Baleti.hr

Lirska pojava Male balerine

Intervju: Đurđica Ludvig, baletna umjetnica

• Početkom studenoga u gornjogradskoj Kući Arko u Zagrebu, u prostorijama Hrvatskog centra ITI, održana je promocija dva posljednja broja plesnog časopisa Kretanja (30 i 31) koja čine tematsku cjelinu pod zajedničkim naslovom Zlatne šezdesete. Razgovor s Đurđicom Ludvig, baletnom umjetnicom iznimne plesačke karijere ostvarene tijekom tri desetljeća zagrebačkog Baleta, još je jedan mali prilog razumijevanju tog dinamičnog razdoblja plesne umjetnosti u Hrvatskoj. Ona i danas, kao i nekad, živi samozatajno i skromno. Voli pričati o svojoj plesačkoj karijeri i to s istim žarom i veseljem s kojim je nekada plesala. Ples je s četiri i pol godine počela učiti u Zagrebu i svom je Zagrebu, kako voli reći, ostala vjerna do kraja svoje plesačke karijere.
  
  Rođena je 9. travnja 1933. godine u Sisku. Školovala se kod Mercedes Goritz Pavelić, Olge Orlove i Margarite Froman. Članica je baletnog ansambla HNK u Zagrebu od 1949., a solistica postaje 1958. godine. Njezine najvažnije uloge su Julija u Romeu i Juliji, Giselle, Jela u Đavlu u selu, Pepeljuga i Aurora u Trnoružici, a istaknula se i ostvarenjima u modernim baletima Snovi Benjamina Brittena, Čovjek pred zrcalom i Napuštene Milka Kelemena, Simfonija o mrtvom vojniku Branimira Sakača, Varijacije Pavla Dešpalja i Petar Pan Brune Bjelinskog. Sudjelovala je i u nizu drugih baletnih i opernih predstava radeći s koreografima kao što su Nenad Lhotka, Pina i Pio Mlakar, Dimitrije Parlić, Gradimir Hadžislavković, Sonja Kastl, Nevenka Biđin i dr. Tijekom umjetničkog rada gostovala je s baletnim ansamblom zagrebačkog HNK-a na brojnim pozornicama svijeta i dobivala laskava priznanja publike i kritike. Kao prva balerina bila je angažirana u Augsburgu (1959-1961), a sedamdesetih godina bila je stalna gošća baletnog ansambla Gradskog kazališta u Klagenfurtu. Nakon završene plesačke karijere neko vrijeme bavila se i pedagoškim radom. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika 2017. godine dodijelilo joj je nagradu za izuzetan doprinos hrvatskoj baletnoj umjetnosti. Razgovor s Đurđicom Ludvig vraća nas u vremena kad Zagreb još nije imao službenu baletnu školu, a ansambl baleta je bio pod nadležnošću Opere HNK.
  
  Kako ste krenuli u svijet plesa?
  
  Kao dijete sam doma non-stop plesala. Tata je rekao: „Dajte to dijete odvedite nekamo!” U to vrijeme u Zagrebu je djelovao plesni studio Dječje carstvo (umjetnička škola koju su 1935. osnovali Tito Strozzi i Mladen Širola). Majka me s četiri i pol godine upisala u taj plesni studio u kojem je tada balet vodila Mercedes Goritz Pavelić. Kad je rat počeo ona se sa suprugom odselila u Rumunjsku i ja sam nastavila balet učiti u Umjetničkoj školi kod Margarite Froman u Nikolićevoj ulici (danas Ulica Nikole Tesle). U to su vrijeme kod Margarite balet učile i Sonja Kastl, Nevenka Biđin, Verica Marković i Mirjana Dančuo. Sve su one nešto kasnije postale članice Baleta HNK-a u Zagrebu. Kako su bile starije od mene došle su i prije mene u kazalište. U tim prvim godinama učenja plesa nastupala sam u mnoštvu dječjih predstavica kao što su to bile primjerice Crvenkapica, Tri djevojčice te Ivica i Marica. Kostime za predstave šivali smo sami, meni je šivala teta, čak mi je i šlapice presvlačila tkaninom da budu iste boje kao kostim. U Zagrebu je u to vrijeme bio jedan postolar koji je znao izrađivati špice. Još uvijek čuvam moje prve špice! Poslije rata balet sam nastavila kod Tanje Manole. Ona i Rudolf Zubčić zajedno su osnovali privatnu baletnu školu. U početku smo vježbali iznad gradske banke na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, a poslije u dvorani iznad tadašnjeg kina Tomislav (danas teatar Exit). Od Tanje sam otišla u kazalište. U novinama sam pročitala da se traže plesači i plesačice, prošla sam audiciju i tako počela plesati u Baletu HNK-a u Zagrebu. Počela sam plesati 1947. godine ali ugovor sam dobila tek 1949. godine.
  
