Baleti.hr

Novo iskustvo kao dragocjeni uvid

Može li se nastava baleta održavati on line?

• 
  
  U jednoj od mnogih šala koje posljednjih mjesec dana kruže internetom, nepoznati autor napisao je otprilike: „U ovu školsku godinu su sve natrpali odjednom - i štrajk i virus i potres i online učenje! Pa tko li je pisao taj kurikulum!?“ I zaista, čini se da ćemo školsku godinu 2019./20. pamtiti po krajnostima i izvanrednim okolnostima u kojima se (još uvijek) održava. Naime, pandemija virusa COVID-19 u potpunosti je promijenila stvarnost kakvu poznajemo te smo se svi zajedno, morali početi privikavati na „novu normalnost“. U tom smislu, općeobrazovni sustav nastavio je funkcionirati, prilagođavajući se u hodu novonastaloj situaciji te razvijajući različite mogućnosti online nastave koja se u trenucima pandemije pokazala kao ključna za nastavak normalnog funkcioniranja. Tome su se istovremeno priključile i umjetničke škole, mijenjajući uobičajene načine posredovanja znanja te preispitujući mogućnosti tzv. nastave na daljinu. Međutim, dok su u teorijskim predmetima virtualna predavanja i razmjena nastavnih materijala (iako drukčija nego u običnoj nastavi) ipak moguća, pitanje je kako je i s kojom kvalitetom, moguće provoditi nastavu na daljinu u školama u kojima prevladava praktična nastava? Jedan od takvih primjera je i baletna škola u kojoj je većina nastave vezana za plesne predmete te je zasnovana, gotovo isključivo na praktičnom radu u kojem je nužan izravan kontakt nastavnika s učenicima pri čemu nastavnik, promatrajući izvedbu učenika, daje povratnu informaciju koja omogućava daljnje napredovanje. Također, nužan uvjet za nastavu baleta je i prostor koji mora imati odgovarajuću kvadraturu, ali i fleksibilnost poda na kojem se radi te specifičnu podlogu kojom se prevenira klizanje.
  
  Kako je dakle moguće održavati online nastavu plesnih predmeta u baletnoj školi, ukoliko iz te nastave eliminiramo njezine osnovne uvjete, provjerila sam razgovarajući s nastavnicama Škole za klasični balet u Zagrebu – Emilijom Sorić, Tinom Vrtar Stipić, Spomenkom Šparemblek i Dianom Kunevom. Te četiri nastavnice predaju klasični balet u osnovnoj i srednjoj baletnoj školi i to - prvom i drugom razredu osnovne baletne škole (Sorić), trećem razredu osnovne škole (Vrtar Stipić) te drugom razredu srednje baletne škole (Šparemblek) kao i završnom razredu srednje škole (Kuneva). Jednako tako one predaju i neke druge predmete kao što su funkcionalna tehnika, karakterni plesovi, moderni balet, scenska praksa te povijest plesa, što im daje dobar uvid u trenutno funkcioniranje baletne škole, na više razina.
  
  Prema riječima Diane Kuneve: „Ovaj prestanak rada došao je iznenadno i u završnom razredu prekinuo pripreme za diplomski ispit kao i pripreme za Natjecanje Mia Čorak Slavenska koje se trebalo održati ove godine.“ Generalno gledajući, općeobrazovni sustav je vrlo brzo reagirao na tu situaciju te se nastava, bez ijednog dana prekida, preselila na različite online platforme. Emilija Sorić kaže kako je „baletna škola također vrlo brzo reagirala, u smislu da je svoje djelovanje organizirala online preko programa Office 365 za škole, kako bi bio virtualno vidljiv njezin rad. Nastava se vodi preko aplikacije Teams, u kojoj postoji virtualna zbornica te ulogirani nastavnici i učenici mogu komunicirati.“ Moje sugovornice naglašavaju kako nije bilo nekih posebnih preporuka za održavanje nastave u umjetničkim školama te je, prema Spomenki Šparemblek, Škola za klasični balet, kao umjetnička škola morala osmisliti svoj specifičan način rada u ovakvim okolnostima. Prema uputama uprave Škole, sugerirano je da nastavnici šalju učenicima materijale, zadatke i linkove te održavaju redovitu komunikaciju s učenicima.
  
