Nastupom Dresden Frankfurt Dance Company 12. travnja 2019. završio je Beogradski festival igre. Tijekom proteklih šesnaest godina Festival je rastao te postao jedan od najrelevantnijih plesnih događanja u regiji. Osim samih predstava kao uvod u festivalska događanja održane su besplatne radionice za učenike i profesionalne baletne umjetnike koje su vodili eminentni umjetnici poput Emiliana Piccolia, i plesača Spellbound Company i Batsheva Dance Company. Na festivalu su prikazane 23 recentne koreografije. Na njihovoj izvedbi bili su prisutni Ohad Naharin, Jacopo Godani, Marie Chouinard, Rachid Ouramdane i Dunja Jocić dok su u samim izvedbama plesali Sidi Larbi Cherkaoui, Ambra Senatore, Eric Gauthoer, Un – Me Ahn i Dada Masilo. U okviru festivala uručena je nagrada Jovan Ćirilov za najbolju koreografiju prošlogodišnjeg Festivala korografkinji Marie Chouinard za Vrt zemaljskih uživanja, a Vip nagrada pripala je Dunji Jocić.
Festival je ugostio 328 plesača i velik broj ljudi u pratećim timovima a festivalska događanja su pratili novinari iz Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Italije i Izraela uključujući The Guardian, japanski Times i Danca e Danca. Uz sam Festival održana je i međunarodna konferencija zemalja centralne i istočne Europe koja je okupila pedeset stručnjaka s područja baleta na kojoj se razgovaralo o budućnosti plesa i pozicije na tržištu kreativne industrije kroz primjere dobre suradnje. Tako je nakon gotovo mjesec dana kontinuiranih plesnih događanja završio BFI, te smo zamolili osnivačicu i umjetničku ravnateljicu BFI Aju Jung da nam odgovori na nekoliko pitanja.
Iza Vas je jedan od najvećih festivala suvremenog plesa u regiji. Kako ste zadovoljni s ovogodišnjim Festivalom?
Bio je to program vrhunske kvalitete, koji se na neki način stopio sa svojim sloganom („Za obnovu prirodnih ljudskih osjećanja“, op. ur.). Emocije su ono što je svaki od koreografa uspio dotaknuti. Naravno, uvijek može više i bolje, i to je ono čemu svake godine težimo. Jedini način da budete uspješni, jest da nikada ne budete sasvim zadovoljni.
Kako je bilo organizirati do sada najveći festival i kako ste se nosili s organizacijskim zahtjevima?
Obožavam svoj posao i nijednu obavezu ne prihvaćam kao teret. Osim, možda, hrvanja sa administracijom, natječajima i izvještajima. Ne razmišljam o zahtjevima i obavezama, nego jurim ka cilju koji sama odredim. Vjerojatno ne bih znala drukčije. Ako bih duže mjerila ili razmišljala, nikada ne bih pokrenula ovakav posao. Rizici su ogromni, a vremena nisu nikada prava ili idealna.
Kakav je bio odaziv publike na Festivalu? Kod nas u Hrvatskoj je prilično uzak krug publike zainteresiran za suvremeni ples. Kod Vas su se već prvog dana u publici mogla vidjeti mnoga poznata lica. Kako uspijete zainteresirati širi krug ljudi za predstave?
Nastojim da publici donesem ono što je aktualno na svjetskoj sceni. Ako se neka produkcija sjajno prodaje u Londonu ili Parizu, zašto ne bi imala uspjeha u Beogradu ili Zagrebu? Međutim, Beogradski festival igre oduvijek daje mogućnost i neafirmiranim, mladim trupama i umjetnicima. Vrijedni i kvalitetni umjetnički pokušaji mogu doći do velike scene i publike, samo ukoliko se nađu u okvirima dobre selekcije. Ako uporno prikazujete eksperimente i ples bez pokreta i koncepta, onda ćete svakako izgubiti interes publike, medija, sponzora... i mogućnost da prikažete referentne naslove. A to je velika šteta za ukupnu umjetnost. U današnje vrijeme je izuzetno teško odvojiti dva sata za posjet teatru, pa je odgovornost umjetnika i selektora još veća. Zajedno sa paralelnim programima koji su počeli u prosincu prošle godine, a završit će se proslavom Svjetskog dana plesa u Beogradu, kada izlazimo sa jednom malom premijerom, odnosno predstavom u kojoj igraju učenici baletnih škola iz Italije i Srbije. Ovogodišnji Beogradski festival igre uspio je privući blizu 25.000 gledatelja.
U umjetnosti je teško razgovarati o financijama jer je to na žalost poprilično skupa djelatnost. Kako ste uspjeli zatvoriti ovogodišnji budžet i može li uopće biti kakve zarade kod ovako velike produkcije?
