Baleti.hr

Živo tkivo plesa

Milorad Mišković: Igrati život / Dancing life, Istorijski arhiv Beograda, 2009.

• Monografija Milorada Miškovića Igrati život / Dancing life nesumnjivo impresionira: kako bogatim materijalima koji potkrepljuju jednu, u svjetskim razmjerima izvanrednu karijeru, tako i samom prezentacijom biografske, odnosno arhivske građe. I moram primijetiti, imponira pažnja i poštovanje i zahvalnost koju iskazuje ravnateljica Istorijskog arhiva Beograda, dr Branka Prpa spram primljenih umjetnikovih materijala.
  
  Miškovićeva biografija dragocjeno je povijesno štivo, i za nas u nekim segmentima nezaobilazno. Naime, u drugoj polovici 1950-ih kad zagrebački plesači jedan za drugim nalaze put Pariza on je već danseur noble i danseur etoile: plesač kristalno čiste klasične tehnike i profinjene aristokratske elegancije, božanske plastike, iznimne ekspresije, nasljednik Nižinskog i Lifara… i kao takav je na neki način priredio teren generaciji jugoslavenskih plesača. Jedan od vrhunaca njegove karijere je trupa Ballets de Paris de Milorad Miskovitch (kasnije Les Etoiles de Paris de Miskovitch) u kojoj su plesali Veronika Mlakar, Milko Šparemblek i Veseljko (Vasili) Sulić, kasnije, i Petar Dobrijević, Duška Sifnios, Miljenko Banović… Mala, fleksibilna trupa mladih baletnih solista s djelima nove generacije koreografa imala je svjetske turneje i sjajne kritike, a Šparemblek se tu prvi put, i s velikim uspjehom, okušao i kao autor. Kako u uvodnom tekstu knjige primjećuje Irene Lidova, dugogodišnja umjetnička i organizacijska podrška i pratnja Miškovića i njegove trupe, riječ je o onoj sretnoj generaciji koja još učila od starih Djagiljevljevih majstora i istovremeno sudjelovala u suvremenim pomacima. Talentirani, otvoreni i ostvareni, oni su radoznalo i s užitkom pratili razvoj plesne umjetnosti, „živo tkivo plesa“.
  
  Milorad Mišković je, očito, po svemu bio izniman i predodređen za baletnu scenu, i putovi su mu se sami otvarali. Nina Kirsanova prva prepoznaje talent i ubrzo ga uključuje u Balet Narodnog pozorišta u Beogradu. Mladi solist koristi gostovanje u Parizu 1946. i umjesto povratka u Jugoslaviju, nastavlja rad s velikim pedagozima kao što su Preobraženska, Egorova, Knjazev – što mu već sljedeće godine osigurava mjesto u Original Ballets Russes du Colonel de Basil i gostovanje u londonskom Covent Gardenu. Slijede znameniti teatri, kompanije i koreografi toga vremena, uspjesi u Europi i Americi, blistave kritike i nagrade, a Mišković se nigdje ne može zaustaviti; neprestano tražeći novo, koristi svaku promjenu za osobni i umjetnički rast. (To traženje uključuje iskustvo u rasponu od Hollywooda do indijskog ašrama!)
  
  Drugi, možda i najzanimljiviji dio knjige čini razgovor Jovana Ćirilova s Miškovićem koji je vođen u dva navrata u Francuskoj. Nije tu samo riječ o osobnim doživljajima, suradnicima, važnim susretima i ulogama, znamenitim plesačima, nego o aktivnom umjetničkom stavu, povijesnom sagledavanju i generalnom poimanju plesne umjetnosti. Iščitava se poznavanje i razumijevanje povijesnih tendencija, struja i utjecaja. Od Isadore do ekstremnog modernizma Fauna Nižinskog; od Wigman do Graham… „Ljudsko telo ima neiscrpne mogućnosti u izražavanju“, i veliki koreografi poput Kyliána ili Forsythea ili Cunningham to znaju iskoristiti.
  
  Pa primjedbe o klasičnom baletu i suvremenom plesu: „Imajmo na umu da su danse moderne ili danse contemporaine sišle na ulicu da sa nje donesu na scenu ono što ljudi žive u svakodnevici, osećanja, emocije, komplekse…“ A klasični balet nikome ne smeta jer je njegova estetika izvan realnosti. Jedna vrsta polusna. Louis XIV je do danas ostao uzor: „U skoro svim zemljama, kad dočekuju nekog velikog državnika, organizuje se program s baletom, koji je ideološki neutralan, a po kvaliteti reperezentativan.“
  
  Fasciniran je suvremenim plesačima koji su evoluirali u oba pravca i izvanredno plešu i moderan i klasičan repertoar. Osim ekstremno suvremenog stila koji je nešto drugo. S klasičnom tehnikom je lakše pristupiti i modernom plesu ali ne može se ne učiti moderni ples. To su potpuno drugačiji elementi… A Pina Baush je najbolji primjer kako se miješanjem tehnika i sposobnosti kulture tijela dolazi do osobnog stila.
  
  Ukratko, ništa što se tiče plesa Miškoviću nije strano. Niti mu je promakao sjajan potez francuskog Ministarstva kulture koji je velikim dotacijama za istraživanje novog rezultirao originalnim konceptom i iznimno visokom razinom suvremenog plesa krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih.
  
  A nama knjiga otvara još neke bliske teme poput detalja da je Dolin okupljajući slavne baletne parove za Miškovićevu partnericu pozvao Miju Slavensku iz Amerike; ili da je Mira Sanjina, koja je nakon Ane Maletić školovanje nastavila kod Kurta Joossa, u Beogradu postavila svoju inačicu Zelenog stola u kojem je mladi Mišković plesao ratnika.
  
  Nakon kratkih, poetskih ili vrlo konkretnih posveta Miškoviću (Serge Lifar, Alicia Markova, Maurice Béjart, Yvette Chauviré, Janine Charrat, Carla Fracci, Milica Jovanović, Pierre Rhallys) slijedi još temeljit i sistematično uređen kronološki pregled Miškovićevih godina koji je, kao i kasniji izbor iz kritika, priredila Marija Janković. Ne treba ni napominjati da je knjiga bogato opremljena, odnosno dokumentirana fotografijama i crtežima.
  
  Milorad Mišković je tijekom četrdeset godina provedenih na sceni ostvario impozantan broj uloga. „Princ čim bi izašao na scenu, obdaren snažnim dramskim smislom“ (Charrat), Faun u prvoj originalnoj rekonstrukciji koreografije Nižinskog, najveća je priznanja stekao i interpretacijama u modernim baletima kreiranim za njega i po njemu: kao Béjartov Prometej i Don Juan u Señor de Mañara Jacka Cartera.
  
  Plesač koji je „pretvarao podvig mišića u čin meditacije“ (Rhallys) koreograf je i pedagog, organizator, predsjednik CID-a UNESCO, utemeljitelj Grand Prix International Video Danse… Njegova je biografija priča o potrazi za umjetnošću, duhovnošću, osobnom rastu; o kreativnosti koja je drugačija od svakodnevice i koja čovjeka održava živim – bez obzira da li je gledatelj ili onaj koji stvara. Mišković kaže:
  
  „Važno je da izraziš svoje vreme, ali je još važnije šta je rečeno u ime svih vremena.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNASCENA.eu, 20. kolovoza 2010.

Piše:

Maja
Đurinović