Preuzimanjem ravnateljstva Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca (HNK Ivana pl. Zajca) u rujnu 2017. godine, preuzela sam i za mene problematičnu obavezu podnošenja prijave baletnih umjetnika za natječaj za Nagradu hrvatskog glumišta (NHG) iz područja „Glazbene, baletne i plesne umjetnosti”, za kategoriju najbolja ženska uloga, najbolja muška uloga i za izuzetno ostvarenje mladog baletnog umjetnika do 28 godina – ženska ili muška uloga. Iz obaveze koju nosi funkcija ravnateljice Baleta i iz vlastite potrebe da jasno artikuliram svoj kritični stručni angažman pokušat ću izložiti dihotomiju nacionalnog/internacionalnog konteksta u baletu kroz povijest i danas te ukazati zašto je isključivost hrvatskog državljanstva glede nominacija za NHG-a, a vezanu za hrvatsku baletnu scenu, nesumjerljiva kategorija.
Nagrada hrvatskog glumišta (NHG) je prestižna i stalna godišnja nagrada koju raspisuje Hrvatsko društvo dramskih umjetnika (HDDU), i koja se svake godine dodjeljuje zaslužnim i istaknutim umjetnicima nagrađujući njihov vrsni doprinos u sferi kazališta, radijskih i televizijskih umjetnosti. Nagrada je nekada imala svrhu daljnje popularizacije i afirmacije navedenih izvedbenih umjetnosti, dok danas uz navedeno ona donosi i određenu dozu medijskog glamura. Na internet stranici HDDU-a mogu se pročitati korisne informacije o povijesti kao i o propozicijama Nagrade. Iz kratkog teksta o njezinoj povijesti: „U vrijeme obnove naše Domovine, Hrvatsko društvo dramskih umjetnika uz punu potporu Hrvatske radiotelevizije i Večernjeg lista dana 24. studenoga 1992. godine zajednički utemeljuju Nagradu hrvatskog glumišta” a „nacionalni duh vremena” iz 1992. godine reflektira povijesni trenutak hrvatskog glumišta iz 1860. godine kada se hrvatski glumac Vilim Lesić na prekinutoj predstavi njemačke družine, po Demetrovim uputama obratio gledateljstvu te izjavio da će se od sutrašnjega dana na zagrebačkoj pozornici govoriti i glumiti samo na hrvatskome. Prepoznavši analognost duha vremena utemeljitelji Nagrade Hrvatskog glumišta: HDDU, Hrvatska radiotelevizija i Večernji list d.d. odlučili su da će se Nagrada dodjeljivati svake godine upravo na taj povijesni datum – 24. studenoga.
Iz propozicija u članku 2. Pravilnika o dodjeli NHG-a može se iščitati sljedeće: „Svake godine može se dodijeliti do dvadeset nagrada za dramu, operu, operetu ili mjuzikl, svake parne godine do četiri nagrade za suvremeni ples te svake neparne godine do pet nagrada za balet… Sve nagrade sastoje se od plakete, umjetničke skulpture i novčanog iznosa. Nagrada za predstavu u cjelini nije novčana. Nagrade se dodjeljuju državljanima Republike Hrvatske.” Propozicije se čine razumne, a nagrada velikodušna. Nagradom se aplaudira talent, uložen rad, trud i umjetnička interpretacija. Odluku o nagrađenima donosi stručni žiri, različit za pojedinačne strukovne kategorije i zato se nagrada može razumjeti i kao profesionalno strukovno priznanje. Nagrada ima uz simboličnu i materijalnu vrijednost koja ovisi o sponzorima nagrade ili o financijskom stanju umjetničkih strukovnih udruga koje poput Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika (HDPBU) i Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) posebnim ugovorima s organizatorom dodjele NHG-a reguliraju svoja prava i obaveze. Čitajući propozicije niti jedna stavka se odmah ne čini spornom.
Tek kroz iskustvo prakse i kritičkim pogledom iznutra, iz kuta baletno-plesne kategorije dio propozicije, iz članka 2.: „Nagrade se dodjeljuju državljanima Republike Hrvatske.” može se smatrati spornim i diskriminirajućim prema internacionalnim baletnim umjetnicima, pogotovu danas kada je razvoj i napredak čovječanstva u sklopu globalizacijskih procesa nemoguć bez dodira i interakcije među različitim kulturama. Nema sumnje da je ova diskriminirajuća pojavnost glede NHG-a kompleksna i da bi se njena spornost trebala pokušati interpretirati kroz fenomen interkulturalizma koji se u živote baletnih i plesnih umjetnika provlači od njihovog plesnog obrazovanja pa sve do profesionalnog djelovanja, te i na povijesnoj prožetosti nacionalnog/internacionalnog unutar umjetničkih grane baleta. Balet je, pored opere, po samoj prirodi od svojih početaka jedna od umjetnosti koja pridjevu internacionalni daje sasvim konkretno značenje. Sljedeći tu kvalitetnu tradiciju, domaći su baletni ansambli stoga istodobno i nacionalni i internacionalni, hrvatski po nazivu a međunarodni po sastavu, kvaliteti i uspjesima. Stoga Nagrada hrvatskog glumišta putem svojih propozicija iz članka 2. zapravo provodi diskriminaciju i diskreditaciju nad nehrvatskim baletnim umjetnicima koji upravo ovu našu hrvatsku sredinu oplemenjuju svojim radom.
