Baleti.hr

Divno je kad se ostvari talent

Portret balerine – Irena Pasarić, dokumentarni film, red. Nana Šojlev

• 
  
  U nedjelju 27. ožujka 2022., u okviru emisije Art a la carte prikazan je izvrstan dokumentarni film o hrvatskoj nacionalnoj prvakinji baleta Ireni Pasarić. Film iz 2004. godine nas je, hvala Jani Haluza, uistinu dirnuo podsjetivši na izvanrednu balerinu, jednu od naših najvećih baletnih umjetnica, rijetke međunarodne karijere, koja se, preuzevši 2005. godine vodstvo zagrebačkog Baleta samozatajno predala toj nezahvalnoj funkciji, a onda je, nikada samopromidžbeno zainteresirana – nestala iz fokusa!? Nema monografiju, nije obilježila svoj jubilej… Marco Borelli, baletni menadžer tada mlade talijanske plesačke zvijezde Roberta Bollea s kojim je Irena otplesala Giselle u Zagrebu, njihov je kazališni susret vidio poput onog Nurejeva i Margot Fontain, i vjerovao da bi zajedno mogli dostići vrh. Za njega je (i nije jedini) Irena Pasarić bila Labuđe jezero; nenadmašni Crni labud: agresivna i senzualna, sve podržano snažnom tehnikom… (Na žalost, zbog Irenine povrede ona i Bolle nisu zajedno otplesali u Zagrebu planirano Labuđe jezero 29. prosinca 2003.)
  
  Irena je Balerina, baletna diva, i to se vidi iz svakog pokreta tijela, svake rečenice i pogleda, bez obzira sjedi li, hoda, vježba ili pleše, ili zamata nožne prste, popravlja kostim, šije trake na špicama. Elegantna, profinjena i karizmatična, mirna i pažljiva te beskrajno posvećena životnoj profesiji koja je mnogo više od toga, slovila je kao vrlo zahtjevna prema sebi ali i prema drugima. Inserti iz baleta fasciniraju; briljantna tehnika, filigranska preciznost, snaga, suptilnost, emotivna izražajnost, čistoća i produhovljena ljepota geste. I njezinim riječima: „Sreća osjećanja muzike tijelom.“
  
  Portret Irene Pasarić je priča o klasičnom baletu. Izvrsni kadrovi totala i detalja meko uokviruju njezin prostor i daju kontekst, a kamera, u suglasju s njezinom posvećenom mirnoćom jednostavno prati Balerinu, jer očito druge teme i nema: ili pleše ili se priprema za nastup, ili nikad do kraja zadovoljna vježba u dvorani ili promišlja ples ili o tome priča. Njezini kazališni rituali pripremanja za predstavu na neki način prizivaju ulogu bajadere Nikije, plesačice u hramu u kojem je ples bogoslužje. Ni jedan detalj nije suvišan ili slučajan. Kostim, frizura, ukras, šminka, odabir špica za baš tu večer, partner, dirigent, sve to mora savršeno pristajati, prianjati poput druge kože; i sve to radi sama u nekom dugom, osobnom, intimnom i meditativnom proces uranjanja u ulogu.
  
  Uz Irenu, u filmu se kao opservatori i komentatori njezinih kreacija i umjetničke karijere, pojavljuju osobe iz kazališnog okruženja tih godina, od kojih su nas neki, na žalost napustili. Tanja Lucić Šarić je Irenina pedagoginja iz Škole i osoba koja ju je uvijek s ljubavlju i pažnjom pratila. Ona se sjetila jako mlade, jako talentirane i jako sposobne, ali nestašne balerine koju je trebalo ukrotiti (a talent je veliki izazov i za pedagoga!); plesačice savršenih predispozicija, izrazito dugih ruku, dugog vrata, za koju nije bilo sumnje da mora dobiti stipendiju i otići dalje na usavršavanje u Moskvu. I vratila se zrelija, produbila tehniku, dobila taj „kraljevski gornji dio“, i vrlo rano postala prvakinja baleta koja je otplesala sve velike uloge klasičnog baleta, ali se, svjedoči Milko Šparemblek, sjajno snašla i u modernom baletu poput Pjesama ljubavi i smrti. „Divno je kad vidite da talent ostvaruje mogućnosti koje nosi u sebi“, toplo i ponosno zaključuje Tanja Lucić Šarić.
  
  Uz Irenu u dvorani vidimo i Iraidu Lukašovu, dugogodišnju majstoricu zagrebačkog baleta (više o Iraidi Lukašovoj pročitajte ovdje i ovdje) i Ireninu mentoricu, nezaobilaznu i toliko važnu osobu iz sjene, rudnik znanja, autoritativno vanjsko oko koje primjećuje i strpljivo polira minuciozne detalje i kroz prave upute i profesionalne iskustvene savjete održava samopouzdanje plesačice, koje je neprestano na rubu. Kako spojiti plastičnost, tehniku i emotivno davanje? „Majstor baleta te poznaje u dušu, daje ti samopouzdanje, ali i svijest da rad na sebi i rad na ulozi nikad nije gotov.“
  
  Dinko Bogdanić je poznavao Irenin perfekcionizam kao plesni partner još od školskih dana. Zajedno su rasli i sazrijevali kao plesači. (Kasnije, kao ravnatelj Baleta, u filmu najavljuje i na neki način obećava Crankov balet Onjegin, kojim je Irena željela obilježiti svoj umjetnički jubilej, međutim to se nije nikada dogodilo.) Vjekoslav Šutej je njezinu kvalitetu i tehničku perfekciju sažeo iz pozicije dirigenta, zaključivši sa svojim šarmantnim smiješkom: „Što su plesači bolji to su kompromisi manji.“
  
  Irena Pasarić nastavila je međunarodnu karijeru kao primabalerina u Pacific North West Balletu u Seattleu, u Atlanta Balletu, u londonskom English National Balletu, Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani, i brojnim gostovanja na međunarodnim scenama, da bi na kraju zatvorila krug i našla se ponovno na sceni HNK-a. Balerina Mihaela Devald ističe i njezine izrazite mentorske kvalitete i znanje koje zna predati mladim plesačima. Balet je veliko trošenje i veliko davanje, a Irena se nije nikada štedjela. Pritom priznaje da „možda i je malo komplicirana“, ali kad uvijek ima problema, uvijek nešto smeta da bi se dosegla ta savršenost! A uz to, s godinama raste i osjećaj odgovornosti. „Što čovjek više zna, život postaje kompliciraniji.“
  
  Portret balerine – Irena Pasarić je film koji vrijedi i valja pogledati. No, u međuvremenu su prošle godine, i trebalo bi nastaviti započeti razgovor. Sigurna sam da ta Balerina ima još puno toga za reći.
  
  © Maja Đurinović, BALETI.hr, 8. travnja 2022.
  
  Portret balerine – Irena Pasarić
  redateljica Nana Šojlev
  snimatelj Tomislav Kovačić, montažerka Davorka Feller
  urednica Lada Džidić Barić

Piše:

Maja
Đurinović