Ranjivost na grubost svijeta
Hrvatsko narodno kazalište Split: Petar Iljič Čajkovski, Labuđe jezero, kor. Daniel Cardoso
-
Nakon dvije odgode, Balet HNK-a Split je 29. siječnja 2021. premijerno izveo predstavu Labuđe jezero. Najavljeno kao predstava suvremenog plesnog izričaja novo splitsko Labuđe jezero osim glazbe Petra Iljiča Čajkovskog i osnovnih tematskih okosnica i nema puno dodira sa znamenitim originalom praizvedenim 1887. godine. Nije ovo prvi put da se vjerojatno najpopularniji balet na svijetu postavlja ne neki drugačiji način. Kao izazov za suvremene autore Labuđe jezero pruža čitav niz uspješnih i nadasve zanimljivih interpretacija u svijetu širokog raspona od kojih je vjerojatno najuspješniji Matthew Bourne iz londonske Opera House, dok je u nas uvjerljivo najoriginalnija bila interpretacija Staše Zurovca u HNK-u Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Također nije ni prvi put da se jedno kanonsko klasično baletno djelo smjesti u ludnicu (to je primjerice učinio Mats Ek s Giselle, ili kod nas, u istoimenoj predstavi Studija za suvremeni ples 2009. Adriaan Luteijn). No, danas, iz perspektive osamdeset gledatelja u rasprodanom gledalištu (koje broji oko osamsto mjesta), sve dobiva potpuno drugi smisao. Kroz klasične i lirske elemente inkorporirane u moderne i suvremene plesne tehnike generira se tema preosjetljivosti i ranjivosti na grubost vanjskog svijeta. Svaki iole senzibilan umjetnik u ovoj situaciji ima mnoštvo materijala za interpretaciju.
Gost, portugalski koreograf Daniel Cardoso je imao praizvedbu Labuđeg jezero još 2013. u Lisabonu sa svojom skupinom Quorum Ballet. Komad je izvođen diljem Portugala, a gostovao je u Europi i Aziji. Splitska je publika Daniela Cardosa upoznala prošle sezone kada je na kraju 66. Splitskog ljeta na Sustipanu Balet HNK-a Split premijerno izveo njegovu predstavu Correr o fado.
Predstava započinje prologom – prikazom duševnog i tjelesnog stanja iznemoglog Rothbarta, liječnika i direktora bolnice, ludnice ili azila (spominje se čak i sirotište) u invalidskim kolicima, i završava tematski vrlo sličnim epilogom gdje on, spletkar i čarobnjak iscrpljen i razočaran, i dalje pokušava vladati svijetom kome je nadređen, svijetom u kome su se izbrisale granice realnosti i fantazije. Dramaturška osnova libreta nije promijenjena, ali je zaodjenuta u novo ruho interpretacije svojstvene Cardosovom rukopisu. Zadržani su svi glavni likovi, a labudovi i dvorjani su pacijenti. Motiv transformacije prisutan je u nekoliko navrata, pacijenti se iz svojih sumornih odjela presvlače u bijelu odjeću u kojoj su slobodni vođeni prirodnim pokretom temeljenim na pokretima karakterističnim za opsesivno-kompulzivne osobe. Vidljivo je da i plesači uživaju u svom anarhičnom tjelesnom izrazu do kraja, bez zadrške. Imaginaran je svijet bajke zamijenjen svijetom okrutne današnjice koja korespondira s izloženom tematikom i motivima: suprotnost crnog i bijelog u likovima i scenografiji, mistika (okultno) nasuprot ljubavi i svjetlu, vječna problematika života i smrti, dobrota i ljubav naprama nasilju i zlu. Dualnost u svakom pogledu zrcali odraz svakog protagonista. Živo biće zarobljeno u tijelu labuda u ovoj predstavi je zarobljeno u tijelu duševnog bolesnika.
