Australian Ballet School je svjetionik za djecu

Intervju: Goranka Žuklić Mikelin, baletna pedagoginja

  • Goranka Žuklić MikelinGoranka Žuklić Mikelin baletna je pedagoginja koja je svoje školovanje i karijeru započela u Zagrebu da bi je životne okolnosti, ali i želja za profesionalnim usavršavanjem upravo na području baletne pedagogije odveli na drugi kraj svijeta, točnije u Australiju gdje i danas živi i radi. Goranka je baletnu školu završila 1990. godine te je vrlo brzo kao nastavnica Škole za ritmiku i ples započela svoju pedagošku karijeru. Paralelno s tim studirala je biologiju te je jedno vrijeme plesala i u Plesnom ansamblu Vesne Mimice VEM. Nakon nekoliko godina u kojima je pokušavala objediniti studij te plesnu i pedagošku karijeru ipak je ljubav prema pedagogiji pobijedila želju za plesom te se Goranka u potpunosti posvetila radu s djecom. Goranka i ja poznajemo se od najranijeg djetinjstva, još iz pripremnog razreda zagrebačke baletne škole koji smo zajedno pohađale kod Viktorije Slamnig te, iako smo na jedan duži period posve izgubile kontakt ponovno smo se spojile nedavno, putem društvenih mreža i započele komunikaciju koja je prerasla u ovaj intervju. Poruku po poruku, e-mail po e-mail, shvatila sam da su Gorankina australska iskustva izuzetno zanimljiva te da nam mogu pružiti sliku nekog drukčijeg, inkluzivnijeg sustava baletnog školovanja, od onoga kakav ovdje poznajemo. To je posebno važno u ovom trenutku krize koji naprosto zove na promjenu i preispitivanje alternativnih mogućnosti.

    Početak tvoje pedagoške karijere bio je obilježen željom za daljnjim obrazovanjem upravo na području baletne pedagogije. Zašto si smatrala da je to važno? Naime, u Republici Hrvatskoj obrazovanje još uvijek nije uvjet za rad s djecom i iako se situacija polako mijenja još uvijek se često smatra da je plesačka karijera dovoljan preduvjet za rad u školi.

    Osjećala sam veliku odgovornost prema djeci kojoj sam predavala i bilo mi je posve jasno da se kao nastavnik baleta trebam dalje obrazovati i usavršavati, kako bih đacima mogla pružiti najbolje moguće obrazovanje koje zaslužuju. Već tijekom mog vlastitog obrazovanja primijetila sam da su način predavanja i zahtjevi za izvođenje koraka otvoreni interpretaciji onoga tko predaje u tom trenutku, a kada bih kao mlada nastavnica potražila pomoć i zamolila za objašnjenje, odgovori koje sam dobivala nisu bili dovoljno jasni. Pisana literatura je u to vrijeme bila gotovo nepostojeća ili je bilo izrazito teško doći do nje, a seminari za nastavnike i profesionalno usavršavanje bili su tada u Zagrebu rijetkost. Dakle, jedini izvor na kojem sam mogla doći do znanja koje bih kasnije mogla prenijeti mojim đacima i dobiti odgovore koji su me zanimali, bile su neke od velikih europskih škola. Što sam duže radila kao nastavnik to je moja želja za usavršavanjem bila veća. U Zagrebu sam stekla višu stručnu spremu završivši Pedagošku akademiju koja mi je pomogla da dobijem osnovna pedagoška znanja, ali obrazovanje na području baletne pedagogije postojalo je tada samo izvan granica Hrvatske, a upravo mi je tako nešto nedostajalo. Naime, zahtjevi baleta na tijela i umove đaka/plesača su izuzetno veliki što znači da psihički i fizički pritisak tijekom školovanja može imati različite negativne posljedice te može uzrokovati ozljede plesača, a ponekad i uništiti karijeru, ako su učenici ostavljeni u rukama nedovoljno stručne osobe. Godine 1991. pokušala sam dobiti specijalizaciju preko studentske razmjene sa Sovjetskim Savezom. U to vrijeme u cijeloj Hrvatskoj su bila možda dva nastavnika baleta sa takvom kvalifikacijom. Nekoliko godina kasnije primili su me na nastavnički odjel na Mađarskoj baletnoj akademiji u Budimpešti, no to je nažalost ostao nerealizirani san jer se nisam mogla financirati tu godinu dana od vlastitih primanja.
    Goranka Žuklić Mikelin u Plesnom ansamblu Vesne Mimice VEM, 1992., foto: Renato Branđolica
    Obrazovanje si ipak uspješno nastavila u Australiji?

