Balet HNK-a Ivana pl. Zajca 27. srpnja 2020. izašao je s drugom najavljenom premijerom. Predstavu Plamteće vode postavlja grčki koreograf Andonis Foniadakis, plesni umjetnik bogate međunarodne karijere koji je domaću publiku prije nešto manje od dvije godine oborio s nogu svojom spektakularnom, zaigranom i duhovitom inačicom Ravelova Bolera na trampolinima. Sada je pred nama drugačiji, ali ne manje uzbudljivi Foniadakis. Andrea Labik je, prije razgovora s koreografom, prisustvovala jednoj probi i fascinirana objavila: „Upravo sam došla s probe Plamteće vode. Atmosfera doista gori! Čim su završili s progonom jednog dijela, rekla sam 'You're not a trupe, You're the tribe!' Na rubu izdržljivosti i izvedivosti! Toliko napeto da zadržavam dah, svjesna toga tek kad ga otpustim jer moram disati. (…) Plesačima Svaka Čast! (…) Ta koreografija dere kožu! Divlje, intenzivno, nadnaravno, vanzemaljski (…), ne postoji trenutak smiraja ni pauze, to je konstantno gibanje, kretanje, eksplodiranje svakim mišićem na tijelu i svakim atomom, plesači ne da plivaju koreografijom, oni torpediraju energiju, to je naelektrizirani balet visokog napona!“ U dogovoru s ravnateljicom riječkog Baleta, Mašom Kolar, objavljujemo razgovor koji je tiskan u programskoj knjižici predstave i stoga dostupan vrlo ograničenom broju čitatelja. (op.ur.)
Prošli put smo razgovarali povodom 4 bolera, večeri unutar koje je bio i vaš Bolero na trampolinima kojim ste sve iznenadili i zadivili...
Iznenadio sam se i sam! Ne radi se Ravelov Bolero svakoga dana. Toliko je različitih plesnih interpretacija, htio sam dati novo značenje toliko poznatoj glazbi. Svidjelo mi se iskustvo, a i rezultat.
Uspoređujući Bolero i Plamteću vodu, čini se da su vam na prvom mjestu izdržljivost i konstantan intelektualni napor, snažan fokus. Možemo li povući paralelu?
Bolero mi se čini težim u tom smislu. Iako je kraće djelo, plesači nisu na čvrstom tlu, na povišenom su trampolinu, svatko unutar svoga trampolinskoga kruga, sve je u točnosti, matematici i pamćenju, plesači su morali raditi istovremeno, sinkronizirano i skladno s glazbom, a bez fizičkog kontakta. Plamteća voda je više organska, prirodnija; slobodnija je, kada govorimo o tijelima koja se kreću pozornicom. Pokreti slijede jedan drugog i jedan iz drugoga u instinktivnom smislu, kao akcija i reakcija.
Ali i sada je izazov pred ali i pod plesačima. Nakošena pozornica baš ne olakšava.
Da, možemo reći da je jednako zahtjevno. Opet izvan kontrole, opet energično, opet pred izazovom „mogao bih skliznuti s pozornice”. Ipak, rekao bih da Plamteća voda oslobađa tijelo plesača, pa i oko gledatelja. U Boleru ste gledali točno određenu točku, fokusirano, centrirano, a u Plamtećoj vodi možete birati koji dio ćete gledati. Volim izazov postavljene prepreke, i tjelesne i mentalne, zato je i pozornica nakošena. Nadahnjuje me ideja da nije sve normalno, mada ne preferiram tu riječ, jer što je normalno i tko to određuje..? Mogli smo sve otplesati na ravnoj pozornici. Ali to je moj način.
Odakle su izvirala nadahnuća i ideje za Plamteću vodu?