  I dok su rješenja za nastavu teoretskih predmeta vrlo brzo pronađena s nastavom praktičnih predmeta bilo je u početku određenih problema te se, prema Tini Vrtar Stipić, „u početku nije vjerovalo da se vježbati može i online“. To i nije čudno stoga što je nastava plesnih predmeta gotovo u potpunosti praktična nastava. Također, iznenadnost i brzina kojom su se promjene uzrokovane pandemijom događale, nije omogućila timu nastavnika nikakvu pripremu kojom bi mogli ublažiti posljedice karantene i zatvaranja škola, koje je postajalo sve izglednije. I sama Tina Vrtar Stipić kaže kako nije bila sigurna na koji način i koliko kvalitetno se nastava plesnih predmeta uopće može održavati na daljinu. Spomenka Šparemblek kaže kako je online nastavi ipak pristupila s optimizmom, budući da se zatvaranje škola dogodilo u trenutku kada su učenici, zbog već započetih priprema za završne ispite, bili u punoj fizičkoj formi. „Znala sam da ćemo svi morati raditi na taj način i nisam uopće razmišljala je li to dobro ili nije, iako intimno svi znamo da to nije kao prava nastava. Naravno da je bilo propitivanja idemo li u dobrom smjeru ili ne, tako da smo prvi tjedan s učenicama radili na dogovoru – kako uopće sve to izvesti?“
  
  Početni otpori, ali i sumnje bili su potpuno očekivani u ovakvoj situaciji. Naime, online nastava zahtijevala je, između ostalog, i jednu novu razinu informatičke pismenosti s kojom se mnogi nastavnici, do tog trenutka nisu susretali. Također, optimizam nastavnika u odnosu na nove okolnosti bio je usko povezan i sa  zahtjevima s kojima se oni u svojoj praksi susreću. U tom smislu može se reći kako je možda lakše održavati online nastavu s nižim razredima stoga što su njihove vježbe jednostavnije te im je potrebno manje prostora za izvođenje. S druge pak strane, učenici viših razreda kudikamo bolje poznaju i kontroliraju vlastito tijelo te im je (možda) lakše usvajati korekcije na daljinu, bez prisutnosti nastavnika. Ipak, to razmišljanje i ne mora biti sasvim točno stoga što je gradivo viših razreda mnogostruko kompleksnije te često zahtjeva izravnu pomoć, prvenstveno kroz osobnu prisutnost nastavnika te jasnu povratnu informaciju.
  
  Spomenka Šparemblek i Diana Kuneva odlučile su nastavu baleta na daljinu provoditi putem pisanih uputa pri čemu su učenicama poslale glazbu kao i ispisane kombinacije koraka koje se na tu glazbu treba izvoditi. Diana Kuneva pritom upozorava kako, iako je terminologija baletnih elemenata u cijelom svijetu na francuskom jeziku, ne postoji jedinstven jezik (notacija, op. a.) za zapisivanje kombinacija ili baletnih vježbi. Tako svaki nastavnik koristi svoj način zapisivanja što je učenicima često teško razumjeti. Također, iako je svojim učenicama poslala glazbu na koju izvode predviđene vježbe, vrlo je teško riječima opisati način na koji je vježba muzički postavljena što učenicama dodatno otežava ovakvo usvajanje gradiva.
  
  Spomenka Šparemblek objašnjava kako klasični balet predaje tako da djevojkama napiše vježbe koje moraju vježbati, ali i upute o tome na što moraju paziti pri izvođenju. „Svakim danom smo povećavali broj vježbi i prešli na vježbe na sredini i na špicama. Obavezno im šaljem pismene ispravke kako bi ih upozorila na sve ono na što moraju obratiti pažnju kada rade u ovim izvanrednim okolnostima, što uključuje i poseban oprez kako se ne bi dogodila nepotrebna povreda.“ Spomenka Šparemblek se također trudi na svaki mogući način obogatiti gradivo koje predaje. Tako na internetu redovito pronalazi classeve drugih baletnih škola kao što su npr. Vaganova, Royal Ballet School i škola Pariške opere. „Moram priznati da ih je to najviše ohrabrilo jer su shvatile da nisu same, da cijeli svijet u ovom trenutku vježba na isti način. Ujedno su mogle vidjeti i razlike među školama.“
  