    Pored ekonomskih razloga, naša odluka da emigriramo u Australiju bila je uvelike temeljena na činjenici da sam tamo imala puno veće mogućnosti nastaviti svoje obrazovanje. Imali smo bolje financijske uvjete pa sam samim time imala bolje uvjete da platim svoje školovanje, što mi je u Hrvatskoj bilo nedostupno. Moje daljnje školovanje kroz Royal Academy of Dance je bio slučajan izbor. RAD je najrašireniji program za podučavanje baleta u Australiji, a ja sam imala sreće da sam po dolasku u Sydney upoznala ljude koji su me posavjetovali i pomogli mi da krenem u pravom smjeru. Tečaj je obuhvaćao godinu dana nastavnog programa na kojem sam stekla opsežno znanje RAD kurikuluma za djecu od 3 do 13 godina, poznavanje osnovne muzičke teorije, osnove poznavanja građe tijela i njegovu pravilnu upotreba u odnosu na djetetove prirodne predispozicije, pripremu grupnih satova i coaching koji se odnosi na vođenje sata sa samo jednim učenikom pri čemu se sat mora u potpunosti prilagoditi djetetu i njegovim potrebama. Pored toga morali smo imati i praksu kroz redovite satove u kojima smo prakticirali stečeno znanje te gradili sposobnost da kontroliramo razred, vodimo ih kroz savladavanje zadanih koraka u pripremi za ispite, ali i održimo ljubav, motivaciju i interes za ples. Pitanja kojima smo se bavili odnosila su se, između ostaloga na stilske razlike te razlike u metodičkom pristupu između ruskog i engleskog stila, kroz komparativni pristup te uočavanje kvaliteta i nedostataka oba stila. Također, razmatralo se u kojoj mjeri je kurikulum prilagođen djeci određene dobi kao i postiže li kurikulum željene rezultate. U takvom sustavu potiče se kritičko mišljenje i propitivanje i sve se preispituje pa tako i sustav baleta. Moje najveće iznenađenje je bila masovnost kojom se djeca u Australiji bave baletom kao i potpuni izostanak elitizma. Gotovo svaka mala djevojčica počinje svoje izvanškolske aktivnosti u baletnoj dvorani i taj interes se može zadržati nekoliko mjeseci, a može potrajati i godinama.

    U jednom od naših dopisivanja napisala si mi kako je australski sustav plesnog/baletnog obrazovanja sasvim drukčije postavljen. Zanima me što ti se u svemu tome čini dobro a drukčije i na što bi se mogli ugledati?

    Kao sto sam već ranije spomenula u Australiji je balet, a onda i ples najpopularnija izvanškolska aktivnost za djevojčice, a sve se više širi i među dječacima. Djeca počinju plesati sa dvije, tri godine te su razvijeni i prepoznati programi koji su prilagođeni za vrlo malu djecu. U baletnoj školi često ostaju i do osamnaeste godine, čak i ako ne razmišljaju o profesionalnoj karijeri. Škole plesa su većinom privatne i nude poduku u različitim stilovima plesa, a postoji nekoliko državnih škola koje su u rangu srednje umjetničke škole i te škole obrazuju plesače, ali i glazbenike i likovnjake. Sve te škole filtriraju djecu te ih usmjeravaju prema profesionalnom bavljenju baletom, ovisno o njihovim prirodnim sposobnostima, predanosti i upornosti. Ovakva otvorenost baleta prema masama proizvodi puno veći broj profesionalnih plesača na kraju tog procesa, ali i obrazovanu publiku koja kasnije odlazi na balete, opere ili koncerte, publiku koja nosi lijepe uspomene iz svojeg školovanja i prenosi tu ljubav i na svoju djecu. I tako se ciklus nastavlja...

    Takva dostupnost plesa velikom broju djece važna je i zato što su psihološka istraživanja pokazala da ples i glazba imaju puno pozitivnih utjecaja na razvoj djece pa je tako utvrđen pozitivan utjecaj plesa i glazbe na njihov kognitivan razvoj, ali i na uspjeh u akademskim predmetima kao što su jezici ili npr. matematika. Plesno obrazovanje također potiče razvoj otpornosti prema zahtjevima svakodnevnog života te spremnost za mnoge druge izazove. Može se reći kako su i to neki od razloga zašto je popularnost plesa kao slobodne aktivnosti u Australiji narasla do te mjere.
    Goranka Žuklić Mikelin u radu s djecom u baletnoj školi u Australiji
    U kontekstu baletnog školovanja u Republici Hrvatskoj koje temeljem audicija upisuje vrlo mali broj djece, mene osobno jako zanima upravo inkluzivnost. Postoje li u Australiji A i B program, koji se i u Hrvatskoj sve češće spominju kao alternativa sadašnjem sustavu?

