Lakše je biti dramatičan nego suptilan
Intervju: Leo Mujić, koreograf
-
Zagrebačka publika već dugi niz godina uživa u koreografskim kreacijama Lea Mujića, a njegov rad je ostavio i snažan dojam na plesače zagrebačkog Baleta. Kao koreograf širokog znanja plesnog vokabulara, uz vrlo inteligentan i iskričav humor, on iz plesača izvlači neslućenu širinu izraza i interpretacije. Kroz Leove koreografije plesač se oslobađa zadanih formi i istražuje pokret do krajnjih granica te osjeća mogućnost pokazivanja svog punog potencijala na sceni. Gledajući generalnu probu i svjetsku praizvedbu njegove nove koreografije Ponos i predrasude, prisjećam se (s određenom sjetom) plesačkih dana i našeg prvog susreta u Lausanni u Švicarskoj davne 1995. godine. Bila sam prva hrvatska predstavnica na prestižnom natjecanju mladih baletnih plesača Prix de Lausanne a Leo je bio na školovanju u znamenitoj Rudra Béjart školi. Tijekom boravka u Lausanni posjetili smo Béjartovu baletnu školu te gledati njihov class i probe, što je za mene bio osobit događaj budući da je Hrvatska upravo izašla iz rata te je to bio moj prvi doticaj sa svjetskom baletnom scenom. Upravo tamo sam prvi puta srela Lea Mujića, visokog, otvorenog mladića koji je naprosto iskakao iz mase. Poslije toga su nam se putovi još nekoliko puta križali na tlu Europe (Berlin, München) da bi konačno 2008. započeli umjetničku suradnju u Zagrebu. Leo kao koreograf a ja kao plesačica. No, sada smo na kraju 2020. i iza Mujića i zagrebačkog Baleta je uprizorenje jednog od najpopularnijeg romana svjetske književnosti.
Kako je došlo do ideje i baletne vizije Ponosa i predrasuda Jane Austin baš sada, odnosno u ožujku ove godine?
Odabiranje premijernog naslova je jedna vrsta procesa u kojoj prvo kreću pregovori sa direkcijom Baleta te u skladu sa repertoarnom politikom treba vidjeti kako se uklapa određeni naslov uzimajući u obzir potrebe publike, direkcije i moje osobne interese i afinitete pogotovo kada se radi o naslovu koji još nikada nje uprizoren na baletni način. Tek nakon toga zapravo kreće veliki posao. Budući da je to svjetska praizvedba ne postoji libreto kao ni određena glazba koja je pisana za to djelo. Zapravo krećeš od nule. Namjerno sam htio uprizoriti djelo koje je čista suprotnost velikim dramskim djelima koja sam do sad radio (Ana Karenjina i Gospoda Glembajevi), želja mi je bila ponuditi suptilno i profinjeno djelo autorice u kojoj jake dramske emocije, smrt i prevare nisu u fokusu. Ovaj sam put htio ispoštovati klasicizam teksta poštujući vremenski period, geografiju, kostime toga vremena, te sam na neki način pokušao isključiti svoj osobni komentar odnosno da djelo ne bude nadahnuto romanom nego da to bude realan i pravi prijenos književnog djela u medij pokreta. Ono što je izazovno kod takvog procesa je izdvojiti prioritete koje ću moći smjestiti u smislenu linearnu priču i formu koja neće trajati dulje od dva sata.
Je li, budući da dosad nitko nije uprizorio balet Ponos i predrasude, bilo teže portretirati likove koje smo upoznali kroz književno djelo ali i mnogobrojna filmska, televizijska i dramska uprizorenja?
Kad sam počeo pripreme za uprizorenje shvatio sam zašto će biti izazovno i filigranski zahtjevno postaviti to djelo u kojem je naglasak na ono što je neizrečeno i suptilno, gdje kroz jednu vrstu introspekcije glavnih likova moram strukturirati baletnu dramaturgiju koja će biti čitljiva za publiku kroz fizički pokret i baletni vokabular. Potrebno je stvoriti atmosferu, napetost između likova koju sugerira tekst. Jane Austin je dala romantizirani prikaz tog vremena prikazujući položaj žene u društvu koji nije bio nimalo lagan. Žene su u to vrijeme bile teret obitelji: ako se nisu bogato udale, postale bi časne sestre ili služavke.
Naglasio si da Ti je izbor glazbe bio prioritet budući da je glazba usko vezana uz baletnu dramaturgiju.
Bilo mi je bitno da svi skladatelji budu s britanskog otoka, što se pokazalo iznimno teškim izborom. Britanski skladatelji nisu u tolikoj mjeri poznati i slušani na našim prostorima. Smatram da balet još uvijek najbolje funkcionira u narativom kontekstu kada neko književno djelo postane opće prihvaćeno odnosno kada je prošlo neku vrstu filtracije kroz film, serije, mnogobrojna scenska uprizorenja te kad djelo i likovi postanu dio kulture. Stoga je bitno znati i osvijestiti nedostatke baletnog medija pogotovo kada krećete od nule kao što je to bio slučaj sada. Važno je prihvatiti činjenicu da je naprosto nemoguće sve detalje i svaki dio teksta uprizoriti ali ono što je bitno je da obožavaš medij kroz koji govoriš. Stoga u baletnu dvoranu ulazim s već gotovim proizvodom koji je napisan na papiru; s točno u minutu izbrojanim glazbenim dijelovima prema scenama i likovima. Koreografski rad i rad sa plesačima dolazi na kraju kao i spajanje djela u cjelinu na sceni. Potrebno je oko šest mjeseci da djelo sa papira i fiktivne ideje prijeđe u materijalizirani oblik na sceni.
Kako je došlo do suradnje sa mađarskim plesačem Bálintom Raucherom (članom baletnog ansambla u Zagrebu) koji je, uz tebe, zaslužan za izbor glazbe i razradu dramaturgije?Bálint i ja već neko vrijeme surađujemo: radili smo Šeherezadu i San ljetne noći s riječkim Baletom i balet Veliki Gatsby u Ljubljani. Naša suradnja je krenula u obliku razmjene mišljenja, sugestija i ideja, a za ovaj je balet napravio stvarno veliki posao. Mišljenja sam da upravo ljudi koji jesu ili su bili plesači, mogu, naravno ako imaju interes i talent, jako dobro razumjeti baletnu dramaturgiju upravo zbog razumijevanja baletnog vokabulara, te specifičnog fizičkog izražaja i ekspresije kojom se balet služi.
Sjećam se naših proba i lakoće sa kojom koreografiraš…
Da, nikad nisam imao problema sa stvaranjem koraka, za mene koreografija nije ništa drugo do organizacija prostora i vremena, a vremensku jedinicu u ovome slučaju označava glazba.
Tvoj pokret je vrlo fizički snažan i ekspresivan, kao i zahtjevan u smislu da tijelo kroz pokret izlazi iz uobičajene kinesfere te se izdužuje do krajnjih granica. Kako je to utjecalo na kreiranje likova u ovome baletu budući da se radi upravo o suptilnim emocijama, neizrečenom, o atmosferi?
Da, u neku je ruku puno lakše biti dramatičan nego suptilan kada govorimo o iskazu emocija putem plesa. Morao sam na neki način zaštititi ovo djelo od samog sebe. Nije mi bio bitan moj osobni rukopis, morao sam isključiti sebe da bih bio u službi djela. To je iz moje perspektive bilo komplicirao i riskantno ali sam s namjerom birao drugačiji pristup. Treba ponekad probati nešto novo i drukčije! Ono što mi je bilo interesantno u obrađivanju tog perioda a čime balet raspolaže kao jednim moćnim sredstvom je bajkovitost koju ja u ovoj priči pretvaram u introspekciju likova. Kada su glavni likovi na sceni sami, zaustavim sve i fokusiram se na ono što oni osjećaju, odnosno stavljam u ples ono njihovo neizrečeno. U predstavi imam više scena sa velikim balovima i seljačkim plesovima jer je u vrijeme radnje to bila jedina prilika gdje su muškarci i žene mogli doći u tjelesni kontakt. Upravo zbog kodova ponašanja koji su u to vrijeme bili iznimno strogi u vezi odnosa suprotnih spolova, želio sam na jedan autentičan način pokazati seljačke plesne zabave poštujući engleski folklor kao i balove koje sam radio po uzoru na ondašnju maniru i stil. Stilski sam se pritom držao autentičnog engleskog folklora, naravno u stiliziranom smislu, a kada plesači plešu dijalog, onda plešu mojim autentičnim pokretom.
Budući da je prvotno zakazana premijera bila otkazana zbog pandemije jesi li u tome vremenu prekida i čekanja promijenio mišljenje ili neke koncepte vezane uz uprizorenje?
Naravno da vanjske okolnosti utječu, ali mi je nekako bilo drago da će takva fina predstava izaći upravo sada u ovim teškim i nazovimo ih tmurnim vremenima. Međutim, istakao bih kako ispod površine ove lagane priče itekako postoji ona tamna strana o položaju žena u 19. stoljeću… A sad tu dolazi još jedna važna stavka da ovo djelo ne leži u mojim rukama već u rukama izvođača. Nadam se da će predstava ostati na repertoaru barem dvije godine kako bi plesači kroz repeticiju predstave mogli unapređivati, polirati likove koje igraju.
Možeš li izdvojiti neki lik iz knjige koji te se posebno dojmio?
Da, Charlotte Lucas (u predstavi Asuka Maruo) kao jedan neočigledan lik. Jane Austin je u svome djelu vrlo inteligentno i pametno razradila likove gdje Charlotte (najbolja prijateljica Elizabethe Bennet) predstavlja realnost tog vremena, dok je glavna junakinja Elizabethe (Natalia Kosovac) čista suprotnost i zapravo predstavlja fikciju, kao i taj sretan završetak gdje se bogato udaje za čovjeka kojeg voli. (Znamo da je Jane Austin umrla u četrdesetima, sama i siromašna.) Ovo je ženski balet s puno različitih ženskih likova, i svi su jako važni u ovoj predstavi – nema malih uloga.
U baletu sudjeluje gotovo cijeli baletni ansambl.
Iako je najteže kreirati za veliku grupu ljudi, ja osobno volim plesne brojeve s puno ljudi na sceni. Naprosto uživam u tome! Zagreb ima veliki ansambl koji pokriva široki dijapazon ljudi različite dobi. Ova predstava nudi cijelu plejadu likova, tako da ima prostora za mlade umjetnike kao i za starije.
Primijetila sam da si dao mladim plesačima, Valentini Štrok kao Georgiani Darcy zatim Mutsumi Matsuhisi kao Kitty Bennet lijepe prilike da pokažu svoje plesno umijeće?
To su plesačice koje već dugo kod nas plešu i želio sam za njih pomaknuti stvari jer to zaslužuju. Mislim da je bitno da se ljudima pruži prilika i da ne gledamo uvijek iste ljude na sceni.
Na kraju procesa, koliko si zadovoljan?
Nema zadovoljstva (smijeh), djelo je živi organizam, teatar ima to prokletstvo da je uvijek moguće bolje! Ukoliko nema rizika i bojim se da nešto ne napravim, ostajem stalno na istoj točki. Neka se dogodi pogreška ili propust ali na kraju krajeva ja sam sam sebi najveći sudac. Postoji zadovoljstvo završenim poslom to da, ali neka exaltation, uzvišenost – to ne.
Prilikom gledanja završnog proizvoda na sceni publika nije svjesna detalja, procesa rada…
Umjetnost je zanat, svaki detalj je bitan, od izgleda i položaja stola na sceni, kako ulaze likovi, kada će se upaliti svjetlo, to nije znanost to je zanat: kada tijekom predstave vidiš da predstava ima svoj tijek, da je sve logično, kada se scene pretaču jedna u drugu pogotovo u velikoj i brzoj dinamici koju ja volim. Teatar je najbolji kad je kao film, a film je najbolji kad je kao teatar. Ja kao koreograf i redatelj moram imati sve konce u rukama; doslovce sam odgovoran za svaki gumb na kostimu.
