Baleti.hr

Nosim gelere sa sobom…

Mateja Pučko Petković, baletna umjetnica – razgovor uz 30. obljetnicu rada u Baletu HNK-a u Zagrebu

• Mateja Pučko Petković u bogatoj je karijeri sažela sve vidove plesačke umjetnosti. Prvakinja je i baletna majstorica Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu; bila je solistica Baleta SNG-a u rodnoj Ljubljani, asistentica je koreografa / koreografkinja, autorica i predavačica scenskog pokreta. Poslije završetka prirodoslovne i baletne škole, usavršavala se kod priznatih ruskih pedagoga s Akademije Vaganova, Natalije Dudinske i Konstantina Sergejeva. Karijeru je počela u Ljubljani, a vrhunac dosegnula u Zagrebu. Oduševljavala je osebujnim stilom koji je, bez zadrške, tendirao modernom, temperamentom, glumačkom izražajnošću, energijom i scenskom karizmatičnošću. Sve je išlo kao po špagi, kako kaže, do nesretnog događaja raketiranja Zagreba u Domovinskom ratu 1995., kada je bila ranjena u baletnoj dvorani, posljedice čega osjeća i danas. No voljom i požrtvovnošću sve je prevladala, nastavila plesačku karijeru, ostvarila četrdesetak uloga, prešla u vode baletnog majstora. I stvorila obitelj, što smatra najvažnijim. Trideset je godina Zagrepčanka.
  
  Zanimljivo je kako ste se zaposlili u Baletu SNG-a još prije nego što ste završili baletnu školu i onda ubrzo dobili status solistice?
  
  Da, završila sam baletnu školu 1983. godine, a već od 1981. sam bila angažirana u ljubljanskom Baletu. Školu sam završavala uz rad. Počela sam u ansamblu i poslije dvije godine dobila status solistice. U to doba u Ljubljani je postojao taj prijelaz, tzv. „solo zbor“, tako da sam poslije otplesane prve uloge, Sestre u Pepeljuzi, dobila status solo zboristice što znači da sam plesala u ansamblu i, po potrebi, male solističke uloge. Zatim sam, 1983., znači dosta brzo, dobila status solistice. Taj prvi nastup u Pepeljuzi bio mi je šok i stres, ali mi je pomoglo što mi je partnerica u ulozi druge sestre bila Jelena Marković, jedna iskusna balerina koja mi je bila profesorica u baletnoj školi. Ona mi je jako puno pomogla da prevladam tremu, strah i da se pokažem u dobrom svjetlu. Vjerujem kako je taj moj debi bio uspješan i otada je sve išlo kao po špagi, kako bi se reklo. Nedavno sam, prigodom stogodišnjice slovenskog baleta, ponovno susrela profesora iz Škole, Gorazda Vospernika. On je još uvijek dosta vitalan gospodin; prisjetili smo se tih naših dana iz škole od prije četrdeset godina i on mi je potvrdio da sam bila dosta disciplinirana i vrijedna učenica...
  
  Što ste još plesali u Ljubljani?
  
  U Ljubljani sam se prvi put susrela s Milkom Šparamblekom i njegovim radom. Počela sam s njegovim i koreografijama domaćih koreografa Ive Kosija i Vlaste Dedovića. Kod Dedovića sam bila alternacija Ireni Pasarić koja je tada bila na angažmanu u Ljubljani, što mi je bila izuzetna čast i izazov biti alternacija takvoj vrhunskoj balerini. Kod Kosija dobila sam jednu od tri glavne uloge u njegovom baletu Zavodnik. Zatim je došao Ronald Hynd koji je postavljao Veselu udovicu. Smatrali su me karakternom plesačicom koja može dobro iznijeti osobnost lika. Isto tako mi je Božica Lisak, koja je postavljala Ples kadeta, dala priliku da otplešem Prvu učenicu. I tako je to krenulo dalje.
  
  A nastupi s trupom Lidije Sotlar?
  
