O baletu s poštovanjem
The Company, red. Robert Altman
-
Kino Tuškanac je krajem 2018. godine prikazao deset filmova Roberta Altmana. The Company (Kompanija, 2003.) nije bio uvršten u program, ali mi koristimo priliku da podsjetimo na taj izvanredan film koji razvija temu plesa kroz presjek rada Joffrey Balleta iz Chicaga. Način na koji je Altman, jedan od najboljih filmskih redatelja svijeta, pristupio portretiranju rada kompanije pokazuje da je bio opčinjen viđenim. Stoga plesa u ovom igranom filmu ne nedostaje. „It is not the steps, it is inside that really counts.“ („Nisu koraci ti koji su važni, nego ono unutra.”), kaže gospodin A (Malcolm McDowell) kada objašnjava plesačima umjetničku ekspresiju koja mora nadilaziti tjelesno. Lik gospodina A (kako ga plesači u filmu zovu) temeljen je tek pomalo na karakteru umjetničkog direktora kompanije Geralda Arpina, poslovnog i životnog partnera Roberta Joffreya. Dakle, gospodin A je i umjetnički voditelj kompanije i njegova riječ je zadnja; ali u filmu se naglašava da koreografi, što se tiče same koreografije, imaju apsolutnu slobodu stvaranja i odlučivanja.
Altman je u filmu pokazao svu ljepotu plesa montažnim spajanjem velikog broja koreografija iz repertoara kompanije. Altman niti u jednom trenutku nije ples podredio drami filmskih igranih scena. Film u svojoj konstrukciji spaja koreografske sekvence (koje su prisutne gotovo kao inserti potrebni dramaturgiji filma) s dramskim situacijama. Film teče kao što teče ples. Ne hrli naprijed uzročno-posljedičnim redom koji funkcionira kao agent napredovanja radnje. Svi elementi filma, i oni plesni i oni dramski (glumljeni, igrani), spajaju se plesnim principima kojima se rad kamere, montaže i zvučne podloge potpuno prilagođava. Sama priča filma mogla bi se smatrati prejednostavnom i posve neoriginalnom na prvi pogled, ali nakon odgledanog filma nemoguće je zamisliti bolju.
Mlada plesačica Ry (Neve Campbell) i mladi kuhar Josh (James Franco), nalaze se u baru i bez puno riječi postaju par. Oni tijekom čitavog filma gotovo da i ne govore nego komuniciraju govorom tijela – iako zajedno nikada ne plešu u filmu. Njihova veza razvija se bez drama, laži, i bilo kakvih ekscesa. Glavni lik u cijeloj priči je zapravo kompanija i njeni plesači. Ljubavna priča ovdje služi kao poveznica koja povezuje film u jednu cjelinu. Kamera prati uglavnom članove kompanije i njihov uobičajeni svakodnevni rad. Povrede, zamjene, brza uključivanja, niski financijski potencijal posla kojim se plesači bave (dakle: njihovo siromaštvo) situacije su koje otkrivaju težu stranu plesnog zanimanja i u kontrastu su s ljepotom plesa koja se pokazuje gledateljima. Film je konstruiran sistemom kružne konstrukcije. Na početku filma vidimo glavnu protagonisticu Ry koja zamjenjuje povrijeđenu kolegicu koja se u filmu zove Maia i onda na kraju filma Maia zamjenjuje povrijeđenu Ry..
Cijeli film sastoji se zapravo u povezivanju scena koje su više na nivou digresija. Radnje stanu prije nego što se razviju i to posve bez interesa da se razviju u dramu (odnosa ili akcije) koja se očekuje u igranom filmu. Tako se ovaj film ne gradi eksplicitnim akcijama glavnih likova koje sporedni podupiru. Sve je prisutno na nekom implicitnom nivou i energetski preliveno preko čitave emotivne strukture filma. The Company je film izrazito muzikalnog filmskog redatelja koji pokazuje duboko poštovanje spram plesne umjetnosti. Kako film prikazuje uspješne godine kompanije i dio njenog izrazito kvalitetnog repertoara tako je postao i povijesni dokument rada jedne od najboljih američkih plesnih kompanija. Sve koreografije koje su i inače na repertoaru kompanije snimljene su posebno za ovaj film i izvode ih plesači kompanije.
Kako se film ne bavi pričom o Joffrey Balletu evo i nekoliko zanimljivih detalja iz bogate biografije Roberta Joffreyja. Rođen je 1928. u Seattleu kao sin afganistanskih (otac) i talijanskih (majka) imigranata. Godine 1940. se našao kao statist u sceni Fokinovog baleta Petruška koji je izvodio Ballet Russe de Monte Carlo. Te iste godine je vidio balet Kurta Joossa Zeleni Stol. (Zanimljivo je da se 1966. godine to antologijsko Joossovo djelo našlo na repertoaru njegove kompanije.) Djagiljeva je upoznao preko literature a u Nižinskom pronašao svoga idola. (Joffrey Ballet je nakon duljeg istraživanja i sakupljanja materijala obnovio Posvećenje proljeća Nižinskog.) Joffrey je tijekom života uvijek spominjao svoju učiteljicu baleta Mary Ann Wells, kao jedini i odlučujući utjecaj na njegovu umjetničku karijeru; kao vrlo striktna osoba ona je polagala pažnju na detalje procesa spajanja intuicije i logike uvjerena da pravila vode ka oslobađanju koje je potrebno za stvaranje. Robert Joffrey i Gerald Arpino, njegov životni partner, plesač i rezidencijski koreograf kompanije, osnovali su Joffrey Ballet 1956. sa sjedištem u New Yorku.
Joffrey je privukao veliku pozornost koreografijom baleta Astarte (1967) koji je kao analizu seksualnosti postavio za plesače Maximiliana Zamosa i Trinette Singleton. U Americi se Astarte smatra prvom plesnom predstavom koja je uključila multimediju, a često se naziva i rock-baletom. Kritika je ovaj rad nazvala senzacionalnim. Predstava počinje s ogromnim dimenzijama filmske projekcije na pozornici koja je ogoljena od scenografije. Dok se na pozornici vrti film snimljene predstave (s fokusom na krupne kadrove plesača i plesačice montirane brojnim superimpozicijama) iz publike se diže muškarac (Zamosa) koji polako hoda prema pozorni ci. Dolaskom na pozornicu skine odjeću i ostane samo u donjem rublju. Uz živu glazbe rock grupe slijedi duet muškarca i žene (Singleton). Na kraju plesa muškarac odlazi s pozornice na ulicu kroz otvorena vrata smještena na dnu pozornice dok film na ekranu prati njegov hod po ulici, zapravo njegovo nestajanje na ulicama grada.
Kada je 1988. Joffrey umro Arpino je kao umjetnički direktor kompaniju preselio u Chigaco gdje kompanija radi i danas s ansamblom od četrdesetak plesača pod vodstvom Ashleyja C. Wheatera.
© Ljiljana Mikulčić, PLESNA SCENA.hr, 14. siječnja 2019.