Baleti.hr

Hrvat na Broadwayu

Kazimir Kokić (1911.-1982.)

• Kazimir Kokić jedan je od onih hrvatskih baletnih umjetnika koji su zarana otišli i ostali u inozemstvu. Rođen je u Primoštenu 21. ožujka 1911. Balet je učio u Zagrebu, dakako kod Margarete Froman. Godine 1927. postao je članom baletnog ansambla zagrebačkog HNK-a i ubrzo solistom. Do 1935. ostvario je više glavnih uloga u baletima što ih je koreografirala Margareta Froman, među kojima Harlekina u Plesu Colombine, Koščeja u Žar ptici, Momka u Licitarskom srcu i Pierrota u Karnevalu. U Licitarskom srcu plesao je s Mijom Čorak što se pokazalo kobnim jer se u nju zaljubio. Zajedno su otišli u Zürich a potom u Pariz. O Kazimiru Kokiću i njegovoj karijeri više sam saznao iz razgovora i sjećanja njegove kćeri iz drugog braka Kim Alexandre Kokich koju sam nedavno, prilikom jednog od njezinih posjeta Zagrebu, upoznao zahvaljujući inicijativi i posredovanju Nine Bertapelle. Kim se prisjetila da joj je otac pripovijedao kako je volio Slavensku i kako mu je slomila srce.
  
  U sezoni 1935./36. bio je angažiran u Gradskom kazalištu u Zürichu, gdje je sa Slavenskom plesao u jednoj operi. Nije imao novaca pa je u Parizu čistio restorane da bi mogao platiti satove kod Legata. Usavršavao se kod Matilde Kšesinske i Ljubov Jegorove. Od 1937. bio je solist ansambla Ballet Russe de Monte Carlo. Leonid Mjasin ga je angažirao na traženje znamenite ruske balerine Aleksandre Danilove (1903.-1997.) koja je zapazila naočitog hrvatskog plesača. Osam godina starija od njega, bila je zvijezda trupe. Vjenčali su se 1941. Danilova i Kokić putovali su po cijeloj Americi i nastupali zajedno po malim mjestima, svaku večer u drugom, gdje ljudi prije nikada nisu vidjeli balet
  
  Kim Kokich svjedoči da je njezin otac želio djecu, Danilova nije. Oboje su bili temperamentni i nagle naravi pa je, uz profesionalnu ljubomoru, izbijanje rata i njezinu nevjeru, brak ubrzo propao. No ostali su cijeli život u dobrim, čak vrlo dobrim odnosima pa je Danilova, „teta Šura“, postala kuma Kokićevoj kćeri Kim, rođenoj 1957. Po njoj je Kim i dobila svoje srednje ime Alexandra.
  
  Kao mala djevojčica Kim nije točno ni znala čime joj se otac bavi, ali ju je ulaskom u svijet baleta počela zanimati umjetnička profesija roditeljâ. Kazimir Kokić je ostvario zapaženu karijeru u Americi, a njegovo ime nalazimo i u oblicima Casimir ili Kasimir te Kokich ili Kokitch. Nije bio klasični nego karakterni plesač. Znao je sve vrste plesova. Imao je veliki talent, fotografsko pamćenje i čim bi nešto jedanput vidio, mogao je to s lakoćom ponoviti i izvesti. Njegove vrline karakternog plesača privukle su i nadahnule Agnes de Mille da mu povjeri glavnu ulogu Heada Wranglera u baletu Rodeo Aarona Coplanda i Mjasina za uloge u nekoliko njegovih baleta poput Le beau Danube bleu i Gaîté Parisienne Jacquesa Offenbacha (filmska verzija The Gay Parisian, red. Jean Negulesco, 1941.). U Balletu Russe de Monte Carlo ostvario je i glavne uloge u baletima Jota Aragonesa Mihaila Fokina i Capriccio Espagnol Mjasina, u kojima je nastupao s Danilovom, te Bacchanale Richarda Wagnera. (Ballet Russe de Monte Carlo tada je, od 1938. i tijekom Drugoga svjetskog rata, pod vodstvom impresarija Sergea Denhama, putovao Amerikom. Trupu su, pored ostalih, predvodile baletne legende poput Alexandre Danilove, Mie Slavenske, Tamare Tumanove, Igora Juskeviča, Andreja Jeglevskog, Natalije Krasovske i Nikolaja Berjozova.)
  
