Jedan od gostiju na nedavno održanom simpoziju Zlatne šezdesete ili Kako se stvarala suvremena plesna scena u Hrvatskoj u organizaciji Hrvatskog centra ITI-ja, bio je Ivica Ivanko, samozatajni plesni umjetnik zanimljive karijere o kojemu se malo zna izvan stručnih krugova jer je davno otišao u inozemstvo, ali još uvijek čuva bogatu arhivu vezanu uz svoju raznoliku plesačku karijeru u Zagrebu šezdesetih, koju je s veseljem podijelio sa svima zainteresiranima.
Rođen je 1945. u Prološcu, osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Od 1955. član je Pionirskog kazališta, gdje uči pjevanje, glumu i ples. Bio je plesač prve generacije (1962-1970) KASP-a Milane Broš, s kojim odlazi na usavršavanje na ljetnu baletnu školu na Accademia Musicale Chigiana u Sieni. Od 1963. angažiran je u Kazalištu Komedija, a od 1964. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Nastupao je na Dubrovačkim ljetnim igrama kao plesač i pantomimičar; sudjelovao u mnogim televizijskim emisijama. Po odlasku u Njemačku mnogo je radio na televiziji, te se iskušao u svim plesnim stilovima - od suvremenog izraza preko klasičnog baleta do jazz-dancea i drugih, više estradnih stilova. Kao plesač i asistent režije radio je u različitim zabavnim programima, serijama i filmovima, a od 1987. do 1996. djeluje kao redatelj, autor i koreograf.
Uvijek optimističan i vedar, kada god dođe u Zagreb rado se druži sa starim kolegama na popularnom baletnom okupljalištu u Muzeju za umjetnost i obrt četvrtkom.
Vaš prvi odlazak u svijet bio je još u Pionirskom kazalištu. S tim je povezan i incident koji vas je usmjerio u ples?
S Pionirskim kazalištem imali smo više turneja, a 1959. bila je turneja u Berlinu i Švedskoj. U Švedskoj smo gostovali s dječjom operom Mali dimnjačar. Ondje smo najprije imali radijsko snimanje, a sljedeći dan nastup. Jedna obitelj, kada je čula kako volim sladoled, poklonila mi je cijeli paket sladoleda! Kod nas toga nije bilo: između dva keksa bio je sladoled. Ne sjećam se više koliko ih je bilo u paketu. Sve sam pojeo i ujutro više nisam imao glasa. U isto vrijeme Vlado Horvat, koji je igrao veliku plesačku ulogu, povrijedio je nogu. Silvija Hercigonja je rekla: „Ti ne možeš pjevati, on ne može plesati, i sada moramo promijeniti i prestudirati cijelu koreografiju. Ti uskoči umjesto njega". To je bio moj prvi susret s baletom jer sam prije toga kod Trude Reich učio pjevanje i svirao flautu, a kod Zvjezdane Ladike glumu. Otada sam nastavio plesati sa Silvijom Hercigonjom. Bila je jako dobar pedagog i jako stroga! Jednom je nešto nisam poslušao i tako me udarila kišobranom da se polomio... Poslije me poslala u baletnu školu koju sam, nažalost, prekinuo. Razlog je prilično čest u baletnoj školi, a to je klavir. Imao sam profesoricu Benić za koju mogu reći da me stvarno maltretirala i bio sam jako ljut na nju.
Kako je nastao KASP?
U to vrijeme upoznao sam Milanu Broš koja je u Pionirskom kazalištu vodila plesnu grupu u kojoj su plesali Nada Kokotović, Boris Pavlenić, Vlasta Spinčić i Olga Draušnik, i ja sam im se pridružio. Istovremeno, radila se Šiptarska suita u koreografiji Ane Maletić za turneju u Poljskoj 1961. Glavne uloge igrali su Zrinka Supek i Boris Pavlenić. Toliko me se dojmila da mi je i do danas to najljepša koreografija. Kada je Boris Pavlenić otišao jer se posvetio glumi, Milana Broš, Bogdan Gagić, Nada Kokotović, Vlasta Spinčić, Olga Draušnik i ja odlučili smo se osamostaliti. U Pionirskom kazalištu osnovali smo 1962. Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa, koja se 1963. s novom plesačicom Biserkom Maričević osamostaljuje kao Komorni ansambl slobodnog plesa – KASP, s idejom istraživanja novih načina komuniciranja pokretom na temelju improvizacije. Budući da smo svi mi plesači pohađali baletnu školu, dobili smo od škole dvoranu pa smo navečer mogli vježbati i stvarati. Naše su koreografije bile čiste improvizacije. Prije stvaranja koreografija imali smo trening na bazi tehnike Marte Graham. Naši počeci bili su takvi da je svatko ležao na podu u pozi u kojoj se osjećao opušteno. Milana bi pustila glazbu i mi bi se počeli pokretati kao u transu. Svatko je osjećao glazbu na svoj način. Gibali bismo se a da zapravo nismo ni bili svjesni što izvodimo. Milana je gledala naš rad i nakon određenog vremena i sugestija spojila bi naše improvizacije u cjelinu.