Još sam na početku. Zapravo, u trenutku kada je glavni program Festivala završen, mi još nemamo informaciju o visini podrške državnih i gradskih institucija. Do posljednje zavjese, sve je pokriveno iz sredstava sponzora i zahvaljujući prihodu od ulaznica. S tim novcem smo kupili gotovo četiristo avio karata i platili preko 1400 hotelskih noćenja! Također smo platili dnevnice i avanse honorara trupama, transport scenografije, lokalne transfere... Napravili smo kompletnu promociju, plasman... Bili smo dobri domaćini za preko stotinu novinara iz zemlje i inozemstva... Sada nam ostaje da se nadamo da ćemo do kraja ljeta uspeti podmiriti dugove, a zatim u rujnu početi okupljati nove partnere i početi s prodajom ulaznica za program koji nas očekuje tijekom 2020. godine.
Na programu je ove godine bilo samo jedno domaće ime?
Jedina predstava koju potpisuje jedna Beograđanka, talentirana Dunja Jocić, stiglo je u produkciji Korzo teatra iz Haga. Bio je to komad o Andyju Warholu i njegovoj majci Juliji. Umjesto da ga izvedemo jednom, zbog velikog interesa publike, komad je odigran čak tri puta. U Beograd su stigli i producenti iz Pariza, pa će se Dunjin rad igrati tijekom jeseni u Théâtre du Châtelet. Nažalost, lokalni umjetnici su nedovoljno zainteresirani za suradnju, ali smo nagradom Vip poziva uspjeli da na domaću scenu vratiti mnoge uspješne srpske plesače i koreografe koji žive i rade u inozemstvu. S velikom pažnjom, festival je predstavio radove Lea Mujića i Đorđa Makarevića, ali i uspjehe baletnih plesača Aleksandra Antonijevića (Nacionalni balet Kanade), Aleksandra Neškova (Nacionalni balet Atene), Gale Jovanović (Balet Državne opere u Beču)... Iz Hrvatske smo predstavili komade Staše Zurovca, Maše Kolar i Marijane Krajač... Jako sam ponosna na gostovanje Baleta HNK na Festivalu igre, 2017. godine.
Imate neistomišljenike koji se ne slažu s tako velikim Festivalom i misle da je napravljen nauštrb domaće plesne scene koja je na taj način zakinuta za dio sredstava koje bi mogli potrošiti u vlastitoj produkciji?
Naravno. Neistomišljenici su dio svakog javnog posla. Ako ste na Balkanu uspješni u svom poslu, onda imate čitave skupine, udruženja i klubove protiv sebe. Vremenom sam naučila da bijes i mržnju koristim kao energiju. Vjetar u leđa. Ne bi valjalo da dokoni zašute, jer bi to značilo da imamo Festival po mjeri lošeg prosjeka. Dok su glasni, super je. Neka Guardian napiše da je Beogradski festival igre jedan od najboljih u Europi, a mi ćemo se na našoj tržnici već nekako raskusurati. Prošle, a najvjerojatnije i ove godine, Beogradski festival igre je na natječaju Ministarstva kulture dobio samo desetinu od ukupnih sredstava koja su bila na raspolaganju za umjetnički ples. Zato bi bilo zanimljivo prisjetiti se (ako netko bude uspio), svega divnog i neponovljivog sto se dogodilo od onog ostatka...
Razmišljate li već o slijedećem Festivalu i imate li već neka imena u vidu?
Program je već gotov. Imamo neke nedoumice i koristit ćemo narednih nekoliko mjeseci da pogledamo neke produkcije uživo... ali nacrt postoji. Kao i potvrda New York City Balleta za njihovo prvo gostovanje u Beogradu!
Možete li nam reći nešto više o sebi i upoznati hrvatske poklonike plesa sa sobom i svojim radom?
Ja sam Aja Jung, i svoj život sam posvetila plesu. Za dostignuća u poslu kojim sam se bavila u mom Beogradu, odlikovali su me ministrica kulture Francuske i predsjednik Italije. Očekujem jedno važno priznanje iz Grčke, zemlje u kojoj sam provela šest godina života. Ponosna sam na dvije divne kćerke i duboko zahvalna svojoj obitelji, jer nije uvijek jednostavno složiti se s mojom energijom i idejama. Osnovala sam prvi privatni festival plesa u Srbiji i prvu privatnu međunarodnu baletnu školu u Beogradu... Brižno čuvam komad svog neba nad Dorćolom, i uživam u društvu dva psa pasmine Jack Russell terijer i tri mace spašene sa beogradskog asfalta.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 19. travnja 2019.
