Povod za razgovor s talijanskim baletnim umjetnikom Giorgiom Madiom skorašnja je praizvedba baleta Opasne veze koji potpisuje kao redatelj i koreograf. Giorgio Madia školovao se u baletnoj školi milanskoga Teatro alla Scala te se kasnije, kao plesač pridružio trupi Mauricea Béjarta Ballet du 20ème siècle. Koreografsku karijeru započinje 1995. godine te je otad čest gost najvećih svjetskih pozornica za koje je kreirao niz cjelovečernjih djela, među kojima su najpoznatiji Nudo, Alisa u zemlji čudesa, Oz – The Wonderful Wizard, Don Juan, kao i mnoge naslove klasične baletne literature (Trnoružica, Orašar, Labuđe jezero). Balet Opasne veze na izabranu glazbu Josepha Haydna druga je njegova suradnja s Baletom zagrebačkog HNK, nakon iznimnog uspjeha baleta Petar Pan, koji je, u Madijinoj koreografiji, od premijere 2016. god. postao apsolutni hit zagrebačke pozornice. Upravo iz tog razloga, s pravom je podignuta ljestvica očekivanja te se Opasne veze iščekuju s velikim uzbuđenjem i znatiželjom.
U kojoj mjeri je činjenica da su Opasne veze javnosti poznate prije svega kao, iznimno popularan, Oscarom nagrađeni film, utjecala na Vas tijekom procesa stvaranja tog baleta?
Pri uprizorenju Opasnih veza prvenstveno sam se oslanjao na knjigu Pierrea Choderlosa de Laclosa. Dakle, mogu reći kako nisam bio pod utjecajem filma, kako njegovog koncepta tako ni glazbe niti dramaturgije. Iskreno, osim tog najpoznatijeg, pogledao sam i druge filmove koji se bave knjigom Opasne veze te vjerojatno svjesno ili nesvjesno uzimam od svega po malo, ali mogu reći da je inspiracija filmom bila minimalna. Naprotiv, knjiga mi je bila puno bolje uporište i dala je puno više boje koju sam mogao iskoristiti u svojem baletu.
Kojim ste ključem otključali Opasne veze?
To je ustvari uvijek glavno pitanje kada se bavite nekim djelom – u kojem smjeru želite krenuti i na koji način to postaje vaše djelo? U ovom slučaju važna su dva pitanja – kako će sve izgledati vizualno, i na koji način ćete ispričati priču? Vizualna dimenzija mi je odmah bila jasna stoga što je ova priča vrlo usko vezana uz jedno povijesno razdoblje. Naime, premještanje tog djela u neko drugo vrijeme također može funkcionirati jer se tu ipak radi o univerzalnim karakterima, ali tada se gubi ono najzanimljivije, a to je razlog zašto je sama knjiga bila toliko važna, zašto je bila toliko utjecajna, zašto je bila spaljivana i zabranjivana te zašto je toliko skandalizirala javnost. Ono što mi se čini zanimljivo i što je možda odgovor na prethodno pitanje je činjenica da se radi o razdoblju prije revolucije u kojem na vidjelo izlazi sva dekadencija aristokracije, njezine intrige i skandali pri čemu onda, upravo ono što je u društvu strogo zabranjeno postaje vrlo zanimljivo. U tom smislu, postavljanje ovog djela van njegovog povijesnog okvira ne bi funkcioniralo jer bi reduciralo njegov dramski potencijal. Druga stvar koja je bitna je – kako ću postaviti djelo? Dakle kako ću postaviti ovaj epistolarni roman u kojem nema dijaloga i u kojem ustvari grupne scene ne postoje budući da se sve zasniva na pisanju pisama? Iskoristio sam slike, veze i asocijacije koje sam imao čitajući knjigu. Knjiga naime ostavlja mogućnost čitatelju da, čitajući pisma, popuni praznine, a upravo su te praznine bile ono što sam odlučio postaviti na scenu kao okosnicu predstave. Dakle, u predstavi su mnoge scene koje u knjizi ne postoje, ali koje su potrebne kako bi se ispričala priča te kako bi se razvili likovi te njihove međusobne veze i odnosi.
Tri elementa koja na neki način obilježavaju Vaš rad, a možemo ih pronaći u oba vaša zagrebačka baleta (Petru Panu i Opasnim vezama) su muzikalnost, nijansiranost glumačkih scena te smisao za humor. Kakav je Vaš odnos prema glazbi?