  Gospođa Lidija Sotlar prepoznala me već u zadnjim razredima baletne škole kao perspektivnu balerinu. U sedmom razredu, što je treći razred srednje baletne škole, pozvala me u svoju trupu. Bilo mi je predivno iskustvo jer smo pripremali različite programe s kojima smo obilazili manje gradove, sela i približavali plesnu i baletnu umjetnost publici koja nikad u životu to nije imale prilike vidjeti ni susreti se s baletom. Upoznala sam plesače koji su već bili u angažmanu, stekla iskustvo putovanja i gostovanja kakvih, čini mi se, danas skoro da i nema. A jedan od najljepših elemenata naše umjetnosti je kada možeš pokazati sebe i svoj rad ne samo u svojem okruženju već i šire.
  
  Koja je, po Vašem mišljenju, razlika između zagrebačke i ljubljanske baletne škole?
  
  Čini mi se kako je u ono vrijeme zagrebačka baletna škola bila možda malo veća i malo bolje povezana s kazalištem i malo bolje organizirana, ali sada mi se čini da je situacija obrnuta. Ljubljanska baletna škola ima krasne nove prostorije i njihov rad se odražava na ansambl koji dolazi u teatar. Oni primaju veći broj plesača koji završavaju baletnu školu. Znate da je kod nas u Zagrebu škola zamalo na ulici, nema svoj prostor i snalazi se na sve moguće načine. Ne znam kako će se riješiti taj problem. A ljubljanska Škola stvarno radi punom parom, iz nje izlaze dobri mladi plesači koji dobivaju angažman u kazalištu, a kod nas je jako teško poslije završetka baletne škole dobiti angažman. Zapošljava se dosta stranaca a ne daje se dovoljno prilike našim učenicima koji završe školu.
  
  Dva puta sudjelovali ste na baletnom natjecanju u Novom Sadu.
  
  Prvi put, 1984., osvojila sam brončanu medalju, a 1988. srebrnu medalju i posebnu nagradu, Plaketu Ane Pavlove, za najveće umjetničko dostignuće. To mi je mnogo značilo jer se ta plaketa nije dodjeljivala redovito nego samo iznimnim plesačima koji su pokazali velik umjetnički izričaj. Bilo je to posljednje natjecanje koje se održalo u Novom Sadu. Natjecanja su itekako dobra jer se kroz njih napreduje i stječu iskustva, usavršava se. Kada se uđe u žrvanj kazališnih produkcija i predstava više nitko nema vremena baviti se s plesačem niti s njime izrađivati neke umjetničke i tehničke stvari. A na natjecanjima plesač je pod paskom mentora koji se posvećuje samo njemu što je jako, jako dobro. Zato bi mladi plesači trebali težiti i uključivati se u što više natjecanja. Osim toga, u Novom Sadu sam došla u kontakt s već završenim plesačima ili onima koji su bili pri kraju školovanja iz cijele bivše države. Upoznala sam i ravnatelje drugih baletnih kuća tako da sam, na poziv tadašnjeg direktora Baleta HNK-a u Zagrebu Lea Stipaničića, prešla u Zagrebački balet.
  
  Kada ste počeli surađivati s Milkom Šparemblekom?
  
  Milko Šparemblek je postavljao Priču o vojniku kada sam tek počela plesati u kazalištu. Tada sam bila u ansamblu i nažalost sam se ozlijedila tako da nisam sudjelovala u tom njegovom baletu. No vrlo brzo dobila sam drugu priliku jer je, poslije dvije ili tri godine, došao postaviti jedan od svojih najpoznatijih baleta Pjesme ljubavi i smrti na glazbu Gustava Mahlera. Tada mi je povjerio iznimno odgovornu ulogu Dame u crvenom, po kojoj pamtimo balerinu Maju Srbljenović Turcu koja je bila sinonim za tu njegovu predstavu. Mislim kako sam s tom ulogom, uz njegovu pomoć, postala balerina u ekspresivnom i tehničkom smislu; počela sam sazrijevati i rasti. Bila sam dosta mlada za tu ulogu i bilo je pitanje hoću li moći donijeti ono što koreograf želi i što ta uloga od plesačice traži. Mislim da je krenulo dobro i gospodin Šparemblek je bio zadovoljan što mi je bilo najvažnije. I publika je balet jako lijepo primila. To je onda pokrenulo i moj prelazak u Zagrebački balet jer sam s ulogom Dame u crvenom nastupila na natjecanju u Novom Sadu, dobila nagradu i plaketu te poziv ravnatelja da prijeđem u Zagreb.
  
  Sam prelazak u Zagreb 1989. bio Vam je prilično stresan.
  