  Kakav je bio početak Vaše profesionalne baletne karijere?
  
  Balet je tada vodio Oskar Harmoš. Harmoš je koreografirao i vodio probe, a Ana Roje nam je vodila vježbe. Malo nas je onda bilo u ansamblu ali davali smo baletne predstave kao što je Trnoružica, Ohridska legenda, Đavo u selu, Bahčisarajska fontana, iz Labuđeg jezera smo samo koncertno izvodili 2. čin u bivšem Domu armije. Puno smo plesali u operama. Nastupali smo u mnogo predstava, znam da sam jedan mjesec imala četrdeset predstava što opernih što baletnih. Nedjeljom smo predstave izvodili ujutro i poslijepodne. Izvodili smo često matineje za školarce izvan Zagreba, za Muzičku omladinu. Prve dvije godine u kazalištu pamtim da sam statirala i statirala, ali ne samo ja – i drugi su. U baletima smo statirali, u operama smo statirali – ma svugdje smo statirali!
  
  Probe su se, uostalom kao i danas, održavale u dvorani koja se nalazi u zgradi Sokola. Onda nije još bilo tunela ispod Hebrangove pa smo preko ceste prelazili u dvoranu. Po kišnom vremenu prelazili smo u cipelama a po lijepom u šlapama. Plesalo se na daskam bez plesnog poda. Zbog toga se u dvorani nalazila kanta za cvijeće napunjena vodom, kojom smo polijevali daske da nam se ne kliže. Kako se pod jako klizao koristili smo i puno kalafonija. Špice smo nabavljali izvana. Teško ih je bilo za nabaviti tako da smo plesali u premalim i prevelikim špicama. Trikoi nisu bili elastični kao danas, bili su kao svileni i dok smo plesali bi nam se namreškali pa smo ih kvačili halterima. Osim toga sami smo ih farbali da budu roza boje. Farbali smo ih crvenim krep papirom, ali morali smo jako paziti da nam ne pocrvene!
  
  Vaša prva glavna uloga je bila u baletu Danse Macabre. Kritičarka Branka Rakić je u Vjesniku od 25. lipnja 1953. napisala: „Za ovo je djelo Lhotka iz ansambla izvukao mladu solisticu, lijepu lirsku pojavu gracilne građe i visokog arabeska i bacio je u prvi plan kao svoju partnericu.“ Kritika se složila da je zagrebački Balet dobio vrijednu mladu solisticu, vrlo talentiranu, snažnog umjetničkog doživljaja koji prelazi rampu i koja ima sve uvjete da se razvije u vrsnu umjetnicu. I samom koreografu Nenadu Lhotki se čestitalo što je upravo otkrio vaš talent. Je li to bila prijelomno u Vašoj baletnoj karijeri?
  
