Baleti.hr

Ključno je iskustvo

Intervju: Vladimir Malahov, baletni umjetnik, u povodu premijere baleta Orašar u HNK u Zagrebu

• Premijera novog Orašara zagrebačkog HNK jedna je od najiščekivanijih premijera posljednjih nekoliko godina. Ulaznice su razgrabljene za samo dva dana te je u rekordnom roku rasprodano svih dvadeset izvedbi te popularne predstave. Nova premijera donijela je plesačima zagrebačkog Baleta još jednu priliku za suradnju s Vladimirom Malahovim, plesačem i koreografom kojega mnogi smatraju jednim od najboljih baletnih plesača 20. stoljeća. Da se zagrebački balet i Vladimir Malahov vole javno dokazuje i činjenica da je Malahov upravo za Balet HNK u Zagrebu, nakon Labuđeg jezera 2017. godine, odlučio postaviti i svog prvog Orašara.
  
  Otkuda je došla ideja za postavljanjem Orašara, nakon toliko verzija predstave koja je na repertoarima gotovo svih svjetskih kazališta?
  
  Ideja je došla od ravnatelja Baleta, Leonarda Jakovine koji mi je, odmah nakon što sam u Zagrebu postavio Labuđe jezero, rekao da u budućnosti želi na repertoaru imati Orašara, tako da sam imao dovoljno vremena za pripremu!
  
  Što je to posebno u novom zagrebačkom Orašaru?
  
  Prije svega, želio sam da predstava bude kompaktna. Naime, partitura Čajkovskog je zaista predivna, ali je, za današnja vrijeme malo preduga. U tom smislu, nisam želio izbacivati muzičke dijelove nego sam samo smanjio broj ponavljanja. Kada postavljam predstavu, razmišljam o ljudima koji je dolaze gledati. Ne smijemo izgubiti iz vida da tu predstavu u velikom broju dolaze gledati djeca, a ona lako mogu izgubiti koncentraciju, ako predstava predugo traje. Zato sam želio da predstava ima onu pozitivnu tenziju i da se djeca stalno pitaju što će se slijedeće dogoditi.
  
  Druga veća promjena odnosi se na drugi čin koji obično uvijek izgleda kao divertissement. Želio sam da plesovi u njemu budu međusobno povezaniji te sam napravio male mizanscene kroz koje možemo još bolje upoznati karakter samih plesova koji predstavljaju različite zemlje. Također, želio sam i da ti prijelazi budu zabavni! To predstavi daje određenu lakoću pa se gledatelju čini da je predstava brže gotova umjesto da gleda odvojene plesne brojeve koji se nižu bez da su sadržajno povezani u jednu cjelinu.
  
  U vašoj su postavi Klara i Vila šećera jedna uloga.
  
  Da, cijela predstava je san djevojčice Klare. Predstava započinje s poklonom koji Klari daje njezin ujak Drosselmeyer – lutkom Orašara koja oživi i na kraju postane prekrasni princ. Stoga mi se činilo logičnim da i Klara u svom snu prođe kroz tu promjenu pa od obične djevojčice postane Vila šećera te na kraju, u kulminaciji svog sna, sama pleše završni pas de deux s princom. U tom smislu želio sam da scena za vrijeme njihovog pas de deuxa bude prazna i čista kao posveta toj ljubavi iz snova i mašte.
  
  Ovaj Orašar je specifičan i po tome što uloge djece u prvom činu plešu profesionalni plesači, a ne djeca. Budući da je Orašar, domaćoj publici poznat upravo i po sudjelovanju djece u predstavi zanima me zašto ste donijeli takvu odluku?
  
