Obrazovanje obavezuje na djelovanje
Intervju: Mihaela Devald Roksandić, baletna pedagoginja ansambla HNK u Zagrebu
-
Iza svakog baletnog ansambla postoji niz baletnih majstora koji svakodnevno rade s ansamblom i sa solistima. To su osobe koje su velikim dijelom zaslužne za način rada plesača i izgled same izvedbe ansambla i solista. Jedna od baletnih pedagoginja zagrebačkog baletnog ansambla je i Mihaela Devald Roksandić. Ona je baletnu školu završila u Zagrebu te se dodatno usavršavala na Akademskom koreografskom učilištu u Moskvi. U Baletu HNK-a je već 30-ak godina, a prvakinjom baleta postaje 2003. godine. Kada se 2013. godine na Akademiji dramske umjetnosti otvorio Odsjek plesa i preddiplomski studij baletne pedagogije, Mihaela je odlučila promijeniti smjer svoje karijere, a 2019. godine završava i magisterij iz pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ovaj razgovor sabire njezina razmišljanja o struci iz nove perspektive.
Kroz vašu karijeru zaista ste plesali mnogo uloga, od Giselle koja je možda čak i obilježila vašu karijeru, do Jele iz Đavla u selu, Odette/ Odile iz Labuđeg jezera do mnogih uloga iz koreografija Milka Šparembleka, Ivice Sertića i drugih. Jeste li otplesali sve uloge koje ste htjeli ili postoji neka uloga koju ste htjeli otplesati ali niste?
Uvijek sam voljela Giselle i to je svakako uloga koja je obilježila moju karijeru. Najveći izazov bila mi je uloga Odette / Odile u Labuđem jezeru i to sam uspjela otplesati u plesački malo zrelijim godinama. Uloga koju sam uvijek obožavala gledati je uloga Tatjane u Evgeniju Onjeginu. Nažalost, taj balet se nije nikada postavio na našoj sceni, tako da se ta uloga može uzeti kao neostvarena želja, ali u kontekstu cijele karijere zaista ne žalim ni za čime.
Kako ste proživljavali period prestanka plesanja?Prestanak aktivne plesačke karijere uopće nije jednostavan trenutak jer su baletni plesači uglavnom u potpunosti posvećeni baletu. Ja sam u baletu od svoje 5. godine i balet je postao dio mog identiteta. To je nešto što me obilježilo i nije lako odvojiti se od tog dijela sebe i pronaći novi identitet. No, meni se prestanak plesanja poklopio s drugom trudnoćom u 41. godini i bilo mi je posve jasno da sam u plesački visokim godinama i da je upitno koliko kvalitetno bih se mogla vratiti plesu. To je onda automatski donosilo i veliki rizik od povreda te se nisam htjela upuštati u taj začarani krug. Onda sam igrom slučaja dobila prve prilike mentoriranja mladih plesača za natjecanja, pa onda priliku za rad u baletnoj školi pa sve više poslova baletnog majstora i nekako sam se u tome našla, tako da mogu reći da sam pronašla svoje novo ja. U mom slučaju prestanak plesanja je bio lagani, prirodni prijelaz i nisam osjetila neku gorčinu i žal za tim dijelom života. Otvorila sam novu stranicu i možda se čak osjećam i ugodnije kao baletna majstorica nego kao balerina.
Sada trenutno radite kao baletna majstorica u HNK. Imali ste priliku raditi i sa solistima i s ansamblom. Što vam je draže, što možda zahtjevnije?
I jedno i drugo je izazov, i – potpuno je različito. Osobno se najbolje osjećam radeći s ansamblom, ali to uopće nema veze sa samim solistima ili sa samim ansamblom, to ima veze sa mnom i s mojim karakterom. Ja volim grupu, volim tu energiju koju izmjenjujemo, volim tu vrstu komunikacije i to me ispunjava. Nekako mislim da taj dio posla najbolje radim, neću reći da ovo drugo radim manje dobro ali u radu s ansamblom se baš dobro osjećam. Mislim da je to posao za mene!
S obzirom na godine kada ste vi plesali i danas, da li vidite neke razlike u samom baletnom vokabularu?
