Baleti.hr

Plesačica koja je imala sreće

Sjećanje: Ljuba Dobrijević (Bajina Bašta, 9. veljače 1934. – Beograd, 19. prosinca 2018.)

• 
  
  U srijedu 19. prosinca 2018. napustila nas je Ljubinka, Ljuba, Buba Dobrijević. Devet godina (također je bio prosinac) nakon supruga, životnog i umjetničkog partnera Petra Dobrijevića, osobe koja ju je istinski i duboko povezivala sa Zagrebom i Hrvatskom. Kad smo se ljetos čule, a trebala sam doći k njoj na Rab kad se malo raziđu brojni prijatelji iz cijelog svijeta koje je s radošću i lakoćom superiorne domaćice ugošćivala tijekom ljeta, imala je još puno želja i planova. Uvjerljive energije i šarma joj nikad nije nedostajalo, pa smo ostale u vjeri da naše druženje (nakon prekrasnog simpozija Petar Dobrijević i Ljubinka Dobrijević – sukreatori Baleta 20. stoljeća i radionice Béjartovog Bolera koji je održan početkom listopada 2014. u Zagrebu u organizaciji Hrvatskog centra ITI) još nije gotovo i da imamo još zajedničkog posla. Željela je napisati sjećanja, nešto poput Vizija u pustinji njezinog starog prijatelja i kolege, Veseljka Sulića, knjige koja joj se jako dopala, a čije sam hrvatsko izdanje ja uredila. Imala je spremljene dragocjene i rijetke materijale, rekla mi je da čuva programe iz cijelog svijeta ali smatrala je da treba pomoć u oblikovanju misli i ja sam joj se činila pogodnom za suradnju. No kako je i dalje, nakon Perine smrti, kao cijenjena međunarodna umjetnica nastavila živjeti vrlo aktivno i dinamično dijeleći s velikom ljubavlju i strašću svoja znanja i bogata pedagoška iskustva tako nije imala vremena za sabiranje i bilježenje; ukratko nismo našle vrijeme za tu vrstu posla.
  
  Ljuba je imala uzbudljiv i kako je sama više puta pričala: iznimno lijep život, uvjerena da je imala puno sreće u smislu da se uvijek, i u najtežim situacijama – kojih nije bilo malo – netko brinuo za nju. Mislim da se ta sreća velikim dijelom krila u njezinoj hrabrosti, marljivosti, samodisciplini, otvorenosti i talentu. Ona je (dijete iz Užica, otac je poginuo sredinom rata) dio generacije koja je krenula iz nezamislive ratne i poslijeratne bijede; sudbina ju je dovela do baletne škole u Beogradu koju je upisala gotovo prekasno – s 13 i pol godina i onda uspješno nadoknadila zaostatak i oduševljeno krenula u profesionalnu plesačku karijeru. Kako je u Beogradu trebalo čekati da se oslobodi radno mjesto, a u Zagrebu je bila otvorena audicija na koju ju je pozvao Mile Jovanović, šef zagrebačkog Baleta, Ljubinka, tada još Dokić počinje plesati u HNK-u. U Zagrebu je to vrijeme stasanja prvih školovanih generacija i odlično doškolovanih plesača koji uz Jovanovića, a pogotovo Octavia Cintolesia slute mogućnosti razvoja modernog baleta; to je i vrijeme pojave prvih pukotina na željeznoj zavjesi i emigracije zagrebačkih plesača na Zapad koji se nakon ratne destrukcije obnavljao na svim razinama tražeći nove umjetničke forme i sadržaje. Među njima je i Petar Dobrijević, a uskoro i njegova supruga – Ljuba.
  
