Baleti.hr

Zahtjevna tehnika u novom ruhu

Hrvatsko narodno kazalište Split: Léo Delibes, Coppélia, kor. Aivars Leimanis

• 
  
  Nakon tri desetljeća odsustva sa splitske pozornice, u petak 15. ožujka baletni ansambl splitskog Hrvatskog narodnog kazališta premijerno je izveo balet Coppélia na glazbu Léa Delibesa. U Hrvatskoj je Coppélia postavljena prvi put na pozornici HNK-a u Zagrebu 1895, a u Splitu 1957. u koreografiji ruske baletne umjetnice Marine Olenjine koja je u to doba radila u Beogradu i Novom Sadu. Marina Olenjina došla je na poziv Ane Roje i Oskara Harmoša, a glavne plesačke uloge pripale su njihovim učenicima, gostujućim baletnim umjetnicima, Deirdre O´Conaire i Mylesu Marsdenu. Coppéliusa su dijelili Ante Ćurković i Pero Vrca, a dirigirao je Silvije Bombardelli. Scenu i kostime kreirala je Jagoda Bulić. Predstava je igrana petnaest puta tijekom godine dana, koliko je ostala na repertoaru.
  
  U travnju 1979. (još u vrijeme trajanja radova na kazališnoj zgradi koja je stradala u požaru) održala se druga splitska premijera koju je koreografirala Jitka Ivelja uz Sandra Zaninovića kao dirigenta. Scenografiju je napravio Andre Kukoč, a kostime Miljenko Štambuk. U ulozi Swanilde nastupila je Dunja Njegovan, Željko Valenšag bio je Franz, a Luciano Perić majstor Coppélius. Nekoliko godina kasnije, u prosincu 1983. (u obnovljenoj zgradi), Dimitrije Parlić uz asistenciju Višnje Đorđević, a pod ravnanjem Borislava Skenderovića, postavlja Coppéliu u kojoj glavne likove tumače Vedrana Ostojić i Sanja Župa, te Constantin Tesea, Radomir Vučić i Dušan Simić, dok je Coppélius Emilian Markov. Scenograf je Mijo Adžić, a kostimografi Ljiljana Dragović i Božena Jovanović. Sa više od trideset izvedbi, balet se održao na repertoaru sve do kraja 1989. godine.
  
  Danas, 36 godina od posljednje premijere, taj duhoviti romantični balet postavljen je i izveden u novom ruhu. Koreograf Aivars Leimanis, baletni umjetnik bogate umjetničke karijere, latvijski baletni prvak i umjetnički ravnatelj Latvijske nacionalne opere poznat je široj publici po prošlogodišnjem spektakularnom ostvarenju baleta Gusar. Kako je naveo u medijima, koreografiju je prilagodio splitskom ansamblu. Preplitanje narativnog tijeka kroz minuciozno razrađene gegove, pantomimu, solističke varijacije i grandiozne masovne scene, svjedoči o tome kako Leimanis znalački posvećuje maksimalnu pozornost svakom detalju predstave. Orkestrom je ravnao Hari Zlodre koji se godinama svojski trudi da baletni naslovi ne budu zapostavljeni.
  
  Coppélia započinje duetom skitnica koje igraju Daniel Erchov Zayas i Aaron Kok (inače i Franz u drugoj postavi). Oni na samom početku visoko postavljaju ljestvicu umjetničke i tehničke kvalitete predstave. Upečatljivi, mladi, zaigrani, eksplozivnih skokova, tehnički izvanredni, mamili su pljesak i ovacije gotovo svakom svojom pojavom. Kroz balet u dva čina i tri slike provela nas je Eva Karpilovska kao Swanilda. Iz godine u godinu može se pratiti njezino sazrijevanje i napredak. Njezina besprijekorna tehnika praćena je zrelim glumačkim i umjetničkim dostignućem. Duhovita i jasna u svojim glumačkim zadaćama, briljira u zahtjevnim tehničkim iskušenjima. Njezine solističke varijacije izvedene su precizno i s lakoćom.
  
  Ivan Boko kao Franz, zaljubljiv mladić koji se ipak dvoumi vezati za najljepšu djevojku u gradiću, pouzdan je partner i solidan plesač. Visina njegovih skokova je zadivljujuća. Uigran i rasplesan ansambl posebna je priča i užitak za gledanje. Dojmljiva je radost plesanja i strast utkana u mazurku, čardaš, španjolski ples, također u svadbeni valcer, te tehnička spremnost u varijacijama Swanildinih prijateljica i Franzovih prijatelja. Ta tematski lagana predstava postavljena je tehnički vrlo zahtjevno, no ansambl je potpuno ostvario koreografske zamisli popularnog klasičnog naslova. Likove Gradonačelnika, Židova, Svećenika, odigrali su ekspresivno iskusni Lev Šapošnjikov, Nikša De Marchi i Igor Glushkov, dok je duhoviti i intrigantan Dr. Coppélius bio Dmitrij Rodikov.
  
  Kostimograf Aleksandar Noshpal i scenograf Slaven Raos prokušani su suradnici direktora baleta Igora Kirova. Raskošni i skladno nenametljivi kostimi i bogata scenografija zaokružuju pitoresknu sliku bajkovite scene. Majstor svjetla Branimir Bokan je sa svjetlom uspješno dočarao romantična jutra, večeri i tajnovite prostore mračne Coppéliusove kuće.
  
  U nekim izvedbama baleta Coppelia (npr. u Boljšoj teatru) postoji i treći čin u kojem na pozadini scene na ogromnom satu sjedi starac Vrijeme s kosom u ruci, a ansambl sa solistima izvodi bijeli divertisman. Ne sjećamo se takvih Coppelia na hrvatskim pozornicama, ali je zato u ovom Leimanisovoj verziji, završni grand pas de deux na kraju predstave ostvaren u maniri bijelog baleta s bravuroznim solo varijacijama.
  
  Nakon klasične Coppelie druga ovogodišnja premijera najavljena je za svibanj kada će se suvremenijim baletnim izričajem predstaviti Igor Kirov s praizvedbom predstave O jednoj mladosti.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 26. ožujka 2019.
  (Osvrt se odnosi na prvu reprizu, predstavu izvedenu 16. ožujka 2019.)

Piše:

Sanja
Petrovski