Flesh and Bone američki je dramski serijal autorice Moire Walley-Beckett premijerno prikazan 8. studenoga 2015. na američkoj televiziji Starz. Radnja je smještena unutar American Ballet Company s umjetničkim ravnateljem Paulom Graysonom (Ben Daniels) na čelu. Grayson vjeruje da je mlada, lijepa i talentirana Claire Robbins (Sarah Hay) spas za kompaniju koja se uz ozljedu primabalerine Kiire (Irina Dvorovenko), još suočava i s financijskim problemima. Robbins je mlada balerina, vrlo uznemirujuće prošlosti, koja ubrzo postaje protagonistica. Način strukturiranja dramske radnje serijala podsjeća na klasične baletne teme koje prema Alissi Wilkinson, kritičarki New York News and Politics, nalazimo u mnogim baletima.
Tako je Giselle glavna junakinja koja umire od slomljenog srca kada saznaje da ju je partner iznevjerio i susreće, u zagrobnom životu, grupu žena koje su osudile takve muškarce da plešu do smrti, dok Coppelia završava sretnim vjenčanjem ali tek nakon dugog zapleta koji uključuje muškarca i njegovo zaljubljivanje u lutku. Flesh and Bone na suvremeni način obrađuje sličnu tematiku pa je tako Claire, riječima Wilkinson, princeza koja bježi iz tornja i pada u naručje drugog vlasnika dok se istovremeno bori sa zmajem svoje prošlosti pokušavajući se osloboditi njegovih lanaca. Po putu susreće mnoge wanna be vitezove – sponzora kompanije koji je spreman sponzorirati koreografiranje baleta za Claire ali samo u zamjenu za jednu noć s njom i vlasnika striptiz kluba, upitnog morala koji istovremeno brine o Claireinoj dobrobiti dok drži zatočene maloljetne djevojke i sudjeluje u traffickingu.
Umjetnički direktor kompanije Grayson na web stranici Starz televizije opisan je kao bipolarni, biseksualan umjetnički direktor, bivši cijenjeni plesač koji sebe naziva njegovateljem mladih talenata a zauzvrat od njih traži apsolutnu predanost. Pravo na svoje mišljenje ima samo prima, njegova muza, svima ostalima se odrubljuje glava ili preneseno – daje otkaz za pobunu, a takvim stavom zauzima apsolutnu poziciju moći. Odličan primjer nalazimo u šestoj epizodi F.U.B.A.R, gdje vidno nervozan Grayson preuzima vođenje probe nakon što je njegova kolegica namjeravala pustiti plesače da odu na praznike. Bez davanja povratnih informacija, od svojih plesača zahtjeva nebrojene, besciljne repeticije istog materijala. Iako vidno pod stresom zbog novih okolnosti, osim Kiire, nitko se nije usudio napustiti probu prije vremena. Svoju je poziciju dodatno učvrstio kad je bez razloga dao otkaz Moni jer „je jednostavno više ne treba.“
Imajući tu situaciju na umu, razgovarala sam s kolegicom Mihaelom Devald, primabalerinom zagrebačkog HNK-a, iz kojeg saznajem kako klizno vrijeme rada, unutar termina probe, ovisi i o zahtjevima koreografije i neki je put zaista neprirodno zaustaviti probu usred procesa. Potrebno je uložiti još dodatni trud i vrijeme kako bi se zaokružila određena cjelina. No postavlja se pitanje – što kada nije riječ o zaokruživanju cjeline nego o hirovitosti koreografa? Zašto će plesači ostajati šutke na probi dok ne dobiju dozvolu za odlazak, dok će za vrijeme iste probe zaposlenici opernog orkestra biti spremni stati u pola stavka ako je vrijeme njihove probe isteklo i vrijeme je za pauzu? Cijene li plesači više umjetnički proces stvaranja ili je riječ o nečem sasvim drugom?
Reprezentacija baleta u masovnim medijima ima tendenciju fokusiranja na nasilnog koreografa, nasilnog pedagoga ili nerealnog roditelja, gdje je baletni umjetnik samo žrtva nesretnih okolnosti primoran nositi se s raznim devijacijama ličnosti koje ga okružuju. No, mentalna i fizička disciplina, neophodne za usvajanje vrlo visokih estetskih zahtjeva same tehnike, u ortodoksnom načinu podučavanja imaju tendenciju objektivizacije plesača, ali na sasvim drukčiji način. Naredbodavni stil podučavanja, koji sam po sebi ne sadrži negativne konotacije, neprimjerenim korištenjem dovodi do vrlo štetnih posljedica. Tretman plesača kao nekoga tko samo šuti i radi i tko nema pravo postaviti pitanje dovodi do toga da plesači, prema Ivani Katarinčić (bivšoj balerini Mariborske opere i etnologinji), „stječu dojam da nije važno što oni sami misle jer ih se i ne pita za mišljenje“. Ta objektivizacija plesaču oduzima glas a samim time i samopouzdanje.