Uzimao sam elemente iz onoga što osjećam i razmišljam vezano uz vodu, uz more. Dolazim s otoka, odrastao sam uz more. U koreografiji ne opisujem niti stvaram slike o moru. No, generalno, stalna je ideja slika mora prevedenih u fizički pokret. Nema ljudskih odnosa i priča povezivih s nečijom određenom pričom. Međutim, svakako smo radili na prirodnoj, vrlo stvarnoj potrebi jednih za drugima, za međusobnim povezivanjem. Opisujem elemente vode, a svi smo mi od vode, i donosim priču na svoj način. Organski, onako kako to u prirodi jest. I sâm sam doživio nekoliko oluja i iz toga crpim energiju povezivu sa supermoćima oceana. Istražili smo slike i ideje vode iz mojih promatranja i sjećanja no ne kako bismo objašnjavali stvari. Jedan dio možda može asocirati na mitove i mitska stvorenja. Možda možete prepoznati napuštene ljude usred mora nakon brodoloma ili kakve slične katastrofe, i slijedom toga njihov nagon za preživljavanjem, kako se pokušavaju sabrati i početi ispočetka... Elementi su vrlo fragmentirani; događaji, osjećaji i emocije posve su otvoreni za interpretaciju, suosjećanje, poistovjećivanje.
Čini mi se da slike pred nama teku vrlo brzo.
Da, ima nešto tekuće u ovom komadu. Slike dolaze jedna za drugom, izmjenjuju se kao valovi. Dinamično je, izrazito ritmično, kao valovi koji udaraju o obalu, luku. Element vode jest hitar. Nikada ne poprima finalan oblik, uvijek je podložan transformaciji. Pod stalnim je utjecajem struja. Dovoljan je jedan dašak vjetra da reagira. Nije bio moj zadatak, a ni želja, pričati priču o vodi koju svi znaju.
Zbog toga ste kreirali djelo o plamtećoj vodi. Naslov sadrži proturječnost.
Svakako. O tom se naslovu može mnogo filozofirati; predstavlja mentalni izazov. No, nemojmo previše. Zgrabio sam taj pojam kao paradoks koji je bio moj ključ za postavljanje kontrasta na pozornicu. Vatra nekoga asocira na opasnost, zbog čega sam naslov kod nekoga može izazvati uznemirenost na podsvjesnoj razini. Međutim, i voda može biti opasna. S druge strane, usred nečega vrlo kaotičnoga, može se naći potpuni mir. Vaš grad Rijeku koji je neodvojiv od vode, doživio sam u trenucima kao jedan potpuno miran, spokojan grad, koji onda iznenada poludi. „Grad koji teče“ i „plamteća voda“ – točka promatranja i točka konstantne transformacije.
Ono što dodatno pojačava naelektrizirano snažnu energiju plesača koji izvode vašu koreografiju je glazba Juliena Tarridea. Čini mi se da je riječ o progressive ambient electro technu.
U originalnoj glazbi za Plamteću vodu nalazimo repetitivnost, pulsiranje. Nešto je hipnotično u njoj. Kao što vas često i promatranje rijeke, mora, oceana može hipnotizirati. Vječno ponavljanje. Poprima različite forme, ali kada se jednom ustanove, primjećujete kako se ponavljaju. Mislim da je glazba moćna i da najbolje podcrtava ono što sam zamišljao. A zvuči i kao otkucaji srca. To je razlog zbog kojega smo smatrali najboljim upravo ovaj smjer u glazbi.
Vrlo je atmosferična.
Tako je. U komadu su dva velika kontrasta, jedan je gotovo tripozan, neidentificiran, kao techno puls tehnološke ere u kojoj živimo, a drugi sadrži elemente s kojima se možemo identificirati, prepoznati, povezati. Volim u svojim radovima dati ljudima prostor za vlastiti proces shvaćanja, nalaženja smjerova, ideja itd. Techno glazba je vrlo jasna, lako shvatljiva.
Svejedno, mnogima je takva glazba naporna za slušanje.
Nismo ni stvoreni da se svakom sviđa sve. Možemo cijeniti, poštivati, pogledati, postavljati pitanja, a onda prihvatiti ili ne. Nije problem sviđa li se nekome ili ne sviđa. Treba si dati vremena procesirati informaciju, pa potom zauzeti stav. Zašto propustiti da te nešto ushiti ili fascinira. To je dio iskustva. Nema ničega što bi koga moglo smetati. Ako mi je ugodno i lijepo, ne preispitujem. Publika u Rijeci je prekrasna, vidjeli su mnogo različitih predstava i mislim da u tom smislu neće biti iznenađeni.
