripremaju glavne uloge i koji se i međusobno izmjenjuju što znači da ne pleše uvijek isti Albrecht s istom Giselle pa se ovisno o tim promjenama mijenja i njihova interpretacija. Zaista je lijepo vidjeti kako žive unutar svog lika. Mislim da im te promjene plesnih partnera omogućuju da rastu.
  
  Kako doživljavate Albrechta? Je li on bad guy?
  
  Hm.... (smijeh) vjerojatno je. Iako, možda možemo reći da je Albrecht bad guy, a možda možemo reći kako je on netko tko želi živjeti život bez razmišljanja o posljedicama... nešto kao carpe diem. No ipak na kraju on doživi svoju katarzu, ali to je često jako teško prikazati na sceni...
  
  Zašto?
  
  Zato što je upravo za neke dramaturški važne trenutke u tradicionalnoj predstavi ostavljeno vrlo malo vremena. Npr. kraj prvog čina je za Albrechta nevjerojatno bogat emocijama. Miješaju se osjećaji boli zbog gubitka Giselle, grižnje savjesti, spoznaje da je pogriješio i da sve to može biti njegova krivica, ali i dvojbe oko toga što treba napraviti, ostati ili otići... To je izuzetno važan trenutak u kojemu trebate pokazati sve te emocije. No, u stvarnom vremenu koje je u našoj umjetnosti čvrsto omeđeno glazbom, sve to je vrlo kratko, svega nekoliko taktova. Trebalo bi napraviti neku slow motion verziju... (smijeh)... Ali, šalu na stranu, rad na ovom projektu me zaista potaknuo na razmišljanje kako bi bilo zanimljivo napraviti novu Giselle u kojoj bi se reducirali oni dijelovi koji nisu presudni za radnju i u kojoj bi se više prostora dalo ovim dramaturški važnim momentima kako bi se oni mogli razvijati i kako bi se iscrpio puni potencijal tih odnosa. To bi vjerojatno zahtijevalo i drukčiji pristup glazbi, ali bilo bi sigurno jako zanimljivo.
  
  Već sam više puta čula od plesača, a i samoj mi se to dogodilo da je upravo Giselle Matsa Eka promijenila način na koji se gleda na tradicionalnu Giselle. Zašto nam nova čitanja pomažu da bolje vidimo ono što nam je oduvijek pred očima?
  
  Mislim da kada gledamo tradicionalnu Giselle vidimo sve ono što ju na neki način pokriva, vidimo korake, stil plesanja, pantomimu, maniru... a sam karakter lika ostaje skriven. Ponekad vjerojatno klasična forma prekrije Giselle i ono tko ona jest. No kada jednom razumijete energiju Giselle koja je jako jasno istaknuta u Mats Ekovoj verziji i kada to stavite u tradicionalnu verziju može se dogoditi sjajna kombinacija. Zato sam imao veliku želju dati interpretima potpunu slobodu u glumačkim scenama i krenuti od njihovog osobnog impulsa. Mislim da ta sloboda mora postojati.
  
  Kako ste zadovoljni radom s našim ansamblom?
  
  Cijeli proces je bio vrlo kompliciran zbog Covida, jer smo prvo radili malo po malo, onda smo sve prekinuli na šest mjeseci, pa smo se vratili... No sada kad gledam snimke s početka naših proba čini mi se da smo uspjeli donijeti neku kvalitetu... Solisti su zaista sjajni, no moram reći da me se posebno dojmio ansambl. Čini mi se da sam prvi puta vidio da jedna grupa ljudi radi zajedno na taj način. Npr. kada netko nedostaje obično nije lako zamijeniti tu osobu jer ne znaju svi sve dijelove koreografije, no ovdje svi kolege pomognu, dijele informacije i za pet minuta osoba je spremna ući u ansambl i otplesati ono što treba. I svi su uključeni u takav način rada, svi su izuzetno zainteresirani i za ono što se radi i za to da pomognu kolegama. Zaista se izuzetno trude... Naravno, ponekad ima pogrešaka, ali to je normalno. U nekim drugim prilikama znao sam doživjeti situacije u kojima postavite materijal i nakon toga želite nešto promijeniti, a ja volim mijenjati kad vidim da nešto nije baš onako kako bi trebalo biti, i onda plesači znaju pružati neku vrstu otpora. Ovdje to nikada nisam doživio. Imam osjećaj da su i plesači zadovoljni jer razumiju da samo tako idemo prema boljem.
  
  Vaša karijera je besprijekorna. Otplesali ste sve najveće uloge, surađivali sa sjajnim koreografima, dobitnik ste mnogih nagrada, no zanima me, jeste li imali teških trenutaka u karijeri? Kako su izgledale vaše krize?
  