Glazba sama, ali i muzikalnost je vrlo opširna tema. Glazba je za mene ustvari religija, u nju ili vjerujete ili ne. Isto tako glazba može biti shvaćena i kao poziv. Glazba me nadahnjuje i ne bih mogao koreografirati bez glazbe. Naime, plesnih koraka ima toliko da mi se čini kako je njihovo nizanje bez glazbe jednako upotrebi riječi bez smisla. Upotreba neke riječi smislena je jedino ukoliko imamo neku ideju i koncept koji tim riječima daje smisao, a taj koncept je, u ovom slučaju glazba. To je još izraženije u Opasnim vezama za koje sam sâm odabrao svu glazbu, za razliku od Petra Pana u kojem mi je glazba bila zadana. Također, pripadam onoj (starijoj) generaciji koreografa koja smatra da je muzikalnost dar i svjestan sam kako mnogi suvremeni koreografi ne dijele moje mišljenje. Za mene je glazba nedjeljivo vezana uz postojanje plesa, ona može biti shvaćena i kao razlog njegovog postojanja. Ples postoji zbog glazbe kao i zbog ritma iz kojeg je proizašao. Za mene osobno, glazba je razlog zbog kojeg plešem. Također, kada koreografiram, glazba mi instinktivno daje najbolji smjer kojim ulazim pod kožu gledatelju.
Balet Opasne veze, ispunjen je vrlo suptilnim smislom za humor koji je na neki način nit vodilja kroz čitavo djelo. Čini se kako, poigravajući se s prividom nepodnošljive lakoće postojanja likova i njihovih suodnosa još bolnije dolazi do izražaja naličje društva tog vremena odnosno, ono što je skriveno ispod fasade.
Nisam imao namjeru napraviti humorističan komad. Ustvari mislim da je to iznimno ozbiljna priča. Pretpostavljam kako su humoristični momenti došli posve nesvjesno te su također povezani s izborom glazbe. Naime, proveo sam mjesece tražeći glazbu koja bi odgovarala ovom djelu i na kraju sam pronašao odgovarajuća djela Jozepha Haydna. Preslušavajući ta djela shvatio sam da ona u sebi sadržavaju određenu ironiju koja je Haydnu, kao dvorskom kompozitoru, vjerojatno bila potrebna kako bi osvojio, zabavio i zadržao svoju publiku. Glazba koju je pisao, služila je zabavi aristokracije i Haydn je toga bio svjestan. Ironija dakle, već postoji, sadržana je u glazbi i ja sam je samo trebao iskoristiti.
Pretpostavljam kako je iznimno teško ispričati ovako kompliciranu priču bez riječi, isključivo plesnim jezikom. Koliko vam je u tom smislu važna gluma u ovom baletu?
Od svih predstava koje sam dosad radio Opasne veze su predstava u kojoj je gluma najvažnija. To je iznimno komplicirana priča s mnogo paralelnih radnji, s mnogo događaja koji su međusobno povezani. Dakle, ako sama priča nije jasna tada ne mogu publiku povesti tamo gdje želim, a ja ne želim izgubiti publiku, njezinu pozornost i zanimanje. Važno je reći i kako je scenski tempo radnje izuzetno dinamičan te neki važni događaji, protječu vrlo brzo, stoga je još važnije da sve bude razumljivo i da publika ne izgubi niti jedan dio priče. Povrh svega, jezik tijela u ovom baletu je vrlo limitiran. Plesači na sebi imaju korzete i krinoline, na glavama imaju perike i jedino što se jasno vidi su njihova stopala i gornji dio tijela. Dakle neizbježno je bilo posegnuti za glumom kako bi se nadomjestio rečeni deficit. Na koncu, ovaj sam komad uvijek više doživljavao kao dramu s pokretom, a ne kao balet.
Volite iznenađivati publiku u svojim baletima.
Smatram kako je to jednostavno – kazalište. Na kraju, kazalište je ovdje da zabavi ljude, a publiku ne možete zabaviti s dosadnim, uobičajenim i očekivanim postupcima. Zabaviti ih možete otvarajući im novu dimenziju koja nema veze s njihovom svakodnevicom. Ipak čini mi se kako je ova predstava puno više vezana uz ljude i da u njoj ima puno manje efekata nego što to ima u ostalim predstavama koje sam radio. U ovoj predstavi efekt začudnosti prikazuje se, između ostalog, i kroz mnoge promjene na otvorenoj sceni koje su tipične za barokno kazalište. Na taj način publika više ne sjedi ispred jedne slike nego je stalno izazvana promjenom koja se događa pred njezinim očima.
Koliko je ova suradnja sa zagrebačkim Baletom drugačija od one 2016. godine?
Svaka suradnja je uvijek drugačija naprosto zato što se radi o drugom baletu. Istina, plesače zagrebačkog Baleta poznajem od ranije međutim, sada su u nekim drugim ulogama, razvijaju drugačije likove što nas opet, iako se poznajemo od prije, na neki način vraća na početak. Smatram kako je ova predstava sjajna prilika da pokažu svoju umjetnost, iskustvo i snagu svoje scenske prisutnosti, što osobno smatram apsolutnom vrijednosti kazališta.
© Mihaela Devald, PLESNA SCENA.hr, 15. ožujka 2019.