  Da, to je bilo 1953. godine kad me je Nenad Lhotka izdvojio iz ansambla, i osjećala sam veliki strah pred tim zadatkom: plesala sam s njim pas de deux u Danse Macabre. Lhotka se tada vratio iz Pariza u Zagreb na ponovni angažman u Balet HNK-a. Postavio je Baletnu večer od četiri djela: Tragedija Salome Florenta Schmitta, Klasična simfonija i Lutanja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, Danse macabre Camillea Saint-Saënsa i Amazonke Ivana Kogana Semenoffa. Prije te uloge plesala sam neke male solo role. Recimo kao Pepeljuga u Trnoružici. Uskakala sam u razne role kad starije kolegice nisu mogle plesati ili su se ozlijedile. Često sam uskakala u uloge koje nisam nikad plesala, i ansambl i solističke. Voljela sam plesati, i kad sam već bila solistica uskakala sam u ansambl, gdje god je trebalo. Ujutro me nauče i kolegica mi obeća da će mi šaptati navečer na predstavi. Sjećam se jednom na predstavi Đavla u selu – plesala sam jednu od dvije đavolje djevojke i poslije IV. slike ja sam se obukla da idem kući. U međuvremenu je Sonja Kastl povrijedila nogu i došao mi je Rudolf Zubčić i samo rekao: „Ti ćeš dalje plesati Jelu.“ I tako je bilo. Isto tako na gostovanju u Češkoj igrali smo Baletnu večer, ne mogu se točno sjetiti što smo sve plesali, ali znam da je na kraju išlo kolo iz Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta koje je trebala plesati Nevenka Biđin. Nevenka je u hotelu zaspala i nikako je nisu mogli probuditi. Ja sam već bila spremna za odlazak i došao je naš tadašnji šef Mladen Bašić i rekao mi da trebam uskočiti. Jasno da sam se odmah spremila i otplesala, sve samo da se ne otkazuje. Oskar Harmoš je imao dobar sistem – svi smo morali učiti sve, sav repertoar. Onda nas je bilo malo i ako se netko razbolio ili povrijedio morali smo biti spremni odmah uskočiti. Predstave se nisu otkazivale.
  
  Zahvaljujući sačuvanom filmu Branka Bauera San male balerine, iz 1954. i danas vas možemo vidjeti kako plešete! Koreograf je ponovno Nenad Lhotka.
  
  Da, ja sam plesala malu balerinu, a Verica Marković hobotnicu. Taj film odnosno dio filma kad sjedim na plaži i ulazim u more snimali smo u Dubrovniku i to zimi. Pamtim kako sam u pački i špicama ulazila u to ledeno more, sve se namočilo. Tehnika je u ono vrijeme bila nikakva i bilo je zahtjevno snimiti taj film. Imali smo odličnog snimatelja, bio je to Frano Vodopivec. Sve što se dešavalo pod morem snimalo se kroz mali akvarij. Moj zaron u more snimali su tako što su me zavezali za dasku, kako bi mi u uspravnom položaju ruke i noge bile slobodne, ja sam mahala rukama i nogama a oni su to snimali kroz taj mali akvarij. U to vrijeme svi su se divili kako je taj film snimljen. Na Jelačić placu (tada Trg Republike, op.ur.) nalazilo se otvoreno kino u kojem su ga često puštali.
  
  Osim tog filma često smo snimali za televiziju. Prvo što sam snimala bio je pas de deux koji je koreografirala Sonja Kastl, plesali smo Slavko Pervan i ja. Tad još nije bilo nikakvog studija, snimali smo u jednoj običnoj sobi na uglu Jurišićeve i Petrinjske. Kasnije smo puno snimali u Šubićevoj, tamo smo imali veće prostorije. Snimalo se za zabavni program koji je išao uživo, plesne je točke koreografirala uglavnom Melita Skorupski.

  Osim u HNK u Zagrebu neko vrijeme ste plesali u Augsburgu i Klagenfurtu?
  
  Dvije sezone, od 1959. do 1961. plesala sam u Augsburgu. Tamo sam otišla iz privatnih razloga, naime moj suprug operni pjevač Marjan Kunšt htio je otići van pjevati. Otišli smo na audiciju i ja sam bila primljena, a on nije. Ostala sam da vidimo hoće li naći neki drugi angažman, to se nije dogodilo i ja sam se nakon dvije godine vratila. U Augsburgu je bio veliki teatar, ali su imali mali baletni ansambl, pomagali su se s ljudima izvana koji su imali barem malo smisla za ples. Davali smo razne baletne večeri, na primjer Žar Pticu Igora Stravinskog, ali uglavnom smo plesali u operetama kao što su Zemlja smješka ili Vesela udovica. Meni se zapravo nije išlo iz mog Zagreba, tada sam dobila i solistički angažman, tako da sam u Augsburgu zapravo potratila dvije godine. U Zagrebu sam plesala od 1947. do 1975. kad sam otišla u mirovinu. U ljetnim sezonama od 1977. do 1979. sam plesala u Klagenfurtu u operetama. Naime, Sonja Kastl je 1977. prihvatila ponudu za ravnateljicu baleta u Klagenfurtu, a mene je uzela kao asistenticu. Radile smo zajedno, a ljeti sam i plesala u operetama. Pa mi je jednom prilikom intendant klagenfurtskog Kazališta rekao: „Nisam još vidio penzionerku koja tako dobro izgleda!” Sonja Kastl je nakon dvije godine iz privatnih razloga odlučila otići iz Klagenfurta pa su mene pitali bih li ja htjela ostati umjesto nje kao ravnateljica. Odbila sam jer nemam afiniteta za šefovanje, to me apsolutno ne privlači.
  