  Na tu odluku je u najvećoj mjeri utjecala činjenica da su u ovoj predstavi Klara i Vila šećera postale jedna uloga. Naime, u produkcijama u kojima su Klara i Vila šećera odvojene uloge, Klaru uglavnom plešu balerine koje su nižeg rasta kako bi razlika između balerine Klare i djece koja plešu u 1. slici Orašara bila što manja. U ovom slučaju, budući da su uloge Klare i Vile šećera objedinjene želio sam da i balerine koje možda fizički izgledaju zrelije ili su npr. visoke, mogu plesati Klaru/Vilu šećera. Također, bilo mi je važno da koreografija Klare i djece bude ujednačenija u plesačkom i tehničkom smislu te da se manje vidi razlika između njih. Tako nešto moguće je postići jedino s profesionalnim plesačima. Mislim da su se plesači Baleta HNK jako dobro snašli u ulogama djece!
  
  U radu s plesačima ste izuzetno blagi. Sve probe protekle su u konstruktivnoj i kreativnoj atmosferi, bez stresa i napetosti koji nisu neuobičajeni u baletnim dvoranama. Koliko je to stvar vašeg karaktera, a koliko pedagoške strategije i odabira?
  
  Uvijek sam bio takav... Uvijek u svom radu pokušavam pronaći neku mogućnost i pozitivan način na koji mogu riješiti problem. Naime, abeceda je vrlo dugačka! Dakle, ako plan A ne uspije, uvijek postoji plan B, zatim plan C.... sve do plana Z!. Želim reći, uvijek postoji neka mogućnost koja će donijeti rezultat! I ja imam svoj karakter i tamnu stranu koju mogu pokazati! I ja mogu podviknuti, ali ne želim, to je naprosto moja odluka. Uvijek nastojim smiriti situaciju i biti strpljiv, dobro objasniti plesačima sve ono što od njih očekujem. Također, uvijek se trudim napraviti koreografiju u kojoj će plesači uživati, a ne patiti plešući. Naravno, ona ne može biti previše lagana jer plesači moraju imati izazov koji će ih motivirati na rad. Ipak, ako na samom kraju vidim da nešto ne funkcionira, koraci se uvijek mogu promijeniti. Čak i onda kada mislim da plesači određene stvari mogu izvesti, nije mi problem izaći im u susret i promijeniti neki detalj jer je zaista važno da se na sceni osjećaju apsolutno sigurno. Naime, i kostim, i šminka, i ukrasi, i svijetlo, i publika na neki način mogu pojesti plesača pa je zaista važno da su 200% sigurni u svoje korake i ono što izvodi na sceni.
  
  Pročitala sam da ste završili studij baletne pedagogije na Državnome institutu kazališnih umjetnosti (tzv. GITIS). Koliko obrazovanje baletnih pedagoga smatrate važnim? Smatrate li da su pedagoški talent i plesačka karijera povezani?
  
  Mislim da je u pedagoškom poslu ključno iskustvo. Iskustvo plesanja i iskustvo promatranja drugih u tome što rade. Pedagoškim poslom se ne može baviti bez toga. Prvo sam bio plesač, a zatim ravnatelj Baleta, i promatrao sam kako baletni majstori rade sa mnom i s drugim plesačima te sam tek nakon toga počeo podučavati. Nešto sam pokupio od njih te sam se s vremenom počeo razvijati i unapređivati svoj način rada. Jako je važno plesače promatrati kao individue stoga što svi plesači imaju različiti personalitet, različito tijelo i morate znati kako sa svakim od njih raditi. Također, važno je vidjeti plesača i njegov potencijal. Npr. kada sam kao ravnatelj odlučivao kojeg plesača primiti u kompaniju nakon audicije, nisam ih angažirao zato što su talentirani, nego zato što sam pokušavao sagledati sve ono što oni kao plesači mogu dati ansamblu, kao i ono što ja kao ravnatelj mogu dati njima te na koji način im mogu pomoći da se razvijaju.
  
  U nekoliko navrata gledala sam vaš class i u njemu primijetila mnoge posebnosti. Često plesačima dajete specifične vježbe u kojima od njih tražite da memoriraju korake koji nemaju uvijek uobičajeni logički slijed...
  