Baletna forma se kroz povijest mijenjala, post-moderna u plesu utjecala je na promjene unutar repertoara baletnih trupa danas ali to nikada nije išlo do stanja neprepoznatljivosti. Balet je danas organ koji je oblikovan pod utjecajem različitih zapadnih kultura, on je prikaz nacionalnoga i transnacionalnoga i kao takav je prihvaćen od gledateljstva i njegova se interkulturalna tradicija nastavlja učinkovito prenositi i učiti diljem svijeta. Na primjeru ograničenja nominacije na isključivo hrvatske državljane za NHG-a čini mi se da hrvatska baletno-plesna zajednica uz sva poznavanja povijesnih konteksta djeluje regresivno, negira transnacionalni kontekst baletno-plesne umjetnosti i daje prostora da bude okarakterizirana kao zajednica koja pokušava proklamirati nacionalizam i djelovanje koje bi se moglo nazvati mediokritetsko?
Po aspektu nacionalne strukturiranosti ansambla Balet HNK-a Ivana pl. Zajca približio se je srodnim europskim nacionalnim kućama. Multikulturalno nasljeđe grada Rijeke podržava takvu strukturu pa je riječki ansambl gotovo u potpunosti internacionalan. Internacionalnost se zrcali u činjenici da i kod nas na audicije koje se raspisuju putem javnog natječaja u narodnim novinama ali i na svim vodećim internacionalnim baletnim portalima, jednako kao i u drugim europskim baletno/plesnim ustanovama dolaze kvalitetni plesači, pa su tako i u riječkom Baletu uz nekolicinu hrvatskih plesnih umjetnika trenutno na ugovorima o radu zaposleni umjetnici iz Argentine, Italije, Mađarske, Njemačke, Portugala, Rumunjske, Rusije, Španjolske i Ukrajine. Unatoč ovom prirodnom procesu internacionalizacije našeg ansambla i unatoč kontekstu sve većih emigracija suvremenih umjetnika, u Hrvatskoj slabi interes djece za baletnu i plesnu profesiju. Opće je poznato da je baletno-plesna profesija težak i slabo plaćen umjetnički posao, kratkog vijeka i uz to društveno podcijenjen. To su činjenice koje rezultiraju bitno oslabljenom dotoku domaćih plesača u riječki ansambl a iz diskusija s kolegama ravnateljima baleta druga dva nacionalna hrvatska baleta (Balet HNK-a u Zagrebu i balet HNK-a Split) saznajem da je i u tim baletnim ansamblima situacija identična.
Helena Wulff u knjizi Ballet across Borders (2001) koja je rezultat istraživanja unutar četiri velike svjetske baletne kompanije (Royal Swedish Ballet u Stockholmu, Royal Ballet u Londonu, American Ballet Theatre u New Yorku i s tadašnjim Ballet Frankfurtom) primjećuje da se s vremenom intenzivirala fluktuacija plesača, koreografa i pedagoga i tako se povećalo i miješanje nacionalnosti i etničkih identiteta članova baletnih kompanija. Ona tada, prije dvadesetak godina, primjećuje da se u klasičnim kompanijama osjeća otpor od miješanja etničkih i rasnih skupina ali je istovremeno pretpostavila da će se i to s vremenom promijeniti. Svjedok sam predviđenih promjena, ansambli hrvatskih nacionalnih baleta unutar HNK-ova više nisu hrvatskog sastava. U devedesetima bili su u njima pretežno zastupljeni plesači istočnog bloka: Rumunji, Rusi, Moldavci i Ukrajinci koji su u potrazi za boljim uvjetima rada kretali prema zapadu, a jedan veliki val neprisilnih, umjetničkih imigranata ostao je i oblikovao svoje živote upravo na ovom našem jugoistočnom području, u Hrvatskoj. (Iz generacije 1990-tih u baletnom ansamblu HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci još i danas djeluje osmero Rumunja, šestero Rusa i jedan Ukrajinac.)