Nažalost, želja za savršenošću, nedostatak samopouzdanja i usmjerenost pogleda na tijelo plesača (baletnih majstora, koreografa ali i publike) kroz koji se plesač često definira, iz diskursa plesa na filmu najčešće se promatra kroz poremećaje u prehrani. Crni labud (Black Swan, redatelj Darren Aronofsky), Dying to Dance (redatelj Mark Haber), A Beautiful Tragedy (redatelj David Kinsella) te mnogi drugi opetovano uspostavljaju vezu klasičnog baleta s anoreksijom. Tako i kroz Flesh and Bone upoznajemo Miju (Emily Tyra), mladu balerinu koja očajnički želi napredovati unutar kompanije. Kako serija odmiče, otkrivamo da je pod velikim pritiskom majke i njezinih očekivanja. Pod pritiskom savršenstva pada u vrtlog anoreksije dok anksioznost rješava upuštajući se u beznačajna seksualna iskustva. Kao svojevrsni klišej pojavljuju se i scene u kojima se uloge dobivaju zbog pružanja seksualnih usluga koreografu ili zbog financijske potpore plesačeve obitelji. Ne osporavam da su se takvi slučajevi možda i događali, jer nažalost takve stvari prate svaku struku, ali smatram da one nisu ništa češće unutar baletne umjetnosti nego bilo kojeg drugog zanimanja.
Čak i danas, kada je razdoblje postmodernizma dovelo do naglašene suradnje umjetnika različitih profila, a time donekle i promijenilo tradicionalne vrijednosti klasičnog baleta, reprezentacija baleta na filmu govori o razdoblju prije nekoliko desetljeća, kada su plesači u većini bili iskorištavani i pritom zauzima dominantno hegemonijsku poziciju, kada govorimo o načinu na koji djeluje na gledatelja, te onemogućuje čitanje primarnih problema baletne umjetnosti koji su čak i danas prisutni.
Uvažavajući povijesni kontekst mogli bismo reći kako je balet 19. stoljeća ženama, kojima je još uvijek bio uskraćen glas i pristup drugim područjima, omogućio bijeg iz tradicionalno ženske uloge i pružio priliku za život u umjetnosti. Također možemo reći i kako balet upoznaje ženu s prostorom u kojem je moguće realizirati ambicije a fizička je izvrsnost vrednovana i upravo na tom mjestu serija Flesh and Bone, kao i mnogi drugi filmovi o plesu, nalaze svoju inspiraciju. Naša protagonistkinja Claire duboko je zarobljena okovima prošlosti (nasilni otac, incestuozni odnos s bratom). Kroz svih osam epizoda ona pronalazi svoj put, bori se, posrće ali se iznova diže i nikad ne odustaje. Postaje li tom idealizacijom žena objekt ili pak vladarica svojeg života pitanje je kojim se mnogi postmodernistički autori bave, posebno feministička kritika od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća.
Masovni mediji stereotipizacijom klasičnog baleta, pa i stigmatizacijom, pomiču fokus s bitnog na periferno i samim tim nas udaljavaju od rješenja problema i promjene nekih ustaljenih praksi, no kulturni studiji osvjetljavaju mnoge alternativne poglede na povijest, dok relativno nova, plesna znanost daje uvid u područje biomehanike i psihologije plesača. Prema Raymondu Williamsu, kritičaru i romanopiscu, umjetnost zrcali društvo i povezuje društveni karakter s njegovom iskustvenom stvarnošću. No, umjetnost uz sve to, kroz nove oblike percepcije i nove odgovore, stvara sastavnice koje društvo ne može uvidjeti. Samo razumijevanjem kulturnih i povijesnih čimbenika koji su utjecali na razvoj baletne umjetnosti, njezine tehnike, estetike ali i načina podučavanja, možemo zakoračiti putem promjene i zato bih istaknula važnost uvrštavanja plesa kao dijela kurikuluma za sve škole u Hrvatskoj, kako slika plesa koju stvaraju nove generacije ne bi bila samo ona slika ponuđena u masovnim medijima.
© Ana Genzić, PLESNA SCENA.hr, 4. ožujka 2016.
