Plesni odbor Hrvatskog centra ITI organizirao je 28. i 29. studenoga 2020. u prostoru zagrebačke Vile Arko znanstveno-umjetnički skup uoči stote obljetnice dolaska Margarite Froman u Zagreb. Uz pripremni odbor, Željku Turčinović i Ninu Križan, voditeljica skupa bila je Maja Đurinović. Međunarodni simpozij okupio je osobe iz područja povijesti, teorije i umjetničke prakse hrvatskoga baleta, plesa, folklora, glazbe, likovne umjetnosti, kazališta i filma. Krajem 2021. godine proširena izlaganja sudionika objavljena su u zasebnom tematskom dvobroju časopisa Kretanja, a u prosincu je predstavljen javnosti u Zagrebu i Osijeku. Tako se časopis – zahvaljujući naporima urednica Maje Đurinović i Mihaele Devald Roksandić – prometnuo u zbornik znanstvenih i stručnih radova o važnoj i vrijednoj temi iz povijesti hrvatske kulture u najširem smislu. U skladu s krovnom temom koja zahtijeva poznavanje povijesti ruskoga i ostalih međunarodnih baletnih tradicija, ali i još više na radost potencijalno zainteresiranih inozemnih čitatelja, svi su radovi objavljeni dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku u prijevodu Ivane Ostojčić. Časopis je i bogato likovno uređen (likovna urednica je Nada Dogan), zahvaljujući velikim dijelom Muzejsko-kazališnoj zbirci Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, ali i građi koju su pojedinci ustupili na korištenje.
Margarita Froman važna je dionica afirmacije baletne umjetnosti u Rusiji, a posebice u Hrvatskoj u koju je svojim dolaskom u zagrebačko Kazalište 16. siječnja 1921. godine pridonijela uspostavi baletne umjetničke grane i dvadesetih godina – kad su umjetnička strujanja u kazalištu bila iznimno dinamična i plodonosna – sudjelovala na različitim područjima umjetničkog i pedagoškog rada. Stoga su od velike vrijednosti popisi koje su sastavili Mladen Mordej Vučković i Davor Schopf, objavljeni na posljednjim stranicama časopisa, a obuhvaćaju različite djelatnosti Margarite Froman. Na zasebnim su popisima njezina djela u zagrebačkom HNK-u: koreografije baletnih predstava, operne i operetne režije, koreografije baletnih brojeva u operama i operetama te koreografije u dramskim predstavama; rad u Narodnom pozorištu u Beogradu (koreografije i operne režije); rad u osječkom HNK-u (operne režije) te koreografije u predstavama Dječjeg carstva i Umjetničke škole. Zanimljiv je prilog tim popisima rad Gordane Slanček o Margariti Froman u ostavštini Zvonimira Podkovca u Državnom arhivu u Slavonskom Brodu, a američkom ostavštinom Margarite Froman u svom se radu bavi Andrej Barbanov koji je pokušao istražiti što se zbivalo s umjetnicom i čime se bavila nakon odlaska iz zagrebačkoga kazališta u Sjedinjene Američke Države 1955. godine.
Već pri prvom listanju tematskoga broja časopisa lako je uočiti da se – unatoč obliku Margarita otisnutom na naslovnici – umjetničino ime navodi u radovima u dva oblika: Margarita i Margareta. Ne postoji suglasnost ni oko njezina datuma rođenja, kao ni o pojedinim dijelovima biografije nakon odlaska iz Zagreba, što i nije rijetkost u teatrografskim istraživanjima. Zbornik obiluje likovnom građom, unutar koje brojnošću prednjače fotografije Antonije Kulčar i studija Foto Tonka kojemu su pozirali Margarita i njezina dvojica braće, Maksimilijan i Valentin, o čemu u svom radu piše Lovorka Magaš Bilandžić. Kao bivša solistica Boljšoj teatra te članica Ruskih baleta Segeja Djagiljeva i trupe Ane Pavlove, Margarita Froman u zagrebačko je kazalište unijela suvremena baletna strujanja ali i elemente ruske baletne tradicije. Stoga su, poslije uvodne riječi Maje Đurinović, prva dva rada u zborniku posvećena inozemnoj baletnoj umjetnosti iz koje su potekli Fromanovi: Andreja Jeličić piše o fenomenu Ruskih baleta, a Ljiljana Gvozdenović o putu Fromanovih od Moskve do Zagreba. Oba rada uspostavljaju suodnos između ruske baletne tradicije i afirmacije zagrebačkoga baleta. Tematski im je srodan rad Maje Đurinović koja piše o razvoju hrvatskoga baleta u vrijeme modernizma ističući da je i taj proces obilježen činjenicom što je Margarita Froman bila žena, baletna umjetnica i imigrantica koja se nakon svoga dolaska suočila s nastojanjima uprave Hrvatskoga narodnoga kazališta u promicanju nacionalne svijesti, nepostojanjem baletne tradicije u Zagrebu i avangardnim pokretima koji su već počeli tragati za novom estetikom.