  Iz razgovora s Ljubom (imam sačuvane i neke snimke) dopunjavala se slika zagrebačkog Baleta sredinom pedesetih kao i mozaik jugoslavenske plesne dijaspore šezdesetih koju u najvećem broju predstavljaju bivši zagrebački plesači koji jedni druge pozivaju, mijenjaju, pomažu si oko smještaja i angažmana, međusobno si otvaraju kvalitetnije poslove. Oni su se uskoro razmiljeli plesnim scenama Europe (a ubrzo i dalje) preuzimajući značajne umjetničke i pedagoške funkcije. Dobrijevići su se u svom umjetničkom traženju zaustavili kod Béjarta pristajući biti i djelovati i ostati u sjeni tog velikog maga baletnih spektakala. (Zanimljivo je da su u početku tu bili i Miljenko Banović i Milko Šparemblek ali nisu dugo izdržali. Béjartova posesivnost i snažna moć nad ljudima znala je biti naporna a mogla je i povrijediti.) Sudjelovali su u formiranju Ballet du XXe siècle, od 1960. do 1975. oni su čvrsto uporište Béjartovih složenih scenskih vizija, kao plesači ali ubrzo i pedagozi, čuvari i prenositelji njegovih koreografija. Tijekom trogodišnjeg raskida s Béjartom djeluju u Milanu i Firenci potvrđujući svoju umjetničku stručnost i pedagoški talent, da bi se onda 1978. na prijateljsku zamolbu ipak vratili u Bruxeles ovaj puta u dvogodišnjoj zajedničkoj službenoj funkciji zamjenika umjetničkog direktora kompanije Balet 20. stoljeća Mauricea Béjarta. Od 1980. Petar i Ljuba rade po cijeloj Europi, niz godina vode švicarsku Baletnu akademiju u Zürichu. (Kada se 2004. vraćaju i nastanjuju u Zagrebu pokušali su i ovdje pokrenuti baletnu akademiju, ali je bilo još malo prerano…)
  
  Zatekla sam se u stanu Dobrijevića kad su dobili vijest o Béjartovoj smrti. Tada su, u svom sjećanju koje sam objavila u Vijencu (br. 360, 20. prosinca 2007.) zabilježili: „U Baletu XX stoljeća sve naše svakodnevice prolazile su, bez pretenzije za slavom i popularnošću, kao svakodnevice prosječnog čovjeka: rudara, seljaka, radnika, liječnika... bili smo uvjereni u ono što smo radili i predani onome čemu smo pripadali. Jednostavno, nitko se nije nikada žrtvovao, niti bio nesretan. Nije to bila samo profesija plesača – kasnije pedagoga, baletnog majstora i koreografa – bio je to poziv.“
  
  Tijekom priprema za na početku spomenuti simpozij kojim smo ujedno i obilježili 80. obljetnicu života i 60. obljetnicu umjetničkog rada Ljubinke Dobrijević te pet godina od smrti Petra Dobrijevića, sakupili smo i skenirali dio materijala, a tom prigodom su izašla i dva lijepa i informativna teksta opremljena fotografijama koja preporučam za čitanje i sjećanje na Ljubu. To su razgovor Davora Schopfa Svjedokinja i sudionica Baleta 20. stoljeća i tekst Mihaele Devald Plesati Bolero mokre kose. I još nešto: na YouTubeu je dostupna snimka Le Sacre du printemps Mauricea Béjarta iz 1970. na kojoj uvijek i ponovno plešu Louba i Pierre Dobrievich. Na 31:25 s desne strane ulazi u kadar Ljuba pa Petar, da bi se u završnici ljubavnog rituala našli kao jedan od parova (naprijed desno na snimci) leđa uz leđa, zatim Petar u zamahu diže Ljubu na ramena, i spušta, i na kraju se sva ta ekstatična tijela stapaju u Béjartov zajednički ljubavni vrhunac.
  
  I završit ću ovaj (ne mislim da je posljednji) pozdrav Ljubi rečenicom kojom je Béjart 1997. međunarodnoj plesnoj zajednici čestitao Dan plesa: „Ovo će stoljeće umrijeti. Neka žive Ples i Plesači i svi oni koji svoje biće traže svojim tijelom.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. siječnja 2019.

Piše:

Maja
Đurinović