  Kokić je unovačen 1942. i do kraja Drugog svjetskoga rata je služio na južnom Pacifiku. Nakon povratka u Ballet Russe bio je baletni pedagog. Godine 1946. nastupao je u Chicagu, a od 1947. do 1965. u kazalištima na Broadwayu u New Yorku, gdje je ostvario niz plesačkih uloga u mjuziklima. U Chicagu je, tijekom rada na mjuziklu Carousel, upoznao drugu suprugu, poznatu brodvejsku glumicu i pjevačicu u mjuziklima Ivu Withers (1917.-2014.), zvijezdu te predstave. Poslije kćeri Kim dobili su sina Jerryja Kokicha, rođenog 1958., koji je bio plesač Joffrey Balleta i baletni pedagog. (Kim se počela baviti baletom sa šest godina i prestala sa sedamnaest, a njezin brat počeo je učiti balet tek sa sedamnaest godina!)
  
  Kim Kokich je danas programska savjetnica Škole za javne poslove American Universityja u Washingtonu. U mladosti je pohađala School of American Ballet pod vodstvom Georga Balanchinea. Prva učiteljica bila joj je Marija Juskevič, supruga očeva bliskog prijatelja Igora Juskeviča, znamenitog ruskog plesača toga doba koji je, što je zacijelo manje poznato, u Beogradu studirao kemiju i bavio se mnogim sportovima prije nego što se počeo baviti baletom. Jednom prilikom, kada je doveo Kim na probu Orašara, Kokić se poslije mnogo godina susreo s Balanchineom. Zagrlili su se i poljubili. Balanchine mu je rekao kako je vidio da se djevojčica preziva Kokich, ali nije bio siguran ima li veze s njim. Dodao je da će se, bez obzira što je njegova kći, prema njoj odnositi isto kao i prema drugim učenicama. Poslije je Kim kod kuće pitala oca da joj pokaže kako se izvodi neki pokret. Nije joj htio pokazati već joj je rekao da mora slušati Balanchinea i tetu Šuru, da će je oni sve naučiti. Teta Šura je, kao učiteljica, bila vrlo stroga prema njoj. Znala je i vikati, tjerala ju je da radi. (Kada je umrla ostavila je Kim svoj nakit, knjige i arhivu – koju je ona onda pohranila u američku Kongresnu knjižnicu.)
  
  Kazimir Kokić ostvario je na Broadwayu niz plesačkih uloga u mjuziklima Gentlemen Prefer Blondes (J. Styne i L. Robin), Miss Liberty (I. Berlin), Inside U. S. A. (A. Schwartz i H. Dietz), Bells Are Ringing (Styne, Betty Comden i A. Green), Bajour (W. Marks), Redhead (A. Haque i Dorothy Fields), Bye Bye Birdie (C. Strouse i L. Adams), Pipe Dream (R. Rodgers i O. Hammerstein), On a Clear Day You Can See Forever (B. Lane i A. J. Lerner). Kreirao je ulogu Don Quixotea u filmu Ten Block on the Camino Real (J. Landau, 1966). Bio je i klizački trener. Plesao je do svoje 55. godine, ugrijavajući se svaki put gimnastičkim vježbama.
  
  Kokić je posjećivao Hrvatsku a kako potječe iz Primoštena, ondje je – nedaleko od Škole Ane Roje u kojoj je Kim povremeno plesala, gradio kuću. Umro je u Zagrebu, iznenada, tijekom jednog posjeta domovini, 5. veljače 1982. te je pokopan na Mirogoju.
  
  © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 23. siječnja 2020.
  

Piše:

Mladen Mordej
Vučković