Baleti.hr

Nekoliko misli s povodom

Sanktpeterburška kazališna sezona u HNK u Zagrebu: Državno dramsko kazalište Prijut komedijanta, Solaris, kor. i red. Jurij Smekalov

• 
  
  Od 12. do 17. rujna u Zagrebu je održana Sanktpeterburška kazališna sezona. Sam naziv događaja koji je na zagrebačku scenu doveo četiri reprezentativna kazališna uprizorenja iz četiri kazališta Sankt Peterburga naravno da priziva ideju i koncept Sergeja Djagiljeva s početka 20. stoljeća kada su se nakon prve trijumfalne Sezone ruskog baleta i opere u Parizu (Théâtre du Chatelet, 1909.) s nestrpljenjem iščekivali novi nastupi Ballets Russes. Riječ o događaju koji je promijenio i usmjerio povijest baleta, pogotovo zato što je, nakon pada carske Rusije, u potrazi za novim umjetničkim domom i egzistencijom, mnoštvo baletnih umjetnika emigriralo u Europu. Na konferenciji za novinare na kojoj je najavljen festival ravnatelj drame Ivica Buljan je podsjetio na stare kulturne veze HNK u Zagrebu s Rusijom, odnosno Sovjetskim Savezom, odnosno utjecaj koji je gostovanje (zapravo neka vrsta sezone, trajalo je od 8. do 19. studenog 1922.) Moskovskog hudožestvenog teatra Stanislavskog ostavio na zagrebačku dramu. No, zapravo je glavna i dugotrajna domena ruskog utjecaja na Zagreb – balet.
  
  Uskoro će, 16. siječnja 1921, biti stogodišnjica dolaska umjetničke obitelji Froman pod vodstvom Margarite koja je ubrzo prihvatila angažman u zagrebačkom Kazalištu i ondje u sljedećih tridesetak godina postavila čvrste temelje hrvatske baletne kulture. Uvela je na zagrebačku scenu europski i postavila nacionalni repertoar te režirala tridesetak opera. Njezini učenici su Mia Čorak Slavenska, Antun Vujanić, Kazimir Kokić, Ana Roje i Oskar Harmoš, ali i prva poslijeratna generacija koja je predvođena Sonjom Kastl uspostavljala suvremenu hrvatsku baletnu scenu. Uz plesače obitelji Froman, Margari­tu, Maksa i Valentina, u Zagreb je došao i Pavel Froman, scenograf i kostimograf koji u zagrebačko Kazalište uvodi rusku scenografsku školu. I tako dalje. Nadam se da ćemo se toga još sjetiti na primjeren način…
  
  No, da se vratimo na prve dvije večeri Sanktpeterburške kazališne sezone koja je započela dramom Taras u poetskoj scenskoj viziji, najbližoj pojmu magičnog realizma, Sergeja Potapova. Potapov je grubom, brutalnom svijetu Gogoljevog Tarasa Buljbe umekšao rubove, i nastanio ga očaranim, začaranim, zasanjanim likovima kroz čije pore kulja duh poganskih priča, simbola i rituala. Predstava je dinamična, organski pokrenuta (glumci se izvrsno kreću), jasna u predlošku, scenografski uzbudljiva. Ne donosi nešto revolucionarno drugo, drukčije, što se ne bi vidjelo u hrvatskim kazalištima, ali – i to je vrijedna informacija.
  
  Poseban je interes vladao za drugu večer programa, balet Solaris u režiji i koreografiji Jurija Smekalova, inače solista Marijinskog kazališta. To ne čudi jer je ruski balet povijesno usvojena sintagma koja obećava kvalitetu, tehniku i izražajnost pokreta i scenski spektakl, a s druge strane, Solaris Stanislawa Lema (1961) je jedno od kultnih djela SF proze, koje su filmski pokušali dosegnuti Boris Nirenburg (1968), Andrej Tarkovski (1971) i Steven Soderbergh (2002).
  
  Smekalov se definitivno odlučio za spektakl, vizualni teatar nauštrb plesnog. Naslov Solaris zapravo je samo okidač za „nastavak razmišljanja“ (kako piše u najavi) na temelju Lemovog filozofskog romana koji postavlja pitanja na koja su odgovori van dosega ljudskih misaonih kapaciteta. I vrlo je teško pronaći u baletu tragove čudesnog planeta koju nastanjuje, obavija, čini jedno inteligentno biće – ocean plazme. Jedna od razvidnih teza romana je raskrinkavanje humanističkih poriva istraživanja svemira, jer – čovjek i u svemiru traži ljude, svoje ogledalo, i kolonije za osvajanje na koje će prenositi svoje vrijednosti, a Solaris je nedostupan, nedokučiv u svojem pokušaju komunikacije i zastrašujuće moćan (on stvara kopije ličnosti iz ljudskog mozga, materijalizira projekcije onoga što je o toj osobi pohranjeno u memoriji); pa ga je prema ljudskoj logici najbolje uništiti. Smekalov je uz glazbu Bhima Janusova, rasvjetu Konstantina Binkina i video Sergeja Rylkova ostvario tamnu, tjeskobnu atmosferu svemirske stanice opkoljene tajnama svemira, koja rezonira s nedokučivim prostorima ljudske misli i tajnama postojanja, ali je u svojoj realizaciji vizije uz scenografa (Andrej Sevbo), uz očito – nama teško zamisliv budžet, pretjerao.
  
  Ono što nesumnjivo jest začudni element i što se uz složene futurističke konstrukcije uočava je pod posve pokriven pijeskom. Motiv pustinje, „srebrne pustoši“ pojavljuje se u romanu kao opis i doživljaj slike koju glavni lik vidi kroz okular mikroskopa pri pokušaju analize „krvi“ ljudske kopije koja se pojavila u liku njegove pokojne djevojke. I to je vrlo zanimljivo rješenje presložene priče u kojoj, prema popisu izvođača i njihovih uloga postoji samo jedan lik – Čovjek. Sadašnjost (Jurij Smekalov)  i živi, prošli i budući otisci njegova sjećanja (Viktorija Litvinova, Georgij Gusev, Igor Kolb, Aleksandr Čelidze i Ekaterina Čebikina). No, pauza od pedeset minuta (tijekom koje se pijesak pomete) da bi se nakon jedne uistinu lijepe scene lebdenja izvođača na mobilnoj konstrukciji i možda desetak minuta drugog dijela ponovno na brzinu vratio na scenu, čini se krajnje besmislenom.
  
  Drugi dio je uopće puno manje plesan (u širokom značenju te riječi), i scena se sve više puni pa se i nema gdje puno kretati, pogotovo u skafanderima, koji i nisu iskorišteni u smislu logike hibridnog tijela. Izvrsni i očito radoznali, ruski baletni plesači, ovdje potpisani i kao glumci, podredili su se svim ograničenjima ovog izleta u moderni balet. Motiv spirale i povratak na početak, simbolična ljudska ruka koja probija zid u taj neki stari/novi prostor/vrijeme efektan je završetak koji možda više priziva kraj Kubrickove Odiseje u svemiru nego Lemov zagonetni planet, što zapravo, i nije neka razlika nego (misaoni) ples po rubu iznad istog bezdana.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2019.

Piše:

Maja
Đurinović