  Izvan Baleta HNK-a gostovala sam i u Kazalištu Komedija. Tamo sam honorarno radila. Plesala sam u operetama Bijeli konj, Kneginja čardaša, Zemlja smješka i Grofica Marica koju je koreografirao Nenad Lhotka i gdje sam plesala s Perom Dobrijevićem. Plesala sam sve do 47 godine kad sam rekla sad je dosta i – stop.
  
  Jeste li imali ozljeda tijekom karijere i kako ste ih liječili?
  
  Imala sam dosta ozljeda. U kazalištu smo imali doktora Milanovića, on je bio izvrstan internist koji nam je davao lijekove protiv boli. To je bio lijek u prahu, koji se prodavao i u apoteci su ga zvali: „kombinirano“. Sjećam se da sam na samom početku karijere povrijedila koljeno koje me boljelo, nisam ga mogla ispružiti i naticalo je. Išla sam kod raznih specijalista ortopeda, motali su me u blato, stavljali pod kvarc lampu ali nije prolazilo. Išla sam i kod doktora Grospića specijalista ortopeda koji je ordinaciju imao na Jelačić placu. On je znao govoriti: „Kaj si misli ona Fromanica, pa vi sve krivo hodate i imate krive noge, nije ni čudo da vas sve boli.” Doktor Grospić je rekao da je gotovo s baletom i da mijenjam profesiju, a ja praktički tek dobila angažman! Otišla sam na injekcije kod doktora Milanovića i eto dočekala penziju bez bolova, bez naticanja. Poslije više nisam imala više nikakve probleme s koljenom. Mnogim ljudima je on pomogao.
  
  HDPBU Vam je 2017. godine dodijelilo nagradu za izniman doprinos hrvatskoj baletnoj umjetnosti. Je li Vam to jedina nagrada?
  
  Da. Dok sam plesala dijelile su se nagrade primjerice nagrada Vladimir Nazor i Nagrada Grada Zagreba, no mene nisu nikad predlagali. Nisam dobila nikakvu nagradu, pa čak ni otpremninu kad sam otišla u mirovinu. Ta nagrada me jako iznenadila i pomalo začudila – pa otkud su mene izvukli i predložili!? Plesna karijera je kratkoga vijeka i jednog dana kad prestanete plesati priča je gotova.
  
  Za ulogu vjerenice Marion u baletu Simfonija o mrtvom vojniku (Branimir Sakač) u koreografiji Sonje Kastl i Nevenke Biđin bili ste hvaljeni i od talijanske kritike (IL Tempo, 19. siječnja 1963., L'Unitá, 20. siječnja 1963.) koja je naglašavala vašu snažnu kreaciju, izvanredne interpretativne kvalitete, savršenu tehniku i da ste samu glazbu interpretirali služeći se produhovljenim romantičnim akcentima. U mnoštvu snažnih interpretacija vašeg lirskog repertoara imate li neku najdražu plesačku ulogu?
  
  Nemam, sve su mi podjednako drage. Kad smo prije pripremali uloge, evo konkretno ja, nisam imala nekoga tko bi sa mnom izrađivao detalje. To se samo prošlo, ako nešto nije štimalo – 'ajde ponavljaj. Nije bilo nikoga da nam objasni, pokaže finese, da nam da izražaj; to smo morali sami. Koreograf je postavio predstavu i adio-Mare – sve ostalo morali smo sami. Uživala sam u stalnom radu na svakoj ulozi koju sam izvodila, ne bih mogla izdvojiti ni jednu, jednostavno – voljela sam plesati.
  
  © Lovorka Puk Tomić, PLESNA SCENA.hr, 19. studenoga 2019.