  Generalno gledajući, najteži trenutci u životu plesača su ozlijede, ali i neki kompleksni odnosi koje razvijamo u procesu stvaranja. Sjećam se jedna takve situacije koju sam imao u radu s poznatom koreografkinjom Pinom Bauch, koja je došla u Parišku operu raditi Orfeja i Euridiku i to je bila moja prva suradnja s njom. U početku sam radio s njezinim asistentom i rad je išao jako, jako sporo. Puno toga se korigiralo, stalno nešto nije bilo dobro i na kraju smo došli u situaciju da nakon mjesec dana rada imamo gotovu samo prvu scenu, a radilo se o cjelovečernjem baletu. Naprosto asistent je želio da sve napravimo kako treba prije nego što prijeđemo na novu scenu. Ja sam sve više gubio samopouzdanje i na koncu sam se ozlijedio. To je bila jako čudna ozljeda jer je naizgled bila beznačajna, no ja više nisam mogao hodati. Otišao sam razgovarati s Pinom i rekao koji problem me muči i da mislim da moram stati te sam, nakon mjesec dana proba odlučio da ne mogu plesati u tom baletu. Bilo mi je naprosto previše zahtjevno. Posebno mi je teško bilo kada sam došao Pini Bauch saopćiti da ne mogu nastaviti s radom, jer – kako je moguće odbiti Pinu Bauch i reći da se ne osjećate dobro u njezinom baletu! No Pina me zagrlila i rekla da je možda napravila grešku i da je trebala više vremena raditi sa mnom. Tri godine kasnije Pina se vratila u Parišku operu kako bi obnovila isti balet. Odlučio sam razgovarati s direktorom kako bih dobio vrijeme za pravu pripremu. Mjesec dana sam se samostalno pripremao kako bih naučio i uvježbao ulogu. Dakle, čak i ako sam možda imao neke pogreške u izvedbi, uspio sam uvjeriti samog sebe da ja to mogu. Nakon takve pripreme, rad s Pinom je bio jedno nezaboravno iskustvo. Naime, shvatio sam da mi je najteže bilo pokazati sebe, jer Pina na sceni želi vidjeti osobu, a ne plesača. To je za mene bilo kao da sam gol i mislim da prvi puta naprosto nisam bio spreman na to. Bio sam Danseur Étoile iz Pariške opere i cijeli taj proces me iznenadio, no opet, ona je bila Pina Bauch, a ne možeš odbiti Pinu Bauch... (smijeh). No stvar je bila u tome da je taj proces uključivao stanovitu patnju koja je bila potrebna da dođemo do onoga što je Pina Bauch željela. Sjećam se kako je željela da plačem na probi i takve emocije su za nju bile dio posla, no ja to nisam mogao učiniti. Ali kada je predstava započela suze su krenule same...
  
  Bili ste Danseur Étoile u Pariškoj operi pa me, kao nekoga kome se to čini kao ostvarenje sna, zanima – kako je plesati u Pariškoj operi?
  
  Upravo tako, plesati u Pariškoj operi je ostvarenje sna! Naime, kada sam, nakon osvajanja prve nagrade na Prix de Lausanne došao u Pariz, bio sam posve impresioniran. Došao sam iz Španjolske, tamo sam išao u malu baletnu školu, a sada sam stajao pred tom povijesnom zgradom i mislio – zar ja zaista radim ovdje... (smijeh) Moram reći kako moj san na samom početku nije bio plesati u Pariškoj operi, moj san je bio samo – plesati... postati baletni plesač! No kada sam došao tamo postao sam svjestan da je to na neki način centar i jedno od najboljih mjesta na kojima, onaj tko želi plesati, može biti. Naime, najbolje u cijelom tom iskustvu je to što svi najznačajniji suvremeni koreografi dolaze k vama, svi dolaze u Parišku operu! To su stvarno nevjerojatna imena – Mats Ek, Forsythe, Kylian, Pina Bauch... Također, imao sam priliku sudjelovati u rekonstrukciji baleta Posvećenje proljeća Nižinskog, radili smo sve te divne balete iz doba Djagiljeva i Ballets Russes. Bio je tu i Le Train bleu, Les Noces i mnogi drugi baleti, a ja sam samo razmišljao kako sam o svemu tome učio u školi, a sada sam tu, vidim originalne kostime, čujem tu glazbu. Imao sam dojam da sam ušao u knjigu o baletnoj povijesti!
  