  Da. Zanimljiva je priča vezana uz moj angažman u Zagrebu. Ravnatelj Leo Stipaničić pozvao me, kao što je red, na audiciju. Odazvala sam se ali u Ljubljani nisam nikome rekla da idem na audiciju u Zagreb. Na audiciji sam, na nekom skoku na vježbama, uganula nogu, a pet dana poslije audicije slijedilo je gostovanje Ljubljanskog baleta s Pjesmama ljubavi i smrti u Skopju. A ja uganula nogu i što ću sad? Nastala je velika panika, svi su bili ljuti, normalno, jer kako mogu otići i ništa ne reći a još imamo i gostovanje. Tada sam, uz pomoć jedne predivne doktorice, uspjela sanirati povredu tako da sam mogla otići na gostovanje i otplesati cijelu predstavu. Srećom, sve je prošlo u redu, a i audicija je bila uspješna bez obzira na uganuće. Sljedeće sezone prešla sam u Zagrebački balet i krenula od najnižeg stupnja za soliste, u statusu male i srednje uloge. Onda sam, nakon nekoliko velikih uloga i dokazane kvalitete, postala prvakinja Baleta, 1993. godine.
  
  Koje uloge u Zagrebu izdvajate?
  
  U Zagrebu sam uglavnom plesala karakterne i glumački zahtjevne uloge. A bilo mi je neizmjerno drago kada sam dobila jednu dramsko-lirsku ulogu kao što je Jela u Đavlu u selu. To mi je bio neizmjeran gušt, da nisam stalno đavolica, zavodnica, ili Ciganka, da jednom mogu izraziti i svoju drugu stranu. Jelu sam onda plesala i u Splitu, ali i u Novom Mestu sa slovenskim baletom prigodom obljetnice Mlakarovih. Bilo mi je posebno drago što su Pia i Pino Mlakar došli malo raditi s nama i prenijeti nam svoje viđenje i zahtjeve uloga. Tako da sam imala privilegiju iz prve ruke steći iskustvo i raditi s koreografima odnosno autorima Đavla. Prvi partner bio mi je bio Štefan Furijan, a poslije Ostoja Janjanin i Svebor Sečak – tako da sam promijenila tri Mirka!
  
  Je li Vam zbog visine bio problem naći partnera?
  
  Nekako sam imala sreću da su partneri u mom razdoblju bili dosta visoki: Štefan Furijan je visok, a naročito Svebor Sečak, pa i Dubravko Kolšek, s kojim sam često plesala, tako da to nije bio toliki problem, a naročito jer sam u suvremenom i modernom baletu bila na poluprstima a ne na špici. No zato sam itekako trebala biti fit i paziti što jedem i koliko kila imam jer visoke balerine moraju biti još mršavije zbog visine. Zato danas mrzim jabuke jer sam godinama živjela na jabukama.
  
  Gdje ste sve samostalno gostovali ?
  
  Gostovala sam na Splitskom ljetu kao Jela u Đavlu u selu. U Rijeci sam radila s Dragom Boldinom Istarske skice, a s Milkom Šparemblekom Sedam smrtnih grijeha. To mi je bila jedna od dražih predstava, jedna vrsta koreodrame, reklo bi se. To mi je bila baš predstava za dušu, prilično zahtjevna jer je trebalo utjeloviti sedam različitih likova, fizički i ekspresijom izraziti različita stanja i emocije. U Napulju sam gostovala u Teatru San Carlo, također sa Šparemblekom. Iznenada sam morala uskočiti u Mazartov Requiem, u ulogu Čuvarice ognjišta, jer se njihovoj balerini nešto dogodilo. U Ljubljanu i Maribor sam se vraćala za razne uloge. Myrthu u Giselle plesala sam u Novom Sadu i Mariboru, u Mariboru također Majku u Peer Gyntu.
  
  Jesu li su Vas zvali iz Ljubljane da se vratite?
  
  Više puta su me zvali, čak i za mjesto direktorice Baleta u Ljubljani dva puta, ali sam odbila jer mislim da nisam materijal za direktoricu. Više volim raditi predstave, baviti se kreativnim radom, a manje organizacijom, teškim financijskim problemima i sličnim izazovima, tako da se nisam upuštala u te vode.
  
  Zasigurno Vam je najteže razdoblje u životu bilo raketiranje Zagreba 1995. kada ste bili ranjeni u baletnoj dvorani.
  
