Svečanost plesa
Hrvatsko narodno kazalište Split: Baletna gala večer
-
Balet Hrvatskog narodnog kazališta Split predstavio se 24. veljače izvedbom Baletne gala večeri: ulomcima naslova klasične baletne literature, dijelovima predstava suvremenog plesnog izraza te ponekom kraćom prigodno kreiranom koreografijom. Takve večeri su u pravom smislu riječi promocija plesača, koreografa i ansambla i svakome je pružena šansa da pokaže svoje talente i umjetničke preokupacije. Po burnoj reakciji malobrojne publike (epidemiološke mjere!) jasno je da takva događanja itekako imaju smisla. Raznolik i bogat program odisao je ozbiljnošću i predanim radom. (Šteta tek što uz izvedene dijelove plesnih predstava, nije bio prisutan i koji izvadak iz bogatog repertoara Igora Kirova koji je nesebično vodio i koreografirao brojne predstave u doba dok je bio ravnatelj splitskog Baleta.)
Vrlo slična, no nešto bogatija baletna večer u kojoj su nastupili i gosti iz Münchena i Zagreba, održala se na Sustipanu u okviru 66. Splitskog ljeta. Oba su programa započeta atraktivnim varijacijama iz baleta Paquita; koreografiju je prema Mariusu Petipau prenijela Elena Nikolaeva. Jak i uvježban ansambl u tom se slučaju pokazao daleko nadmoćnijim od solistice Bojane Lipovšćak koja je, dajući svoj maksimum, korektno izvela zadane elemente. Pozadinska slika raskošnog dvorca upotpunila je događanje na sceni: scenografski atraktivno, jednostavno i dobro odabrano. Svaka plesna točka imala je i svoju fotografiju ili prigodan video, no nisu svi bili jednako uspješno odabrani.
Offenbachova komična opera Orfej u podzemlju i nadaleko poznati Can-can poslužili su kao glazbeni predložak za vrlo kratki, furiozno izveden plesni broj pod naslovom Tri mušketira. Izvođači su sjajni plesači Ivan Boko, Jurgen Rahimi i Aaron Kok, koji je ujedno i koreograf. Unatoč humoru i zadivljujućoj plesnoj tehnici sva tri izvođača, ne mogu se oteti dojmu da je upravo ovaj dio napravljen isključivo radi podilaženja publici. Prošlo je ljeto Kok postavio koreografiju za šest plesača Ventus na glazbu Szymona Brzoskana i to je bio najinventivniji koreografski rad sustipanske večeri. Snažna tjelesnost, jednostavnost i čistoća pokreta, mentalna jasnoća kao naznaka nekog paralelnog svemira bile su odlike koje se pamte.
Dva kratka sola koji odvode, u stvari vraćaju u neko drugo vrijem, su varijacija Gopaka iz baleta Taras Buljba koji je izražajno i eksplozivno izveo Daniel Erchov Zayas, a prema Rostislavu Zakharovu prenio Lev Šapošnikov, i Smrt labuda. Vjerojatno najpoznatiji divertissement otkad je ove forme, izvela je Iryna Chaban Bilandžić kirurški precizno. Unatoč zavidnoj koncentraciji i točnoj izvedbi, manjak čarolije nije se mogao nadomjestiti kičastom slikom jezera na horizontu. Koreografiju je prema Fokinu prenijela Elena Nikolaeva.
Hačaturjanaov Spartak predstavljen je s najpoznatijim pas de deuxom iz tog baleta u izvedbi Nozomi Miure i Ivana Boika. Mitske slike, predivna glazba, grandiozne i zahtjevne poze u podrškama, sve u svemu patetično i predivno. Siluete plesača su se isticale na fotografiji purpurnog zalaska sunca. Koreografiju je prenijela Elena Nikolaeva prema Jurju Grigoroviču, a ista koreografkinja je prenijela i jedan duet prema Georgeu Balanchineu koji je ostavio snažan dojam: Pas de deux iz baleta Sylvia na glazbu Léa Delibesa izveli su Hazuki Tanase i Jurgen Rahimi zaslušivši svojom besprijekornom tehnikom, neprikosnovenim šarmom i nenametljivom elegancijom titulu plesača akademskog baleta. Kanonski strukturiran od dueta i solo varijacija, taj dražesni, koreografski prebogat pas de deux je virtuozno izveden u savršenom skladu i lakoći.
Nekoliko plesnih brojeva iz suvremene plesne predstave Correr o fado, na fado glazbu Alberta Janesa, Luisa Oliveirev i Alaina Oulmana u koreografiji Daniela Cardosa otplesao je ansambl od četiri plesačice i četiri plesača. Prepoznatljiv i atraktivan niz plesnih brojeva započet je statičnom i vrlo duhovitom koreografijom dva plesna para, a zatim se radnja razvija u temperamentne muško-ženske odnose ispunjene ljubavlju i ljubomorom.
Aaron Kok je za Irynu Chaban Bilandžić koreografirao pjesmu Nine Simone Plain Gold Ring pod nazivom Za nju. U tom vrlo zanimljivom radu dogodila se cjelokupna transformacija plesačice ne samo frizurom i kostimom, nego i plesnim vokabularom koji se razlikuje od svega prikazanog te večeri. Iryna je vladarica scene; odlikuju je izuzetno snažne geste ruku, jasne izolacije dijelova tijela i ekspresivnost pokreta. Taj tehnički nepretenciozan komad je upečatljiv, promišljen u svojoj kompoziciji i plesnom izrazu.
Souls Touching naziv je dueta koji je na glazbu Carlosa Elete Almarana maštovito i suptilno koreografirao Igor Gluškov, a vrlo sugestivno su ga otplesali Nozomi Miura i Yuto Mutai.
I za kraj, kao i na Ljetu, program su zaokružili Eva Karpilovska i Aaron Kok s pas de deuxom Kitri i Basillija iz Minkusova baleta Don Quiote. Koreografiju Valentine Ganibalove prenio je Lev Šapošnikov. Kada pomislite da ste vidjeli sve, onda se još pojave nepogrešivi, srčani, dinamični i beskrajno tehnički uvjerljivi Eva i Aaron. Virtuozna plesna tehnika i strastvenost u plesnom izrazu kruna su kolaža plesne večeri splitskog ansambla.
Baletna gala večer, možda za koreografe i plesne umjetnike nije izazov, no za publiku (puštanu na kapaljku) koja je bila, a sada još više postala izuzetno važan čimbenik kazališnog čina (u cijeloj Europi je posljednjih godina popularna sintagma razvoj publike) – to je itekako važan događaj, već sam po sebi promidžba i ustrajavanje na vidljivosti plesne umjetnosti u svijetu u kome sistematski i ustrajan rad ima sve manje pobornika.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 9. travnja 2021.
Piše:
Sanja Petrovski