  Spominjali ste suvremene koreografe i svoju suradnju s njima. Zašto su vam takve suradnje bile važne? Kako vidite dodirnu točku između klasičnog baleta i suvremenog plesa?
  
  U početku sam bio tipični klasični baletni plesač koji se trudi dobro izvesti piruete i slične tehničke detalje. No, kada sam počeo raditi s različitim koreografima shvatio sam da mogu ponuditi još nešto više od same tehnike. U Pariškoj operi se ti stilovi često izmjenjuju pa onda radite Labuđe jezero, pa nešto suvremeno, pa Don Quijotea pa opet nešto suvremeno i u tom procesu shvatio sam da mi sve ono što sam naučio radeći sa suvremenim koreografima može pomoći i u klasici npr. u dinamici i fluidnosti pokreta i da ta svježa energija omogućuje klasici da ostane živa.
  
  Danas se bavite pedagoškim radom i prema onom što sam i sama mogla vidjeti, u dvorani ste vrlo mirni i strpljivi. Kako ste došli do te točke strpljenja i razumijevanja jer sigurno i sami imate negativnih iskustava s tradicionalnim, autoritarnim pedagoškim praksama koje su, iako se sve češće preispituju, i dalje prisutne u plesnoj praksi?
  
  Mislim da svi plesači u dvorani uvijek žele napraviti ono najbolje što mogu, a ako to ne naprave onda vjerojatno nemaju ključ za to tj. ne znaju kako to mogu postići. Dakle ako plesač na classu ne napravi double saut de basque to nije zbog toga što on to ne želi nego zato što mu je potrebna neka pomoć. Svjestan sam toga i zato mislim da u procesu rada treba biti smiren, uvažavajući plesača i pokušavajući mu pomoći. Ono što ja sa svoje strane trebam napraviti je gledati, osluškivati i dati pravu uputu kako bih im pomogao. Također, kada plesači osjete da im pokušavate pomoći, oni su s vama, što je izuzetno važno jer na kraju niste vi ti koji izvodite svoju koreografiju, nego su to plesači i zato je jako važno uspostaviti odnos s njima.
  
  I sami ste laureat Prix de Lausanne, a prošli tjedan ste bili i u žiriju tog poznatog natjecanja. U tom smislu zanima me, kako je bilo ocjenjivati i procjenjivati te mlade plesače? Naime, balet je umjetnost i često je podložna vrlo subjektivnoj procjeni te također ne postoje jasni kriteriji koje, kao npr. u sportu možemo univerzalno i objektivno primjenjivati. Koliko je teško biti objektivan?
  
  To je uvijek teško. Ali ono što je dobro i što Prix de Lausanne razlikuje od ostalih natjecanja je namjera i želja, a to su zamolili i nas kao članove žirija, da vidimo potencijal tih mladih plesača. Dakle, fokus nije bio samo na jednoj izvedbi nego na procesu rada s tom djecom. Proveli smo naime cijeli tjedan gledajući plesače kako vježbaju baletni class, kako vježbaju moderni class s koreografom, kako pripremaju varijacije, kako reagiraju na upute, kako razumiju upute i kako se razvijaju i napreduju. U tom, i za nas vrlo napornom procesu bilo je moguće vidjeti koliko plesači zaista razumiju ono što im se govori te kako uspijevaju reproducirati ono što se od njih traži i integrirati nove informacije... Važno je reći kako i same nagrade potiču daljnje učenje i obrazovanje jer djeca dobivaju stipendije za nastavak školovanja u najboljim baletnim školama. Također, iako je to natjecanje i na kraju uvijek morate odlučiti, bilo je zanimljivo da nas je bilo devet u žiriju, sa različitim backgroundom no zaista smo se trudili argumentirati naša stajališta i odluke tako da se nadam da smo uspjeli biti objektivni.
  
  Zašto ste se počeli baviti koreografijom?
  
  Koreografijom sam se prvenstveno počeo baviti zbog osjećaja da puno toga želim napraviti na svoj način. Naime često sam se osjećao kao tijelo koje koreograf modelira prema svojim zamislima. Iako sam iz svega toga puno naučio želio sam pokušati napraviti stvari na svoj način jer sam ponekad bio frustriran zato što sam imao osjećaj da neke stvari želim napraviti po svom. No opet, kada razmišljam o svojoj karijeri, mogu reći da sam zaista puno plesao i sakupio i više iskustva nego što se to u plesačkoj karijeri očekuje. Također, ne mogu reći da sam u karijeri radio nego samo da sam uživao. Često me u intervjuima pitaju imam li san koji želim ostvariti, ali iskreno, nemam ga jer ja živim svoj san.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, BALETI.hr, 16. veljače 2022.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić