Baleti.hr

Erupcija iz tamnih dubina

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Plamteća voda (Burning Water), kor. Andonis Foniadakis

• 
  
  Jeste li čuli za grčku vatru? Strašno je to oružje koje su Grci koristili u pomorskim bitkama i u obrani Konstantinopolisa, izum Kalinika iz Heliopolisa iz 668. čiji je originalni recept ostao tajna. Fascinantna učinkovitost te zapaljive mase kojom su gađani neprijateljski brodovi proizlazi iz činjenice da je gorjela na vodi urezujući u memoriju svjedoka začudne, zastrašujuće prizore. Svijet je od onda u svom silovitom civilizacijskom napretku kreativno usavršio nova čuda razaranja apokaliptičnih dimenzija, prenaprežući, provocirajući strpljivost prirode, koja eto, s vremenom, uzvraća udarac izmičući sigurno tlo pod nogama.
  
  U sveprisutnom okruženju opipljiva straha, nelagode i nesigurnosti, i prečestog odustajanja, grčki koreograf Andonis Foniadakis s plesačima riječkog Baleta zapalio je Kazalište. Plamteća voda (Burning Water) je, između ostalog, nepatvoreni otpor, fizičko izgaranje na sceni; organska erupcija energije koja napinje kožu i razglobljuje udove. Plesači u valovima preplavljuju kosu platformu scene, prostor koji život znači, povlače se (ili su povučeni jačom silom?) i ponovno prelijevaju, uporno, angažirano, mukotrpno, fatalno.
  
  Prvi izlasci plesača su izranjanja iz tame od iza scenske kosine postavljene ispred praznog zenita. Kreću se nisko uz pod; gmižu, izvijaju iščašenim tijelima koja kao da su izmiljela iz Bogesova Priručnika fantastične zoologije. Je li to vodeni svijet: istovremeno i flora i fauna i živa voda u stalnoj dinamici plime i oseke te pod hirovitim sudarima moćnih zračnih fronti? Ili mikroorganizmi pod makro povećanjem? Ili je samo tijelo ta živa voda, uznemirena, divlja, plaha, zatvorena u meso i kosti, voda koja aktivira biomehanizme, koja buja, lomi, prelijeva se…? Ili je sve to i još nešto u intuitivnom pretapanju motiva i oblika; metafora i njezina tvarna dekonstrukcija, i pritom osnovno: ljudska prapozicija između gline, vode i malo zvjezdanog praha utkanog u osjetila i emocije? Spoj koji neprestano proizvodi nove inačice starih sjećanja i preslaguje, reinterpretira davno upisane priče.
  
  U tom prvom, tamnom i najduljem dijelu predstave, plesači i plesačice su skoro nagi, imaju uski kratki bolero u boji kože, kao i gaćice koje imaju crvenu i prednjicu i stražnju stranu, nešto što podsjeća na pokrivala spolnih organa u tzv. primitivnim plemenskim zajednicama (ali i na neke egzotične vrste riba koje imaju taj prirodno uređen i privlačan akcent boje na dijelu tijela ključnom za razmnožavanje, tj. preživljavanje vrste). Njihova izložena tijela, pokrenuta od nožnih prstiju do žive, silno dojmljive kose koja usložnjava i širi pokrete glave, i cijelog tijela – napeta su, aktivna, oznojena, raščupana, čas skladna i tekuća, čas izlomljena i deformirana. Nalaze se sami, ili se nađu, zakače uz nekog u partnerstvu koje je i divlje grubo, i na trenutak dirljivo u bliskosti nemoći prvih ljudi (upravo istjeranih iz raja), ili se nađu u grupi tvoreći čudne simbioze… situacije se pretapaju, nižu se asocijacije: glasa se žena-galeb ili sirena; leluja li morska trava ili utopljenici… Uvijek neko preuzima svetu vatru u tom iscrpljujućem maratonu; prima titrajući impuls tjelesne transformacije, a time i pažnju, i odgovornost energetskog punjenja prostora. Elektronska glazba Juliena Tarridea koja je izvrsna dramaturška vodilja i očito stvarana uz koreografski proces, formira napeti, šumni zvučni krajobraz. Tajnovita i nepredvidiva, titra prostorom i tijelima; proizvodi znakove i potiče promjene.
  
  Druga slika kao da je evolucijska razina više, ali porasla je i divljina energije. More tijela (sada u jednakim crvenim tunikama specifičnog kroja) uskipjelo je u zajedničkom transu. Glazba žestokog techno pulsa vuče, tjera, melje poput stroja. Zenit je dobio svjetlo pa se nazire teška rebrasta vodoravna ploha koje nekako prijeteći visi. I kako ništa ne miruje tako se i ona po horizontali neprimjetno razdvaja u dva ili tri trake u novu formu. I tu je ključ u zajedničkom djelovanju grupe u silovitom tempu snažnih eforta: scene se preuzimaju, razbijaju, pokreti nadograđuju, raspršuju, sinkroniziraju.
  
  Treći, najkraći dio, zaključni duet dva iscrpljena tijela donosi smirenje (nakon bure, bitke…) i omekšavanje na svim razinama, djeluje ritualno i pročišćujuće. Plesači su odjeveni u svijetle inačice tunika, i čine se poput Velike svećenice i njezina Pomagača nakon velikog Obreda. Smirenje je i u potpunom glazbenom kontrastu, nekom svečanom i skladnom zvuku, i toplom svjetlu sunca koje zalazi (na Sunionu ili mnogim drugim vidicima kraj mora) povlačeći bića za sobom nazad u tamne dubine. 
  
  I na kraju, budući da ih nisam izdvajala poimence u njihovim specifičnim scenskim ispadima, pobrojat ću ovu skupinu plesača riječkog Kazališta pod vodstvom Maše Kolar, koja je narasla u iznimno moćan i respektabilan europski ansambl primjeren Prijestolnici kulture. Prisustvovala sam prvoj reprizi predstave Plamteća voda (30. srpnja) i mogu posvjedočiti da su Andonis Foniadakis i do zadnjeg atoma strasno predani Balet koji čine: Emanuel Amuchástegui, Marta Kanazir, Ksenija Krutova, Maria Matarranz de las Heras, Laura Orlić, Carlos Huerta Pardo, Tilman Patzak, Morgan Perez, Nicola Prato, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Marta Voinea Čavrak i Svebor Zgurić – zapalili Rijeku.

  P,S. Da se ne bi sve činilo predobro (i stoga neuvjerljivo), saznala sam da je dvoje plesača u međuvremenu otišlo dalje; ali tu su već, za izvedbe početkom listopada (6, 7 i 9. listopada) najavljene i aktivirane alternacije, poznati nam Maria del Mar Hernandez i Michele Pastorini koji zbog starih ozljeda nisu nastupili na premijeri; očekuju se i nove snage; i tako dalje: u stalnoj dinamici pretapanja, domišljanja, savladavanja prepreka, osvajanje trenutaka ispunjenja i komadića prostora između nevera. Riječima Andree Labik: „Ljepota agonije preživljavanja na otvorenom oceanu.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. rujna 2020.
  
  Burning Water / Plamteća voda
  koreograf Andonis Foniadakis
  glazba Julien Tarride
  scenograf i oblikovatelj svjetla Sakis Birbilis, kostimograf Anastasios Sofroniou, asistent koreografa Pierre Magendie
  izvode: Emanuel Amuchástegui, Marta Kanazir, Ksenija Krutova, Maria Matarranz de las Heras, Laura Orlić, Carlos Huerta Pardo, Tilman Patzak, Morgan Perez, Nicola Prato, Tea Rušin, Ali Tabbouch, Marta Voinea Čavrak, Svebor Zgurić

Piše:

Maja
Đurinović