Već sam za vrijeme aktivne karijere počela primjećivati određene razlike u načinu razumijevanja baletnih koraka, pogotovo u trenutku kada su u Balet HNK intenzivno počeli dolaziti gostujući pedagozi. To je bio i početak nekog mog osvještavanja kao plesača. Od gostujućih pedagoga počela sam dobivati drugačije informacije, drugačije inpute s obzirom na ono što radim i njihove korekcije su mi znale itekako pomoći. Onda je u Zagreb došla i Irena Pasarić koja je dugo plesala u inozemstvu pa sam imala sreću da je radila sa mnom i pripremala me za Labuđe jezero te mi je pri tom otvorila jedan cijeli novi svijet. Bila sam potaknuta razmišljati na drugačiji način, koji nije bio vezan nužno samo uz vokabular nego i uz drugačije razumijevanje vlastitog tijela. Upravo to razumijevanje vlastitog tijela je za mene bio veliki pomak – drugačije sam razmišljala o tome što radim, o svojoj koordinaciji, o povezanosti koraka, o njihovoj međuovisnosti, o tome kako ni jedan korak nije izoliran već je uvijek dio cjeline.
Danas, na drugačije razumijevanje tijela u baletnoj umjetnosti i drugačiju upotrebu baletnog vokabulara ključno utječe povezivanje klasičnog baleta sa suvremenim plesnim tehnikama koje plesači klasičnog baleta sve više koriste. Zapravo danas više ne možeš plesati balet bez da vrlo ozbiljno barataš suvremenim plesnim tehnikama. Taj „drugi jezik“ je i plesačima klasičnog baleta jako puno pomogao u osvještavanju i mislim da jako dobro upotpunjuje ono što radimo i daje baletu neki novi smisao.
Čini mi se naime kako smisao i bit nekog koraka dolazi do izražaja tek onda kada ga i sam plesač u potpunosti razumije, kada razumije kako se do tog koraka dolazi, gdje mu je ishodište i kako završava tj. kada razumije način na koji određeni korak postaje dio cjeline. Ukoliko plesač samo imitira pokret, ukoliko je pokret izoliran i sveden samo na puku estetiku, na visinu noge, na statičnu pozu onda on nema smisla i često mi se čini da takvu izvedbu na sceni „ne razumijem“.
Kako vam se čini trenutna situacija Baleta HNK u Zagrebu?Balet je uvijek imao svoju publiku i balet je uvijek na neki način bio popularan i sada se taj trend nastavlja. Mislim da imamo kvalitetan i raznolik repertoar što je zaista bitno. Smatram da je izbor koreografa, izbor ljudi koji dolaze kvalitetan jer nam daju mogućnost za napredak i isprobavanje različitih stilova, što mladim plesačima treba. Imamo koreografe koji spadaju u rang svjetskih zvijezda kao što su Angelin Preljocaj, Vladimir Malakhov, a imamo i neke suvremene koreografe kao što je bio Claudio Bernardo, zatim hitmejkere kao što su Leo Mujić i Valentina Turcu i u tom smislu imamo zaista raznoliki repertoar. Što se tiče naše pozicije u svijetu, imali smo neka ozbiljna gostovanja kao npr. gostovanje s baletom Ana Karenjina u Sankt Peterburgu gdje smo stvarno postigli uspjeh i na neki način smo se otvorili prema svijetu, što je ujedno i testiranje kvalitete. Naime, svako gostovanje je i određeni rizik, pitanje – hoćemo li biti prihvaćeni ili ne. Za sada smo na tom testu prošli i nadam se da će tako biti i dalje.
Kao baletna majstorica svakodnevno radim s plesačima Baleta HNK te mogu reći kako su oni zaista kvalitetni, i to prvenstveno u svom pristupu poslu. To neću nazvati profesionalnim, jer je to nekako suho i hladno. Oni su izuzetno posvećeni onome što rade i izuzetno su odgovorni spram svoje profesije. Mislim da imamo odličan ansambl koji može odgovoriti na različite izazove, koji može plesati različite stilove, od klasike do suvremenih predstava. Plesači su otvoreni novim izazovima i meni osobno je zaista lako raditi s njima. Najsretnija sam kada na predstavi vidim da se trude ispraviti i napraviti onu najsitniju korekciju koju sam im dala usput! .
Kako je Akademija dramske umjetnosti, Odsjek plesa odnosno baletne pedagogije utjecala na vaš život?Mislim da je otvaranje plesnog odsjeka jedan od ključnih momenta u povijesti baletne umjetnosti u Hrvatskoj. Zapravo mi se sve super posložilo. Imala sam sreću da se 2013. otvorio studij plesa jer sam oduvijek željela studirati i ispitati svoje mogućnosti na tom području. Oduvijek sam voljela učiti, čitati, pokušavala sam se obrazovati na sve moguće načine i tijekom svoje plesačke karijere tako da je ta 2013. godina došla i kao neka idealna prilika koju nisam htjela propustiti. To je bila jedna predivna avantura koju bih svakom preporučila, a mene je – bez imalo pretjerivanja, u potpunosti promijenila kao osobu. Smatram da je obrazovanje kvalitativno unaprijedilo ono što radim i dalo teorijsku potvrdu onoga što sam ranije samo naslućivala, pokazalo mi je smjer, dalo samopouzdanje, nadogradilo iskustvo...