  To su vježbe za koncentraciju. Zašto su važne? Zato što plesači uvijek trebaju mali poticaj. Naime, vježbe su najčešće ujutro, plesači ih odrađuju zato što to moraju, kako bi se zagrijali i pripremili za probu. Međutim prava kvaliteta i motivacija za rad dolazi iz koncentracije. Dakle, oni moraju probuditi i svoj um, a ne samo svoje tijelo. Tijelo često radi potpuno automatski. Međutim kada im date neku drukčiju vježbu ili vježbu koju prvo moraju memorirati tada vidite onu iskru u njihovim očima! Zato sam i izmislio igru u kojoj tražim od njih da određenu vježbu izvedu bez greške. Onaj tko pogriješi staje sa strane i čeka novu priliku. Stvar je u tome da nitko od njih ne želi izgubiti u toj igri. Oni su svi kompetitivni i počinju se natjecati, to za njih postaje izazov i jako su sretni kada uspiju. Na taj način moraju koristiti i mozak! Naime, oni poznaju sve korake koje im postavim u vježbi, ja ih samo postavim drugačijim redoslijedom kako bi ih natjerao da razmišljaju.
  
  Vidjeli ste red pred zagrebačkim kazalištem. Interes za predstavu je ogroman, karte za svih dvadeset izvedbi su planule u dva dana. Osjećate li pritisak velikih očekivanja?
  
  Svjestan sam da je interes za predstavu jako velik i osjećam malu nervozu zbog toga međutim, isto tako, ta nervoza nije prevelika jer smatram da je sve jako dobro pripremljeno. Naravno, ljudi su zainteresirani za predstavu, svi žele doći vidjeti novu premijeru. Ne smijemo zaboraviti da je Orašar Božićna predstava, izvodi se za vrijeme blagdana, svi su dobro raspoloženi...
  
  Nazivaju Vas jednim od najboljih plesača 20. stoljeća, doživjeli ste svjetske uspjehe kao umjetnik. Što vas nakon svega veseli i ispunjava?
  
  Sretan sam ako plesačima i ljudima koji me okružuju mogu donijeti zadovoljstvo i sreću. Radim po cijelom svijetu, ali nije važno kuda idem, jer gdje god dođem, sretan sam ako mogu pomoći na bilo koji način. To me uvijek ispunjava. Volim darivati ljude, volim učiniti nešto lijepo za njih. Pritom ne očekujem ništa za uzvrat. Naprosto, to me usrećuje i zato to činim. Također, nikada nisam ljut... ako mi netko napravi nešto loše, uvijek sam spreman oprostiti jer ljutnja izjeda čovjeka, uzrokuje bolest... uvijek sam otvorena srca prema svima.
  
  Što biste iz ove današnje pozicije poručili mladom Vladiju?
  
  Svakom mladom plesaču poručio bih da je važno znanje upijati poput spužve, već od samog početka. Naime, plesačka karijera je izuzetno kratka, proleti u trenu! Također, upravo zbog toga što traje tako kratko, mladi plesači moraju naučiti voditi brigu o svom tijelu. Djeca, ali i plesači su u pravilu prilično naivni, misle kako mogu propustiti trening jer su npr. nakon predstave jako umorni. Upravo suprotno, čak i nakon predstave moraju doći u dvoranu i vježbati, barem malo. Dakle čak i kada tijelo signalizira da treba relaksaciju, to za plesača ustvari znači da treba raditi malo laganije vježbe, ali nikada se ne smije relaksirati u potpunosti zato što za svaki izgubljeni dan plesač treba dva dana kako bi nadoknadio gubitak i vratio formu. Također, jako je važno savjetovati i roditelje mladih plesača. Naime, roditelji ponekad guraju dijete pa žele npr. da njihovo dijete postane plesač, a dijete nema tu želju ili nema sposobnosti za to. U tom slučaju ga ne treba gurati jer tako vrlo lako možete djetetu uništiti život. Dijete mora samo odabrati svoj put.
  
  Vi ste oduvijek znali da je balet vaš životni put?
  
  Jesam, oduvijek.
  
  © Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 27. studenoga 2019.

Piše:

Mihaela
Devald