Baleti.hr

Umnažanje vremena

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Odiseja, kor. Walter Matteini i Ina Broeckx

• 
  
  „O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom, / Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju; / Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna, i mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem / Za dušu svoju se boreć…“ Tako počinje Homerov znameniti epski spjev koji je davno prerastao Odisejevu priču o dugom povratku kući na Itaku, ostajući metaforom uzbudljivog i pogibeljnog lutanja svijetom. Putovanje prepuno prepreka, nadmudrivanja, skretanja s puta i duljih zastoja uzrokovanih ljudskim greškama i božanskim hirovima nesumnjivo je sinonim za sam život. Iz istog je izvora ostala Penelopa kao simbol vjerne žene (čekala ga je dvadeset godina: cijelu Ilijadu i Odisjeu!), a Itaka žuđenog zavičaja. Nakon Joyceovog Uliksa mitsko putovanje je dobilo, između ostalog, i introspektivnu dimenziju, a kultni znanstveno-fantastični Kubrickov film Odiseja u svemiru zaokružuje i proširuje, to, nakon svega još uvijek jednako nedokučivo ljudsko putovanje od „osvita čovječanstva“ do „onkraj beskraja“.
  
  Nova riječka Odiseja, balet Waltera Matteinija i Ine Broeckx, kreće iz ishodišnog antičkog mita ali promišljajući slojeve značenja nataložene na priču kroz stoljeća prepoznavanja i interpretiranja arhetipskih obrazaca, dekonstruira i rastače libreto, dinamizirajući i umnažajući scensko vrijeme/prostor. Tema lutanja se paralelno odvija u nepoznatim i tajnovitim predjelima Odiseje, kao i u unutarnjim prostorima duše rastrzane sumnjama. Od samog početka, fantazmagorične uvertire koja, poput autorskog zaziva Muzi (ovaj put Terpsihori umjesto Kaliopi) uvodi i pretapa likove i scene koje će se onda rasporediti u nekom nizu priče, ali uvijek načete, razlomljene paralelnim prostorima-u-istom-vremenu, ili istim prostorom-u-više-vremena, koje meko razlaže scenu kombinirajući i pretapajući događaje. Kombinacijom uvida u vanjske događaje (kojima kumuje svuda prisutna dvostruko utjelovljena Atena) i unutarnje doživljaje istih, održava se dinamična, uzbudljiva napetost između lutajućih tijela i scenskih slika. Od poznatih epizoda iz Homerovog epa, izdvojene su i prepoznatljive i odlično riješene dvije: borba s kiklopom Polifemom i susret sa sirenama – koje su bungeejem posebno vješto, šarmantno, duhovito i atraktivno riješene.
  
  Scenu Ane Aleksandre Buković definira i zatvara veliki, crni, monolitni zid reljefne površine, razveden s više različitih otvora: niša/spilja/soba, visoki balkonom s ugrađenim zrcalima koja umnažaju lik ili odražavaju dio scene, s ljestvama ugrađenim u stijene; Penelopina je soba poput kaveza od elastičnih niti razboja za tkanje. Zid je prolazno nastanjena međa, mjesto osobne distance, (samo)promatranja, u dinamičnoj komunikaciji s prostorom ispred. A ispred zida je vjetrometina života koja ne jenjava, likovi koji lutaju, pate, traže, suosjećaju, koji se bore, smiju, mrmljaju, vrište u snažnom i brzom i nadasve ekspresivnom plesnom rječniku izvrsnog i homogenog riječkog ansambla.
  
  Odisej luta avanturističkim prostorima priče/scene (skladan i muževan Michele Pastorini), dok ga vjerna žena Penelopa, (prekrasna, silno dojmljiva Maria Matarranz de las Heras, u crvenoj haljini), čeka nadmudrujući prosce koji su zauzeli dvor kao stalna prijetnja njezinom životnom i intimnom prostoru; dok ga njihov sin Telemah (Nicola Prato kao mlađa inačica oca) traži ugrožen majčinim proscima koji pretendiraju na preuzimanje vlasti. No, ovaj Odisej se ne nameće kao superiorni mudrac, spretni lukavac koji će se uvijek snaći, dovijajući se spasonosnom rješenju. On je više junak svoje priče koji je (besmisleno?) pogubio dvadeset godina života i sad je, uvijek ponovno prepričavajući, preispitujući ponovno prolazi u poljuljanom svijetu po čijim se rubovima šulja ostarjeli Odisej (Andrei Köteles), „Odisej Antiheroj“ kako su ga imenovali autori, dok mu se istovremeno približava, kao treća inačica, Telemah, utjelovljenje njegove mladosti, onaj koji čezne za dalekim prostorima (oca). Kao neki pandan muškom trojstvu, autori uz Penelopu uvode još dva ženska, metaforična lika: djevojčicu Nevinost (Tesa Köteles) i djevojku Izgubljena Nevinost (Ksenija Krutova). Tako su svi: zbiljski likovi, metaforični likovi i bogovi posvuda, fatalno isprepleteni i vezani mišlju, riječi ili tijelom/djelom, učinjenim ili propuštenim, i lagano navođeni Atenom koja u božanskoj moći dvojakog, muškog i ženskog lika, privodi priču o Odiseju i Odisejevu priču kraju.
  
  Još jedan uspjeh riječkog Baleta koji hrabro, marljivo i s idejom i stavom, (pod novom parolom na ulaznicama: Opstanak) održava kontinuitet i visoki profesionalizam. Slično je, pratimo s veseljem, i u Splitu. A gdje su i što je sa svim onim divnim plesačima tužnog zagrebačkog Baleta?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. ožujka 2021.
  
  Odiseja
  koreografija i koncept Walter Matteini / Ina Broeckx
  izbor glazbe Walter Matteini / Ina Broeckx
  scenografkinja Aleksandra Ana Buković, kostimografkinja Ina Broeckx, fotografkinja i izrada videa Fanni Tutek-Hajnal, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, baletni majstori Daniele Romeo, Paula Rus
  izvode: Maria Matarranz de las Heras, Laura Orlić (Penelopa), Michele Pastorini, Ali Tabbouch (Odisej), Nicola Prato, Carlos Huerta Pardo (Telemah), Tilman Patzak, Svebor Zgurić (Atena (m)), Tea Rušin, Ksenija Krutova (Atena (ž)), Svebor Zgurić, Tilman Patzak (Polifem (Kiklop)), Andrei Köteles (Odisej antiheroj), Tesa Köteles (Nevinost), Ksenija Krutova, Tea Rušin (Izgubljena Nevinost), Laura Orlić, Maria Matarranz de las Heras, Maria del Mar Hernandez, Soyoka Iwata (Sirene), Svebor Zgurić, Tilman Patzak, Carlos Huerta Pardo, Nicola Prato, Ali Tabbouch, Michele Pastorini, Jody Bet, Laura Orlić, Maria Matarranz de las Heras, Francesco Pio De Benedictis, Maria del Mar Hernandez, Soyoka Iwata (Prosci)

Piše:

Maja
Đurinović