Baleti.hr

U svijetu lutaka

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Petar Iljič Čajkovski – Vladimir Malahov, Orašar, kor. i red. Vladimir Malahov

• 
  
  Činjenica je da je grad Zagreb pun replika ruskog drvenog lutka za drobljenje oraha, i da je Orašar i kod nas postao „godišnja tvornica novca“ pa se proizvodi u svim mogućim nekritičnim inačicama prilično umanjuje radost adventa i čarobnu božićnu bajku polako i sigurno pretvara u predbožićnu moru. S druge strane balet Petra Iljiča Čajkovskog, Mariusa Petipaa i Leva Ivanova Orašar (ili nekada, zadržano prema originalu: Ščelkunčik) ima gotovo stogodišnju tradiciju izvođenja na zagrebačkoj sceni i dio je kulturne memorije našeg grada. To što je prisustvovanje baš tom baletu u ovo vrijeme, a ne nekom drugom možda i značajnijem ostvarenju, postala stvar društvenog prestiža nove elite, ne umanjuje kvalitetu izvedbe i raskošnu ljepotu nove zagrebačke inačice baleta u koreografiji i režiji Vladimira Malahova i dojmljivoj vizualnosti (kostima i scene) Jordija Roiga. A nešto sažetija verzija baletne bajke (prema riječima Malahova posvećena prigodi, djeci i publici koja nije redoviti posjetitelj baletnih događanja, pročitajte intervju s umjetnikom ovdje) spretno je dramaturški vođena i glazbeno prilagođena pod sigurnim i autoritativnim vodstvom Malahov i dirigenta Diana Tchobanova.
  
  Sve je pročišćeno, profinjeno, a koraci i figure izbrušeni; plesači očigledno uživaju u osvojenim i usvojenim novim nijansama plesanja klasičnog baleta; prostor izvedbe je zračan u monumentalnom, a zapravo diskretno označenom carskom okviru, kao da je Ermitaž na trenutak otvorio jednu od svojih predrevolucionarnih soba; promijene su mirne i precizne bez suvišnih komplikacija; premijerni protagonistički (i životni) partneri, Iva Vitić Gameiro i Guilherme Gameiro Alves su par iz snova: skladni u svakom pogledu, osjetljivi, nježni i pažljivi spram drugoga. I lijepo je pratiti kako svako za sebe i zajedno, plesački i tehnički rastu, što je bilo razvidno iz njihovog završnog pas de deuxa. I tako dalje.
  
  Malahov je u svojoj visokoj estetici pročišćenog baleta ukinuo dječje masovne scene, tek je nekoliko učenica baletne škole sakriveno u miševima i vojnicima, vjerojatno i to zbog premalog broja plesača u zagrebačkom Baletu. (Vjerujem da je to ražalostilo mnoge učenike, roditelje i pedagoge svjesne koliko su nastupi na velikoj sceni obilježili i nadahnuli buduće plesače…) Također nema ni temperamentnih plesnih ispada vezanih uz karakterne plesove (slastica) iz 4. slike. Umjesto toga, zapravo je vrlo zgodno i veselo rješenje to putovanje Klare i Princa od početka okruženih živim lutkicama (svaku zemlju predstavlja jedan lutkarski plesački par, jedino je Francuski ples trio) koje se motaju oko njih, pa je tako cijela šarolika međunarodna skupina (koja to uistinu i jest!), u stalnom pregrupiravanju i iščekivanju svog trenutka. Jednako su plesački izvrsni (i savršeno točni u premijernom autorskom odabiru likova koji se bez obzira na klasičnu baletnu potku prepoznaju u malih detaljima) Natalija Kosovac i Andrea Schifano kao Španjolske lutke, Miruna Miciu i Taiguara Goulart kao Arapske lutke, Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo kao Kineske lutke, Cristiana Rotolo i Kornel Palinko kao Ruske lutke i Francuske lutke Anemarije Markoivć, Valentine Štrok i Drewa Jacksona. Valcer cvijeća i lutaka je posebno uspio u profinjenoj, dinamičnoj i složenoj koreografskoj ornamentici prožimanja pokreta i prostora.
  
  Djevojčicu Klaru pleše balerina koja je ujedno i Vila Šećera (kao kod Orlikowskog iz poznate zagrebačke postave 1970. kad je Vesna Butorac plesala obje uloge) te je druga slika snovita projekcija djevojačke čežnje za romantičnom, idealnom ljubavi. Duhovitost je libreta nastalog na temelju Hoffmannove bajke da se u ružnom lutku za krckanje oraha krije mogući princ iz snova!
  
  Cijela predstava je koherentna, priča pod uvjerljivim vodstvom i čarobnim moćima Drosseimeyera (tj. u zgodnoj koincidenciji: balet pod vodstvom Leonarda Jakovine) teče brzo i jasno. Uzbudljivi Badnjak u bogatom domu 19. stoljeća, pun duhovitih i isprepletenih detalja u međusobnim obiteljskim i prijateljskim odnosima djece i odraslih, iz dječje je perspektive prepun dojmova i novih igračaka te se u snu djevojčice Klare pretvara u košmar; lutke oživljuju, a napadaju ih miševi koji su više gadni štakori pa ne dolazi u obzir onaj poznati motiv kad Klara dokrajči njihova Kralja papučom, nego će pomoći čarobna kuglica s ubojitim prahom. Ranjeni hrabri Orašar se budi kao Princ, zidovi nestaju, a pobjeda se pretvara u romantičnu avanturu koja započinje poznatim plesom pahuljica – koje su nekako posebno dražesne i neodoljive u retro pahuljastom pufnastom kostimu s kapicama.
  
  Tako se nakon Margarite Froman, Waczlava Orlikowskog, Frane Jelinčića i Dagmar Kessler-Jelinčić, te Dereka Deana u kreatore zagrebačkih Orašara, u pravilu najgledanijih baleta, vrlo uspješno upisao i Vladimir Malahov. U alternacijama Klare/Vile šećera najavljene su još Rieka Suzuki, Miruna Miciu, Natalija Kosovac, Asuka Maruo i Anamarija Marković, a Princa će plesati i Takuya Sumitomo, Andrea Schifano, Tomislav Petranović i Simon Yoshida. No, ta mogućnost alternacija ne znači odmor za prve plesače, jer je očito da se kroz sljedećih dvadesetak izvedbi uglavnom moraju izmjenjivati u više ili manje zahtjevnim ulogama. Želimo ih zdravlja i snage i da ne izgube radost plesanja. (Čekaju ih, zasluženo, uzbudljiva gostovanja po svijetu s baletom Smrt u Veneciji Valentine Turku. Podsjetimo da je riječ o djelu i koreografkinji – laureatima ovogodišnje Nagrade hrvatskog glumišta, ali i prema Dance Europe Critic's Choice jednoj od najboljih europskih baletnih premijera 2018.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2019.

Piše:

Maja
Đurinović