Obnavljanje predstave u Splitu bio je izazov za koreografa, ali i za plesače koji su zdušno prihvatili Cardosovu plesnu estetiku. Lik dramatično nastrojenog i rastrojenog Rothbarta ostvario je vrlo uvjerljivo Jurgen Rahimi. Najveće iznenađenje predstave je Eva Karpilovska, koja je, snažna u svojoj ekspresiji, eksplozivna, tehnički savršena i glumački uvjerljiva, uprizorila Crnog labuda, tj. glavnu medicinsku sestru, zlokobnu i svemoćnu čuvaricu zarobljenih duševnih bolesnika. Baš zbog nje i druge dvije sestre Matee Milas i Minori Nakayama, pojedine scene sukoba s pacijentima, traženje apsolutne pokornosti, djeluju mučno i zastrašujuće. Siegfried naivno ulijeće u borbu s Rothbartom i košmar koji proživljava postaje sve veći. Kafkijanska atmosfera prekida se dirljivim scenama Siegfrieda i Odette koji kao srodne duše ostaju zajedno i kada to više nisu. Igrali su ih sjajni solisti Aaron Kok i Iryna Chaban Bilandžić.
Kao i u radu s prošlogodišnjeg Splitskog ljeta, Cardosu je izuzetno važna scenografija, i blizak suodnos plesača i scenografije. Correr o fado je rađen s osvjetljenim akvarijima i bazenom. U Labuđem jezeru je prisutna ogromna vrlo funkcionalna i vrlo iskorištena scenografija koja se mijenja po potrebi: bijela obložena soba u ludnici, dvorište ludnice, ogroman crni kauč, još veći jastuk, čitav stan podijeljan na crni i bijeli dio. Klizav materijal idealan za proklizavanje, istovremeno služi kao trampolin i odskočna daska u svim mogućim pravcima. Začudno naglašava pokret, produžuje ga, uvećava i fascinira svojom silinom koristeći prostor do maksimuma.
Neki dijelovi poznate glazbe Čajkovskog korišteni su vrlo slično klasičnom predlošku: pas de qatre iz 2. čina s malim, a također i valcer s četiri velika labuda, vrijeme i glazba pojave Odette odgovara i bijelom baletu i suvremenoj inačici. Cardoso računa na obrazovanu publiku i svjesno se poigrava s glazbom. Poznati pas de deux iz 2. čina i ovdje je dirljiv duet zaljubljenih koji vladaju dramaturški točno vremenom i prostorom što je značajna odlika suvremene plesne poetike. Glazba za solo varijacije iz 3. čina korištena je u sukobu medicinskih sestara s Siegfriedom i Odettom. Vrlo grube sestre, pokušavaju ljubavnike uplašiti i razdvojiti što im na kraju i uspijeva. Ruski ples je korišten za sjajnu scenu u kavezu gdje sretni pacijenti raspliću bale i klupka vune uronjeni u svijet sedativa i fantazije. Meni najsnažniji dio predstave odvija se na glazbu ulaska labudova na scenu u 2. činu klasičnog Labuđeg jezera. Ovdje također ulaze pacijenti u bijelom kostimu preko ogromnog zida verući se, padajući, klizeći i odskačući sa tranpolina u vis i dalj. Scena puna života i luđačke, nekontrolirane snage.
Simboli i metafore igraju važnu ulogu i u ovom čitanju Labuđeg jezera. Dakako da ih svatko može tumačiti na svoj način, ali daju uglavnom konkretne natuknice o karakteru ideje. To su bijeli i crni balon, crno pero, invalidska kolica, maske na polovini lica, scenografija koja se transformira u nedvosmisleni prikaz prostora kao mjesto radnje.
© Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 26. veljače 2021.
(Osvrt na prvu repriznu izvedbu 30. siječnja.)
Protagonisti nove predstave splitskog Baleta su Irina Čaban Bilandžić, Eva Karpilovska, Aaron Kok, Jurgen Rahimi, Matea Milas i Minori Nakayama, a u ostalim ulogama nastupaju: Daniel Erchov Zayas, Demelza Lesage, Daniel Hoek, Isaiah Maness, Nozomi Miura, Yuto Mutai, Hazuki Tanase, Yezi Jung, Ivan Boiko, Anastasija Boiko i Demelza Lesage.
U autorskom timu predstave, osim koreografa, scenografa i oblikovatelja svjetla Daniela Cardosa su i asistentica koreografa Kim Hiltl Potthoff, scenograf Hugo Matos, oblikovatelji svjetla i tona Branimir Bokan i Petar Ivanišević, te autor video projekcije Antonio Cabrita.
Piše:
Sanja Petrovski