    U ovdašnjem sistemu sva djeca krenu zajedno, a u desetoj ili jedanaestoj godini (neki puta može biti i kasnije, naročito kod dječaka) djeci se može pružiti prilika da krenu u vocational tj. A program, u kojem se uvodi učenje špice i zahtjeva se više sati vježbe tjedno. Može se uvjetno reći da su ta djeca ozbiljniji đaci baleta, a osim baleta imaju karakterne plesove, a vrlo često suvremeni ples kao i satove jačanja i rastezanja za prevenciju ozljeda te razvoj svijesti o tijelu, neki puta Pilates ili PBT (Progressing Ballet Technique). Oni mogu napredovati kroz ispite sve do predprofesionalnog nivoa, a neke od škola vide sudjelovanje na velikim svjetskim natjecanjima kao put prema stipendijama za europske ili američke škole. Tu dolazimo do pitanja obrazovanja profesionalnih plesača. Osim The Australian Ballet School postoji veliki broj privatnih škola koje su se kroz godine postojanja i s vrlo kvalitetnim nastavnicima razvile u takozvane full time škole gdje djeca akademske predmete polažu dopisno, a na baletu su cijeli dan. Ako djeca nisu zainteresirana za profesionalno bavljenje baletom ili ne žele posvetiti svo svoje slobodno vrijeme plesu, ali žele se i dalje nastaviti baviti baletom, oni to mogu nastaviti kroz 6., 7. i 8. razred u kojem imaju sve zahtjeve osim špice. U tim razredima nastava baleta obuhvaća trening određenog stila (npr. kurikulum 7. razreda se temelji na Silfidama) te malo modernog i osnove karakternih plesova.

    The Australian Ballet School je nacionalna baletna škola koja je svjetionik za djecu koja žele postati profesionalni plesači. Temelji se na ruskoj metodi, slijede program Vaganove i podijeljeni su u osam razina. Nalazi se u Melbourneu, a djeca pristupaju audicijama koje se održavaju diljem Australije. Dakle, cijela Australija je bazen talenata iz kojeg onda oni mogu povući najsposobniju djecu koja se prijave na audiciju.

    U jednom od mailova napisala si mi: ,,Uvijek sam nastojala osvijestiti znanje kod djece – zašto i kako se koraci u baletu rade i kako se grade u slojevima. Takvo razmišljanje počelo je u školi jer mi se već tada činilo da je cijelo obrazovanje bilo temeljeno na imitaciji onoga što nastavnik pokazuje te kopiranju pokreta, bez puno razumijevanja.“

    Željela sam reći da u svom radu nastojim razviti razumijevanje kod djece o tome kako se koraci izvode te koji se dijelovi tijela i mišići trebaju upotrebljavati da bi se postigao željeni rezultat. Pokazujem im kako se koraci razvijaju od potpuno jednostavnih, osnovnih koraka prema zahtjevnijim i kompliciranijim kombinacijama. Istovremeno, budući da radim puno na fizičkoj pripremi tijela za zahtjeve baleta, nastojim osvijestiti kod djece kako nam pojedine vježbe npr. iz pilatesa, pomažu u razvijanju dobre baletne tehnike. Učim ih da povezuju znanje među disciplinama, a ne da ga spremaju u posebne pretince koje će otvoriti samo u određenim situacijama. U mom iskustvu rada s djecom prepoznala sam da postoje različiti stilovi učenja kod đaka. Npr. nekima je vizualni input najbolja metoda učenja te na taj način oponašaju oblike kretanja koji su vidjeli, dok je drugima to potpuno neprihvatljivo i potrebno im je verbalno objašnjenje svakog koraka, kao i razlamanje koraka na manje dijelove kako bi ga mogli razumjeti i ponovno sastaviti da bi ga mogli izvesti vlastitim tijelom. Mogućnost da prepoznamo različite načine učenja pomaže nam da prilagodimo nastavu potrebama đaka, te ih dodatno motiviramo i sačuvamo veći broj djece u razredu.

    Gdje si danas, što radiš i što ti u tvom profesionalnom radu predstavlja najveće zadovoljstvo?

    Trenutno radim u Melbournu u školi koja je posvećena isključivo klasičnom baletu. Škola je temeljena na programu Vaganove, ali paralelno se prolazi i kroz kurikulum Royal Academy of Dance. Prema misiji škole, učenicima pružamo obrazovanje najvišeg standarda koje je prilagođeno djeci svih mogućnosti, a njihove individualne potrebe i interesi razvijaju se u sigurnom umjetničkom okruženju. Također, odlučila sam nastaviti svoje obrazovanje kroz usavršavanje u pilates metodi zato što smatram da će mi to područje dati još dublje razumijevanje tijela i njegovog funkcioniranja. Poznavanjem pilatesa kao potporne tehnike koja je kompatibilna baletu moguće je utjecati na razvoj mišića koji će osigurati pravilno izvođenje koraka, te tako spriječiti ozljede. Voljela bih tako unaprijediti svoj način rada te pomoći plesačima različitih sposobnosti da razviju svoj potpuni potencijal. Kada unatrag gledam svoju karijeru mogu reći da cijelo to vrijeme nije bilo jednostavno i ostavilo je kojekakve tragove, ali bez svega toga ne bih bila tu gdje sam danas i ne bih predavala na način na koji danas predajem. Zaista jako volim svoj posao i najveće zadovoljstvo u radu s djecom mi je uvijek njihov uspjeh i napredak u savladavanju zahtjevnih baletnih koraka kao i sreća koju pokazuju kroz svoje izvedbe na sceni. Nema boljeg osjećaja od onog koji mi daje osmjeh zahvalnosti nakon uspješne izvedbe, bilo jednog koraka, koji je bio izuzetno težak i zahtjevan, ili cijele koreografije.

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 18. lipnja 2021.