Možete li usporediti vaše školovanje u Zagrebu i u Moskvi i da li postoje poveznice s programom na našoj Akademiji?
Školovanje u Zagrebu i školovanje u Rusiji mogu usporediti temeljem onog iskustva kojeg sam tada imala. Znači osim što je baletna škola u Moskvi puno veća, ja ustvari nisam pronalazila neke velike razlike. Profesorica Tatjana Lucić Šarić, čiji sam đak, je i sama završila Moskovsku školu, odnosno završila je njihov pedagoški smjer. U Moskvi sam se dobro snašla i osjećala sam da ustvari dosta toga znam. Sam način na koji je Tatjana Lucić Šarić radila s nama je definitivno bio jako sličan onome kako se radilo na moskovskoj Akademiji. Naravno njihov program je bio opsežniji i broj đaka veći, možemo reći da je i njihova kvaliteta bila na jednoj višoj razini nego u zagrebačkoj školi, ali ja nisam ni u čemu osjećala manjak samopouzdanja s obzirom na ono što sam tada znala.
Razmišljajući sada o tim danima i programu škole, jedini nedostatak je bio što mi u zagrebačkoj Školi nismo imali satove pas de deuxa, tj. imala sam neka iskustva jer sam plesala solo uloge u školskim produkcijama itd., ali opet neke elemente nisam radila i to mi je bilo zaista teško. Sve ostalo sam dobro pratila i po tome sam imala osjećaj da je zagrebačka škola tada radila na sličnom tragu. Zapravo i tada i sada se još uvijek oslanja na metodiku Vaganove i na takozvanu „rusku školu“.
No od tada do danas stvari su se bitno promijenile tj. trebale su se promijeniti. Pedagoške norme nisu i ne mogu biti iste kao prije 30-ak godina kada sam se ja školovala. S vremenom se u pedagoškom pristupu u sklopu općeg obrazovanja mnogo toga promijenilo te se također promijenio način na koji se, u tom procesu gleda na dijete. Shodno tome promijenili su se i načini podučavanja te se i dalje mijenjaju.
Ono što se mi možemo zapitati je – koliko se promijenilo baletno školovanje? Ono bi tu trebalo slijediti, ne trendove, nego nove pedagoške spoznaje. Što se tiče koraka, što se tiče metodike, oni ostaju takvi kakvi jesu jer je sama metodika ista kao i prije 30 godina. No, stvar je u njezinoj primjeni. Pitanje je – što mi danas znamo, a što prije nismo znali? Pitanje je – na što danas treba obratiti pozornost, a tada se možda nije obraćala pozornost ili se manje obraćala pozornost? Dakle, to je svakako zdravlje djeteta, a pri tom mislim na način na koji ćemo metodiku primjenjivati na tijela koja možda nemaju idealne baletne predispozicije. Važno je da dijete, postalo ono plesač ili ne, iz baletnog školovanja izađe prvenstveno fizički zdravo – kao cjelovita osoba s razvijenim samopouzdanjem i pozitivnim stavom o sebi i o vlastitom o tijelu.
Mi imamo samo jednu srednju školu za balet i to u Zagrebu. Smatrate li da je vrijeme da se otvori neka nova škola?Mislim da je vrijeme za reformu baletne škole koja bi se trebala događati na više razina, kako u Zagrebu tako i u drugim sredinama. Cijelo naše baletno školovanje bi trebalo proći kroz jednu kvalitativnu evaluaciju te naprosto moramo razmisliti što danas želimo od tog procesa, što mi djeci pružamo i nudimo, te što oni na kraju dobivaju? Sve segmente obrazovanja baletnih plesača trebalo bi pomno analizirati, trebalo bi otvoreno o tome razgovarati jer je vrijeme stavljanja problema pod tepih odavno prošlo. Situacija je alarmantna, i tu ne mislim samo na činjenicu da jedina srednja baletna škola u Hrvatskoj nema svoj prostor, nego i na puno drugih stvari. Radi se o gorućem pitanju u čije se rješavanje treba uključiti cijela struka, a i osobno ću poduzeti sve što je u mojoj moći kako bi se o toj temi počelo intenzivnije razgovarati. S jedne strane dugujem to školi koju volim i u kojoj sam odrasla, a s druge strane, imam odgovornost koju mi „nameće“ moje pedagoško obrazovanje koje me i obavezuje na djelovanje.
@ Ozana Mirković, PLESNA SCENA.hr, 10. siječnja 2020.