  Možda s najvećim problemima i ograničenjima u radu susreće se ipak Diana Kuneva nastavnica završnog razreda Škole za klasični balet. Naime pred djevojke 4. razreda Srednje baletne škole postavljeni su najveći kako tjelesni, tako i psihički zahtjevi. Njihovo gradivo usporedivo je s profesionalnim plesnim dionicama te, kao neizostavni segment uključuje snažnu tehniku plesanja na špici. Sve to, zbog novonastalih okolnosti nemoguće je razvijati u onoj mjeri u kojoj je potrebno. Naime, za održavanje baletnih vježbi prvo je potreban prostor. „U malom i ograničenom  stambenom prostoru bez odgovarajućeg poda i štapa nemoguće je raditi. Mi improviziramo i snalazimo se, svaki kako može i zna, pa se umjesto za štap držimo za namještaj, stolce, vrata itd. Tu su tepisi i parket koji isto tako smetaju kod vježbanja. U završnim razredima neophodno je raditi velike pokrete kroz prostor, skokove, pirouette i velike višestruke okrete, u raznim pozama i pravcima te po dijagonali i krugu, što je nemoguće izvesti u stanu.“ Također, Diana Kuneva upravo nemogućnost nastavnika da sam pokaže vježbu vidi kao jedno od bitnih ograničenja, stoga što jedino na taj način nastavnik učenicima može objasniti kvalitetu pokreta koja se od njih traži. Razmišljajući vrlo otvoreno o cijeloj situaciji Diana Kuneva kaže: „Ne postoji kod mene otpor ideji online nastave. Ja jednostavno tražim optimalan način za održavanje forme svojih učenica – budućih profesionalnih plesačica.“ Ona smatra kako se na taj način eventualno može dodatno uvježbavati gradivo koje je već obrađeno, ali i da bi bilo „jako teško obrađivati i usavršavati novo gradivo na taj način“,
  
  Emilija Sorić i Tina Vrtar Stipić krenule su pak nešto drukčijim putem. Obje su odlučile nastavu baleta provoditi preko Zoom aplikacije, upravo kako bi premostile barem neke od problema s kojima se susreću njihove kolegice. Emilija Sorić opisuje kako je privikavanje na virtualnu nastavu bilo izuzetno naporno. Zahtijevalo je izuzetno puno pisanja, proučavanja i istraživanja. „Prvih dana sam trošila jako puno vremena na pisanje poruka, uputa i komentara. Samo istraživanje koji su linkovi prikladni za slanje učenicima, uzimalo je jako puno vremena. Naravno da sam nastojala barem svaki drugi dan promijeniti zadatak te svaki dan napisati nove upute, podsjetiti učenike na nove korekcije tj. svaki puta biti nova i zanimljiva kako bih motivirala djecu i zadržala njihovu pažnju.“
  
  U tom smislu, pozitivni pomak i privid prave nastave dogodio se kada je balet počela predavati preko Zooma. Naime, na taj način mogla je biti u osobnom kontaktu s učenicima, davati im izravne korekcije, sama pokazati vježbu što je, pogotovo za niže razrede od velike važnosti. „Prvi pokušaji korištenja Zooma bili su privikavanje, ali sad kad je sve uigrano i svi znaju kako se koristi i koja su pravila ponašanja, sve ide odlično.“ Iako, prema Emiliji Sorić, ništa ne može zamijeniti izravan kontakt s učenikom, nastava preko Zooma je ipak malo sličnija pravom classu te je utoliko i njegova najbolja zamjena. „Dobila sam puno povratnih informacija od roditelja koji su rekli da su djeca jako uzbuđena i sretna što imaju takvu nastavu, da im je sat baleta najsvjetlija točka cijelog dana te da im je upravo to pomoglo za psihički oporavak nakon potresa.“ I Tina Vrtar Stipić je vrlo zadovoljna što se okušala u takvom načinu vođenja nastave – „Sada sam sretna da sam se upustila i u virtualni način držanja nastave na Zoomu. A i djecu jako veseli da se vidimo i da život ipak, kako-tako teče dalje.“
  
  Zanimljiva su i iskustva koja opisuje Spomenka Šparemblek koja predaje i moderni balet učenicama srednje škole. Spomenka Šparemblek kaže kako je upravo ovo vrijeme iskoristila kako bi potaknula učenice na improvizaciju u plesu. „Hrabrim ih i bodrim da probaju što više improvizirati i osloboditi svoje tijelo bez straha i srama. Također, budući da im svakodnevno šaljem snimke koreografija Limóna, Graham, Bausch, Béjarta, Balanchinea, Šparembleka, Kyliana, Ekmana itd., čime ih upoznajem i s nekim novim tehnikama, nakon svakog videa od učenica tražim povratnu informaciju o tome kako im se sviđa to što su vidjeli, što su zanimljivo primijetile te kako bi to sve mogle primijeniti na sebi. Sada naprosto imamo vremena za takvu vrstu analize i refleksije.“
  