Baletne migracije na području jugoistočne Europe zadržavaju kontinuitet, a danas nam dolaze i plesači iz zapadne Europe. Rasne promjene su nešto sporije, vidljivije su u povećanju brojnosti plesača azijskog podrijetla dok su plesači tamne boje kože još uvijek rijetkost u hrvatskim baletnim ansamblima. Globalizacija ljudskih resursa unutar jedne baletne kompanije djeluje tako da se nacionalne različitosti spajaju u zajedničku internacionalnu komponentu koja se primjećuje u sva tri nacionalna baletna ansambla u Hrvatskoj. Ta internacionalna komponenta nije samo hrvatski proizvod nego je ona dio transnacionalnog prostora baleta koji nije geografski determiniran. U susjednim europskim zemljama internacionalnost se slavi, podržava i nagrađuje. Nagrada njemačkih kazališta Der Faust nagrada je koja ne poznaje nacionalna ograničenja kao NHG-a. Od 2006. godine Der Faust dodjeljuje Bühnenverein (Savez svih kazališta i orkestara u Saveznoj Republici Njemačkoj) u suradnji s Akademijom scenskih umjetnosti. Dodjeljuje se u istim kategorijama kao i NHG-a. Kazališta predlažu i nominiraju vlastite produkcije i umjetnike putem prijedloga umjetničkih ravnateljstva. O tim prijedlozima odlučuje peteročlani žiri i konačno dodjeljuje nagradu. Procedura dodjele nagrade Der Faust je gotovo identična proceduri NHG-a. Razlika je da su na području plesne umjetnosti Der Faust nagradu njemačkih kazališta u 2019. godine dobili: Slovenac Edward Clug, Belgijanka Anne Teresa de Keersmaeker, Islanđanka Erna Ómarsdóttir i drugi međunarodni umjetnici. I u susjednoj Sloveniji koja dodjeljuje Prešernovu nagradu kao najviše priznanje za životno djelo i Nagradu Prešernovog fonda koju Republika Slovenija dodjeljuje autorima za umjetnička ostvarenja slovenske kulturne scene u posljednje tri godine nema ograničenja glede nacionalnog pripadanja.
U sklopu bogatog plesnog programa Dani plesa, koji se održavaju u čast prvoj hrvatskoj primabalerini Miji Čorak Slavenskoj u njezinom rodnom gradu Slavonskom Brodu, posljednjih godina slavlje se upotpunjuje Gala plesnom večeri hrvatskih nacionalnih ansambala, na kojoj sudjeluju HNK u Osijeku, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, HNK Split te HNK u Zagrebu. Ta manifestacija pružila je izvrsnu priliku nama ravnateljima nacionalnih baletnih ansambala da nakon javne konferencije za medije nastavimo i neformalno razgovarati o zajedničkim i specifičnim problematikama naših ansambala, općenito o problemima struke i odgovornostima pozicije ravnateljstva. Već godinama dijelimo frustraciju nemogućnosti nominacija stranih baletnih umjetnika što posljedično dovodi do devalvacije same nagrade koja već neko vrijeme cirkulira između nekoliko uvijek istih osoba, baletnih umjetnika hrvatskog državljanstva. Nije sporno da su je dobitnici hrvatskog državljanstva zaslužili ali osim diskriminacije u pitanje se dovodi i kvaliteta nagrade. Svim okupljenima teško je bilo naći plauzibilno objašnjenje zašto je onemogućeno nominiranje i nagrađivanje inozemnih umjetnika tj. zašto se ne definira i izloži potreba za promjenom ovog kriterija u propozicijama NHG-a.
Pojavom globalizacije i svjetskih kontakata ne samo među kompanijama, organizacijama i pojedincima interkulturalna kompetencija i osjetljivost uči nas smanjenju etnocentrizma, predrasuda, stereotipa, nejednakosti i diskriminacije u društvu. Članak 13. Pravilnika o dodjeli NHG-a glasi: „Izmjene i dopune ovog Pravilnika mogu se donositi samo zajedničkim dogovorom utemeljitelja.“ Znači li to da se propozicije ipak mogu promijeniti? Znači da bi se plesna zajednica pod vodstvom HDPBU-a mogla mobilizirati i krenuti u akciju tražeći nužne promjene u propozicijama NHG-a, kako bi dokazala da radi lokalno, ali misli onako kako se, pogotovo danas, umjetnost jedino i može misliti – globalno?
Kao ravnateljica Baleta i kao plesna umjetnica nezadovoljna sam opisanim aspektom Nagrade HG-a. Što god mislili o nagradama, smatram da su nacionalne nagrade bitne jer struka tim bijenalnim činom svečane dodjele dobiva javni prostor, vidljivost i reprezentativnost. Dodjela nagrada prenosi se uživo, putem medija Hrvatske radio televizije. Taj trenutak trebao bi baletnu produkciju prikazati u svom punom sjaju i izvrsnosti. Prateći repertoar baletnih kuća u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Rijeka) znam da je trenutačni sjaj i izvrsnost baletnih izvedbi i u tijelima naših internacionalnih umjetnika, koji zajedno s nekolicinom hrvatskih baletnih umjetnika daju pečat ovom vremenu i prostoru. Za svoj rad bit će zapamćeni ali nažalost ne i nagrađeni. Vjerujem da članovima žirija i organizatorima natjecanja nije svejedno dospijeva li ona u prave ruke, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost? (S obzirom da je sljedeća dodjela Nagrade za baletne umjetnike tek u jesen 2021. nadam se i vjerujem da bi se taj problem dotad mogao rasplesti i riješiti.)
© Maša Kolar, PLESNA SCENA.hr, 23. travnja 2020.