  Svakako. Još i danas imam psihičke posljedice... Ako sam slučajno u gradu u podne kad pukne grički top, samo što ne skočim ispod stola i sakrijem se jer ne mogu podnijeti taj zvuk. Osim toga, otada – nakon silnih injekcija i rana koje sam imala, postala sam jako osjetljiva na bol; više ne podnosim bolove kao što sam mogla prije... Mislim da od toga proizlaze i moji kasniji problemi sa zdravljem jer se trenutno borim s reumatskim artritisom i nekako mi se čini kako je to dosta povezano. Ali eto, čovjek izađe iz svega skupa jači. Vratila sam se na scenu i poslije otplesala još dosta glavnih uloga. Nosim te gelere sa sobom, osjećam ih kod promjene vremena; naučila sam živjeti s time i samo se nadam da oni neće početi šetati po tijelu.
  
  Kada ste počeli preuzimati druge poslove u baletu?
  
  Do 2006. bilo je još uloga a tada sam počela prelaziti u vode baletnog majstora. Imala sam nekoliko operacija koljena, po tri zahvata na svakom. Poslije te zadnje operacije još sam otplesala Lilith u Johannes Faust passionu. Imali smo veliko gostovanje u Ludwigsburgu, svaki dan su bile predstave koje smo dijelile Almira Osmanović i ja. Jedan dan imala sam dvije predstave i tada su počeli problemi s koljenom koje više nije moglo izdržati tako veliko napore, počelo je otjecati i boljeti. Umorila sam se od tih bolova i vidjela da tako više neće moći, a nisam htjela da zbog toga stagniram ili da ne zadovoljavam umjetničke kriterije. U dogovoru s tadašnjom ravnateljicom Irenom Pasarić iznašla sam rješenje da se pomalo uključim kao baletni majstor i da još odradim one uloge koje mogu. Irena mi je prva dala priliku da radim kao baletni majstor. Počela sam uz Ljiljanu Gvozdenović u njezinom baletom Maestro. U Coppeliji na Montmartreu koreografa Yourija Vamosa sam se, uz tadašnje baletne majstore Suzanu Bačić i Iraidu Lukašovu, uvodila u taj posao i otada postala samostalni baletni majstor. U početku mi je bilo jako teško biti baletni majstor i imati plesačku ulogu u istoj predstavi. To je bio veliki stres jer moraš imati kontrolu nad svime i u isto vrijeme biti u svojoj ulozi, što je dosta zahtjevno.
  
  Bavite se pedagoškim radom i na Muzičkoj akademiji.
  
  Predajem scenski pokret pjevačima, radim na njihovim projektima, tu i tamo koreografiram za njih neku operu. Surađivala sam s Krešimirem Dolenčićem u Seviljskom brijaču, s Plamenom Kartaloffom u operama Cavalleria rusticana i Pagliacci, s Jasnom Žarak sam isto radila jednu zgodnu modernu operu, Upoznavanja i rastanci Lukasa Fossa.
  
  Kako gledate na svojih trideset godina u Zagrebu?
  
  Čini mi se kako se u tih trideset godina toliko toga dogodilo kao da je prošlo dvostruko više vremena! Veliko mi je zadovoljstvo što mladim plesačima mogu prenijeti znanje i iskustvo. No, moram priznati kako mi je možda stresnije raditi kao baletni majstor jer ne mogu do kraja utjecati na krajnji rezultat. Plesač je ipak u najvećoj mjeri odgovoran sam prema sebi, a kada imaš odgovornost prema tridesetero ljudi, nikad ne znaš kako će nešto ispasti i kako će se pojedinac pokazati... Mislim da je moja odluka da dođem u Zagreb bila vrlo, vrlo dobra. Možda malo žalim što nisam otišla u inozemstvo jer sam prošla nekoliko audicija... Ali nisam se mogla odlučiti, sviđalo mi se u Zagrebu, pogotovo kad sam prošla zlo i dobro, stvorila obitelj, postigla ravnotežu na profesionalnom i privatnom planu... Volim Zagreb, grad i atmosfera mi se sviđaju. Nisam više bila spremna na pozive iz Ljubljane i nisam zažalila.
  
  © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 31. svibnja 2019.

Piše:

Mladen Mordej
Vučković