  Ipak, unatoč svim poteškoćama s kojima se susreću, sve moje sugovornice složile su se s činjenicom kako i takav, drukčiji način provođenja nastave, ima neke pozitivne aspekte te također može biti prepoznat kao prilika za učenje. Kao najveću dobrobit Tina Vrtar Stipić vidi upoznavanje s novim tehnologijama te informatičko opismenjavanje, kako nastavnika tako i učenika. „Sam početak online nastave pokazao je da smo dosta nisko na ljestvici informatičke pismenosti, no sad su se stvari ipak uhodale i vidim veliki napredak cijelog kolektiva po tom pitanju.“ Emilija Sorić smatra kako takav način održavanja nastave vrlo jasno pokazuje koliko je nastavnik dobro postavio temelje te koliko učenici zaista razumiju ono što im nastavnik govori. „Nastava baleta morala se prebaciti sa prakse u teoriju.“ Emilija Sorić također smatra kako su učenici tijekom virtualne nastave postali puno samostalniji u radu. „Tijekom online classa oni moraju dobro znati vježbe jer su sami u sobi i ne mogu gledati druge učenike, moraju znati kako je vježba muzički postavljena, a jedina kontrola i uputa na koju se mogu osloniti je moj glas.“ Spomenka Šparemblek uočava kako se na taj način otvorila nova razina komunikacije između nje i učenika. „Učenici se mogu uvijek vratiti na nešto što sam ja na classu spomenula, jer su moji komentari sada u tekstualnom obliku te mogu postaviti pitanje u bilo koje doba dana, dok inače to mogu napraviti samo na satu. Također, na taj način one su prisiljene osvijestiti vježbanje samokontrolom što je odlično jer su inače jako ovisne o profesoru koji ih svakodnevno ispravlja i to, malo-pomalo prelazi u neku vrstu navike. Tim načinom rada postaju i kreativnije i puno više osluškuju svoje tijelo.“
  
  Posve je izvjesno dakle kako se nastava klasičnog baleta, vrlo teško može virtualno na duže staze izvoditi onoliko kvalitetno i u onakvom opsegu kakav je potreban, pogotovo u srednjoškolskom baletnom obrazovanju. Ipak, zanimljivo je uočiti kako je nastava na daljinu uspjela potaknuti nastavnike baleta da se razvijaju upravo u onim područjima koja se, u kontekstu baletnog obrazovanja i u literaturi prepoznaju kao nepotpuna. Tako su isključiva orijentiranost na praktičnu nastavu i funkcionalne ciljeve, silom prilika upotpunjeni različitim teorijskim sadržajima, čime se postigla ravnoteža koja je nužna kako bi nastavni sadržaji ostvarili puni obrazovni potencijal. Pretpostavljam kako, u vrijeme kada se nastava provodila u normalnim okolnostima, za teorijske sadržaje možda nije bilo vremena, a možda se o njima naprosto nije dovoljno vodilo računa. Upravo ova situacija pokazala je koliko su takvi sadržaji važni te kako bi, i nakon povratka u baletne dvorane, trebali biti redovito korišteni u nastavi. Ova izvanredna situacija također je pokazala koliko je važna pismenost mladih plesača te koliko je važno da ono što umiju izvesti znaju verbalizirati, ali i napisati. U tom smislu, možda bi se i na razini Škole moglo poraditi na usustavljivanju načina na koji se bilježe vježbe i koraci (kao što se to napravilo npr. na Studiju baletne pedagogije) kako bi i učenici, ali i nastavnici u bilješkama razumjeli jedni druge. U konačnici, online nastava je možda najviše utjecala na razvijanje samostalnosti učenika. Uobičajeni nadzor i kontrola koji uvelike pasiviziraju učenike sada su i zbog fizičke razdvojenosti pali u drugi plan. Zadane zadatke učenici odrađuju potpuno samostalno što u budućnosti može donijeti novu kvalitetu međusobnih odnosa obilježenu povjerenjem u učeničke mogućnosti koje se u međuvremenu izgradilo.
  
  Smatram kako je zaista nužno, jednog dana nakon što se život ponovno vrati u normalu, temeljito preispitati provođenje nastave na daljinu u baletnim školama, njezine metode, sadržaje, ali i postignute ishode. Upravo tako, sumirajući novo iskustvo i stečena znanja te primjenjujući sve ono što se u online nastavi pokazalo kao pozitivno, možemo naizgled izgubljeno vrijeme školske godine 2019/20. pretvoriti u dragocjeni uvid iz kojeg treba učiti, mijenjajući postojeći sustav nabolje.
  
  © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 15. svibnja 2020.

Piše:

Mihaela
Devald Roksandić