To je tjelesno vrlo zahtjevan balet ne samo za soliste nego i za cijeli ansambl. Tijekom rada s tobom uvijek me fascinirao način na koji iz ljudi izvlačiš ono najbolje kao i da biraš uloge koje će odgovarati osobnosti plesača.
Svaki novi balet koji radim je sve teži i zahtjevniji. Jako je bitno napraviti dobru podjelu plesačkih uloga, te smatram bitnim da plesači pod svaku cijenu moraju zadržati svoje pravo na vlastitu interpretaciju jednom kad su koraci i koreografija ispoštovani. Korake i koreografiju uvijek stvaram u dijalogu sa plesačima i bitno mi je da ono što rade bude ugodno za njihova tijela i mogućnosti. Nisam emotivno vezan za korake koje koreografiram, ako vidim da nešto ne ide odmah ću promijeniti, modificirati. Baletni vokabular je ogroman i predivan te ga treba poznavati da bih ga mogao kombinirati po svojoj želji. Balet je tjelesna aktivnost, a plesači najbolje reagiraju kroz korake kombinirane na milijun načina. Svi stilovi su fenomenalni, ali kvaliteta je najvažnija.
Plesna umjetnost u doba pandemije?
Da bi održali razlog postojanja, ono što radimo kao umjetnici mora imati imperativ kvalitete. Umjetnost je ukras sistema koji djeluje, a trenutno niti jedan sistem ne djeluje pa se postavlja pitanje zašto je potreban ukras. Umjetnost je luksuz!
Tijekom lockdowna umjetnici diljem svijeta su pokušali putem plesnih videa nastaviti sa svojim radom. Misliš li da postoji budućnost u takvom obliku izražavanja plesne umjetnosti?
Kako da ne! Sve što je dobro za popularizaciju našeg posla i profesije smatram poticajnim. Meni je jako žao što se zbog korone balet sveo na ples u kuhinjama, hodnicima i krovovima. I što smo svi nekako bili primorani raditi slatka kućna videa koja su bila odraz tuge koju možemo pretvoriti u slatku realnost. Međutim, ako se ne pokrećeš i ne pratiš trenutak u odnosu na ono što se događa oko tebe naprosto ćeš izumrijeti. Živi teatar je ono što se događa sada i ovdje a ja volim taj koncept: carpe diem!, jer jedino ono što ti doista pripada je sadašnji trenutak. Volim da je predstava napravljena kazališno, ne volim pribjegavati modernim tehnologijama, volim da je ples čist, izvoran, a da je plesač izmožden te da svojom ekspresijom tijela odradi i ispriča svoju priču. Volim naprosto glorifikaciju baleta kao medija
Tijekom svoje karijere radio si s puno izvanrednih umjetnika. Možeš li izdvojiti neku posebno inspirativnu suradnju?
Tijekom mojih mladih dana naravno veliki Maurice Béjart. Sada se radujem suradnji s balerinom Maiom Makhateli, koja me ovo ljeto oduševila pristupom, fizikalitetom, radom i ludošću. Ono što smatram iznimno važnim u radu kao koreograf je pedagogija. Nije dovoljno imati dobro zamišljenu ideju u glavi ili na papiru. To je sekundarno i u neku ruku nebitno. Ono najvažnije je kako ćeš naučiti ljude da odrade i izvuku iz sebe ono najbolje. Ako se ne dogodi taj prijenos, ideja ne znači ništa. Imperativ je u načinu kako nešto radiš. Sve je u dobroj razradi jer balet nije teorija. Art ist Kraft.
Koji su Ti daljnji planovi?
Pa, budući da je korona blokirala cijeli svijet dosta projekata mi je propalo, međutim radit ću nešto u Zürichu i Berlinu… Za Budimpeštu imam naručenu predstavu Drveni princ Béle Bartóka.
© Pavla Pećušak, PLESNA SCENA.hr, 11. siječnja 2021.