Baleti.hr

Spletke u plavom

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Pierre Choderlos de Laclos – Giorgio Madia, Opasne veze, kor. i red. Giorgio Madia

• 
  
  „Učinite da vaš corps de ballet pleše, i dok pleše, neka svaki njegov član iskazuje neku emociju ili pridonosi stvaranju slike; neka se u plesu služe mimikom, tako da osjećaji koji ih prožimaju uzrokuju promjenu njihova izgleda svakog trena. Budu li njihove geste i crte lica neprestano u skladu s njihovim osjećajima, oni će shodno tome biti izražajni i udahnut će život predstavi.“ To su upute iz četvrtog pisma iz Pisama o plesu i baletu Jeana Georgesa Noverrea (prvi put objavljenih 1760. u Stuttgartu), velikog reformatora plesne umjetnosti koji se zastupajući ballet d'action zalagao za autonomiju plesnog kazališta, za ples koji nije samo lijepa kombinacija vješto izvedenih pokreta. Noverre je prije nego što je postao baletni majstor pariške Opere, između ostalog na bečkom dvoru podučavao plesu i mladu Mariju Antoanetu, buduću francusku kraljicu u čije je vrijeme nastao znameniti, provokativni roman Opasne veze Pierrea Choderlosa de Laclosa, koji opisuje blistavu kaljužu francuske aristokracije i kroz priču o nadmetanju taštine dvoje uspješnijih i utjecajnijih protagonista – predstavnika tog dekadentnog društva koje je prizvalo Revoluciju, raskrinkava obijesnu dosadu plemićkih salona i njezine tragične, autodestruktivne posljedice. Usput, zgodan je detalj iz Noverrove biografije: parišku Operu je napustio nakon samo dvije godine ogorčen zavišću i – spletkama!
  
  No, što u Opasnim vezama, baletnoj drami Giorgia Madie, može konkurirati intelektualnoj superiornosti briljantnih umova izbrušene slatkorječivosti? Kako oplesati tašte i licemjerne likove koji se u općoj dosadi života svedenog na formu i obrasce dvorske etikete, troše na spletke, verbalno iskonstruirane manipulacije i prijevare, te i ne uspijevaju zapravo uživati u seksualnim avanturama, lukavošću ishođenim trijumfalnim pohodima na čednost i povjerenje. (Jadan je i jalov taj libertinizam kao bunt protiv društvene forme, religije i korzeta koji se iživljava na nevinima, slabima i osjetljivima.)
  
  Opasne veze u koreografsko-redateljskom čitanju Giorgia Madie i izvedbi zagrebačkog Baleta u prvom je redu iznimno dojmljiv vizualno-glazbeni doživljaj. Sve je prelijepo, profinjeno, u plavom (Yves Klein u inačici baroknog kazališta). Scena je prozračna i apstraktna unutar elegantnih bijelih linija ornamentalne arhitekture prostora, i baš poput plave boje: čista i hladna u slojevima prozirnosti; čarobna u dinamici zgušnjavanja ili otvaranja paralelnih prostora, odnosno prostora paralelnih radnji. (Pritom se još, periodično, svjetlosnom promjenom scena pretvara u žive, dvodimenzionalne slike crnih silueta.) Tako su svi ti profinjeni interijeri, detaljem namještaja u trenutku preobraženi u salon ili budoar – mjesta koja su po svojoj suštini zatvoreni, intimni prostor, prostor privatnog kruga i osobnih tajni – providni, otvoreni voajerskom pogledu publike koja prati priču. Odnosno, budući da priču poznaje (zasigurno, velikom većinom iz sjajnog filma Stephena Frearsa, koji je između mnogih nagrada i dobitnik Oscara za najbolji adaptirani scenarij), prati način na koji će se ona, neverbalno, provesti.
  
  Plesači se, u baroknom kostimu, elegantnim odjelima i krinolinama (i dalje tonovi isključivo plave), s bijelim perikama, blijedih napudranih lica, brzo kreću kroz prostore i scene, linearno iscrtavajući tijek priče. Vrlo su izražajni, suvereni u stavu i glumačkoj igri, ponekad vrlo retro u korištenju mimskih klišeja, a s druge strane plesni i elegantni kao što dolikuje statusu likova, vremenu i mjestu radnje, kada se upravo uspostavljao strogi kod koraka, gesta i figura klasičnog baleta. Rijetki su pravi plesni ispadi, i više priliče posluzi. Npr. Takuya Sumitomo kao vikontov majordorm može si dozvoliti nekoliko bravuroznih trenutaka, ali Tomislav Petranović kao vikont de Valmont i Natalia Kosovac kao markiza de Merteuil, ili Iva Vitić Gameiro kao gospođa Tourvel, kao i Edina Pličanić (Gospođa de Volanges), Andrea Schifano (Vitez Danceny) ili Asuka Maruo (Cécile de Volanges), likovi upetljani u priču o taštini i ljubomori, aktivni ili žrtve u igri šaputanja i ogovaranja, zamki i podmetanja, moraju se nositi sa sasvim novim plesnim jezikom, silno precizno, istovremeno izražajno i prigušeno, i bez virtuoznih egzibicija. Sve je u detalju, kontroli, pogledu, tjelesnom stavu, maloj gesti, u glumi i razvidnoj pažnji da ih tijelo ne izda. Jer oni, marionete na uzicama vlastite taštine, u međusobnom ophođenju nikome, a uglavnom ni sebi, nikad ne smiju reći što misle ili osjećaju. A publika iz tih elegantnih odnosa iščitava skrivene namjere i količinu prijetvornosti.
  
  Koreografski su vrlo atraktivne i duhovite ansambl scene, u matematički precizno vođenoj dvoličnoj igri: naizgled ležernog slijeda zadanih ritmičkih sekvenci društvenog ophođenja i istovremeno korištenje prilika za privatne intervencije, poput neprimjetno dodavanja pisma ili šapata iza lepeze.
  
  Kao što sam napomenula na početku, Opasne veze u koreografsko-redateljskom čitanju Giorgia Madie u prvom su redu iznimno dojmljiv vizualno-glazbeni doživljaj. Zapravo glazbena dimenzija ovog baleta je možda i fascinantnija od vizualne. Izbor glazbenih djela Josepha Haydena, de Laclosovog suvremenika, dramaturški i u svakom pogledu izvrsno posloženih (u živoj izvedbi HNK-ovog orkestra pod ravnanjem Diana Tchobanova) nosi i vodi radnju, priča priču, motivira postupke i realizira stanja. Lepršava i brbljava, glazba šapuće i viče, šulja se i smije, podcrtava i gura, zapravo čini se da je istovremeno atmosfera i naracija, kao da na neki način zamjenjuje riječi, koje su uostalom u ovom slučaju ionako samo stilski i zvukovno lijepo uobličene laži.
  
  I to još nije sve. Lebdeće časne sestre na hoverboardima briljantno je zamišljeno i provedeno koreografsko rješenje koje podcrtava oprečni, netjelesno orijentiran prostor samostana koji uokviruje priču. U njega se na kraju nasilno vraća trajno uprljana Cécile de Volanges, mlada djevojka koja je na početku uzbuđeno i naivno izišla u obećavajući divni plavetni svijet postajući metom hladnih kalkulacija i ubrzo žrtvom opasnih i nadasve ružnih veza.
  („Što to ima u ljudima tužno…“)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. travnja 2019.

Piše:

Maja
Đurinović