Nakon Ravela – techno. Možda to ipak jest iznenađenje.
Za mene kao umjetnika jako je važno moći davati različita, unikatna i originalna rješenja, nuditi različite načine kako vidim plesnu umjetnost. Ne volim gaziti istim putem. Nisam htio ni zvuk svima toliko poznat kao što je Ravelov Bolero.
Kako je tekao proces rada na predstavi?
Zanimljiv i nimalo lak proces. Plesači su izvrsni, puno su radili, puno napredovali svakoga dana. Morali su mnogo toga razumjeti, osjetiti. Priznajem da plesačima ne olakšavam život. Postavljam mnogo izazova pred njih. Smatram to dobrim iskustvom u kojem umjetnici upoznaju jedni druge. Instinktivno, odnosim se prema njima kao netko tko je jednom također bio plesač, nosim tu energiju u sebi. Plesači pate na pozornici plešući zahtjevnu koreografiju, važno mi je da svi razumiju da je to s dobrim, opravdanim razlogom. Ne tražim ni od sebe ni od njih ljepotu razonode, kakvu zabavu na sceni. Želim istaknuti agoniju preživljavanja. Koliko smo važni jedni drugima kako bismo preživjeli. Koliko ovisimo jedni o drugima i o prirodi.
Iz mnogo razloga, vaš rad traži vrhunsku koncentraciju, mozak se ne može opustiti niti na trenutak. Plesači se ne mogu uhvatiti“ za određen dio u glazbi…
Definitivno. No, na kraju, sve traži koncentraciju i uključen mozak. Različiti su načini na kojima insistiramo na inteligenciji koja opet ima svoje razine. Kada u svojoj glavi zamislim nešto i transformiram to u pokret, on postaje nešto prirodno, ljudsko, puno emocija. Neobičan proces. U temelju jest moja matematička baza, uz određen broj ide određeni pokret i ne želim negirati intelekt, ali volim kada težimo nečem više organskom.
Što biste, vezano uz Plamteću vodu, voljeli da zna svatko u publici?
Volio bih kada bi publika zamišljala i osjećala se kao da smo svi zajedno u tom trenutku na otvorenom oceanu. Kao da mogu svakoga trenutka potonuti. U tome nalazim i nadu i snagu. Mislim da predstavom pokazujemo i ljepotu i pogibeljnu opasnost u okruženosti vodom, jer ono što nam omogućava da živimo, može nas i ubiti. Volio bih kada bi se jednostavno opustili i prepustili odrazu u kojem shvaćaju koliko smo krhki pred prirodom. Iako su došli na plesnu predstavu, htio bih da shvate koliko smo važni jedni drugima te koliko su od nas samih važniji svi elementi koji nas okružuju. Možemo naučiti živjeti s njima i preživjeti, ili ih možemo uništavati i biti uništeni od njih. Tehnologija se koristi kako bi se upravljalo prirodom, a nekako bismo morali naučiti pustiti prirodu na miru, sačuvati je. Snažnija je od nas. Plesači su na pozornici plivači unutar krhkosti, plešu kao da se bore za opstanak. Nema ugodne, nemarne, lagodne lakoće pokreta. Nije to bajka. Događa se nešto stvarno i moćno. A kada doista želimo da nešto uspije, to je taj osjećaj. Na ovome svijetu, za sve se moraš izboriti. Poštovati. Biti zahvalan za sve što te okružuje. Ne zlostavljati. Dozvoliti da te nadahne. Živjeti život u harmoniji. To nije lako naći u današnjem svijetu. Čini se lako o tome govoriti, čini se kao velika ideja, ali to je ono što bih volio da publika ima na umu.
© Andrea Labik, PLESNA SCENA.hr, 15. rujna 2020.
(u suradnji s HNK-om Ivana pl. Zajca, Rijeka)