O doprinosu Margarite Froman razvoju baleta u Beogradu, gdje je provela vrijeme od 1927. do 1929. godine, piše Vera Obradović. Martina Petranović s teatroloških polazišta istražuje balet i scenografiju u hrvatskom međuratnom kazalištu, s posebnim osvrtom na udio Pavela Fromana, Vasilija Uljaniščeva, Maksimilijana Vanke i Marijana Trepšea. Baletna je scenografija toga vremena bila s jedne strane obilježena tradicionalnim kolorizmom i ornamentikom ruskog inscenatorskog stila, a s druge strane oslanjala se na modernija načela (Appia i Craig). Mladen Mordej Vučković i Davor Schopf suautori su dvaju radova: u jednome se bave izvornim baletima Margarite Froman praizvedenima na sceni zagrebačkoga HNK-a, zapravo o njezinim „iščezlim djelima“ Zlato, Đavo i njegov šegrt, Imbrek z nosom te Romeo i Julija koja nisu koreografski zabilježena niti snimljena. U drugom radu suautori istražuju umjetničin prinos opernoj i operetnoj režiji. Dio radova posvećen je pojedinim baletnim predstavama. Nadežda Mosusova istražuje Ohridsku legendu Stevana Hristića koju je Margarita Froman postavila 1947. u Beogradu, a 1955. u Zagrebu. Baletni umjetnik Svebor Sečak piše o reinterpretaciji baleta Licitarsko srce Krešimira Baranovića i Margarite Froman iz 1924. te o novim uprizorenjima u kojima je i sam nastupao.
Mirna Sporiš autorica je rada o prvom Orašaru na sceni zagrebačkoga kazališta koji je u zagrebu cjelovito praizveden 1931. u koreografiji Margarite Froman i likovnoj opremi Pavela Fromana. Boris Senker bavi se koreografijama Margarite Froman u dramskim predstavama i odjecima u kazališnoj kritici koji su ukazivali na previranja u kazališnoj umjetnosti toga vremena, a Daniel Rafalić piše o koreografiji Margarite Froman za film Zastava iz 1949. redatelja Branka Marjanovića. Stručnoj javnosti poznato je da je Margarita Froman napravila koreografiju za završno kolo Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935. godine koja se zadržala sve do suvremenosti, a etnokoreolozi Tvrtko Zebec i Ivana Katarinčić istražuju koreografske elemente i ritmičke obrasce. Mihaela Devald Roksandić razgovarala je sa svjedocima vremena u kojemu je djelovala Margarita Froman, a rad je izbor iz svjedočanstava balerina Maje Bezjak, Beate Domić, Zlatice Stepan i Đurice Ludvig koje su bile učenice Margarite Froman, kao i koreografa Milka Šparembleka koji je nastupao u nekima od njezinih koreografija te Sonje Kastl, Margaritine učenice, poslije prvakinje i prve ravnateljice zagrebačkog Baleta. Margarita Froman na mlade je ustrajno prenosila ne samo tehničko baletno umijeće nego i talent privlačenja i zadržavanja pozornosti publike.
Kuriozum je da se među osamnaest objavljenih radova – kao peti po redu – odlukom uredništva našao i prilog Margarite Froman. Riječ je o njezinu članku objavljenom u časopisu Scena 1950. godine, u kojemu je riječ o režijskoj koncepciji baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva praizvedenom u zagrebačkom HNK-u 1948. godine. Na kraju tog teksta Margarita Froman zaključuje da su Shakespeareov predložak i Prokofjevljeva glazba učinile da kretnje „progovore“. Umetanje umjetničina teksta među radove ostalih sudionika skupa duhovita je dosjetka uredništva ali i jasan znak da suvremena plesna umjetnost nije zaboravila na svoje ishodište te da se njime i danas – stotinu godina poslije – žele i mogu nadahnuti i znanstvenici i umjetnici.
© Lucija Ljubić, BALETI.hr, 21. siječnja 2022.