Poslije smo od Vjerana Zuppe dobili na korištenje tzv. Crnu dvoranu u Teatru &TD, gdje smo mogli vježbati i izvoditi naše predstave. Prvo gostovanje bilo je 1962. u Ljubljani na Baletnom bijenalu, gdje smo poslije redovito gostovali. A gostovali smo i u inozemstvu. Pariški institut za koreografiju imao je natječaj na kojemu smo kao grupa dobili prvu nagradu za koreografiju i mogućnost da u jednom kazalištu izvedemo našu predstavu i da je snimimo za njihovu televiziju. Išli smo i u Sienu, na Accademia Musicale Chigiana kod Alexandera i Clotilde Sacharoff. Milana je sa Sacharoffima imala jako dobru vezu jer je već 1962. bila kod njih, zatim s grupom plesača 1963., dok sam ja kod njih bio 1964.
Kad prelazite u balet?
U to vrijeme dobio sam angažman u Kazalištu Komedija, gdje je Sonja Kastl radila neku koreografiju. Ostao sam godinu dana i ponovo na njezin poziv 1964. došao u Hrvatsko narodno kazalište. Tada sam napustio baletnu školu. U HNK-u sam bio do 1971. Istovremeno, uz angažman u HNK-u, radio sam s KASP-om. Kad se išlo na gostovanje, u kazalištu bih dobio slobodno. Imali su razumijevanja. Zapravo, sve se znalo dosta unaprijed i moglo se organizirati. S druge strane, bila je to reklama za HNK jer je uvijek u programu pisalo da sam plesač HNK-a. U HNK-u sam bio angažiran kao ansambl-plesač i to sam ostao do kraja. U međuvremenu je Sonja Kastl prepoznala moj talent, vidjela da brzo kapiram i odjednom sam počeo uskakati u predstave. Dala mi je priliku plesati Hilariona u Giselle, što mi je bilo jako drago, jer je Giselle s Đurđicom Ludvig bio prvi balet koji sam uopće vidio. I danas mi je Giselle najdraži balet. Prvog Hilarona plesao sam s Ivankom Žunac. Kada je Mile Jovanović čuo da ću plesati Hilariona, svako sam poslijepodne išao kod njega. Studirao je sa mnom ulogu u detalje - svaki pokret, i rekao da to nije samo trčanje, a i trčanje ima svoj smisao. Nakon toga dobio sam ulogu Rotbarta u Labuđem jezeru kojeg sam također studirao s Jovanovićem. Uskakao sam 1966. i u Trnoružicu. Plesao sam čak sva četiri princa kad su plesači bili bolesni. Tad smo puno plesali i na televiziji. Melita Skorupski i Miljenko Vikić te Igor Urošević iz Beograda puno su koreografirali za televiziju. Emisije su se često snimale noću. Koliko se sjećam, dobro se plaćalo. I s Milanom Broš sam puno snimao za televiziju, pogotovo za dječji program.
Kako gledate na suradnju s Milanom Broš i vrijeme KASP-a ?
Rastali smo se jer mi više nismo vidjeli perspektivu, a ona je na više-manje isti način nastavila rad s drugim generacijama i obnavljala neke predstave. Žao mi je što su se tih godina ansambli doživljavali kao konkurencija. Bolje bi bilo da smo se podržavali jer smo svi tada bili pioniri modernog plesa u Jugoslaviji i imali dosta uspjeha na gostovanjima u Europi. U europskim zemljama moderni ples još nije bio toliko rasprostranjen dok Pina Bausch nije revolucionirala plesni svijet.
Mnogo ste radili na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Moj prvi susret s Dubrovnikom bio je 1967., kada je Vlado Habunek režirao Figarov pir s Vladimirom i Nadom Ruždjak. Habunek me angažirao da se brinem o statistima. Poslije je zagrebački Balet često gostovao. Našli smo se u Dubrovniku i kada je gostovao Ballet du XXe siècle s Romeom i Julijom a Béjart je angažirao nas nekoliko plesača iz HNK-a kao pojačanje ansamblu u njihovoj predstavi. (Voditelj proba u Ballet du XXe siècle bio je Petar Dobrijević / Pierre Dobrievich, op.ur.) Godine 1972., ponovo s Vladimirom i Nadom Ruždjak, igrao sam u Kneževom dvoru u operi Služavka gospodarica nijemu ulogu sluge Vesponea. Moj sljedeći Dubrovnik bio je kada su me Leo Stipaničić i Waclaw Orlikowsky pozvali iz Berlina jer je Orlikowsky ovdje postavljao Romea i Juliju i Orašara. Orlikowsky je htio da ja budem asistent režije i koordinator. Orašara smo radili za Zagreb i Ljubljanu, a Romea i Juliju za Zagreb i Dubrovnik. Tih godina (1983. i 1984. op.ur.) bila je kriza – nije bilo ničeg - ni čavla, ni šarafa, ni boja, tako da sam svaki tjedan svojim automobilom odlazio u Graz i švercao potrebni materijal.
Zašto ste naposljetku otišli u Njemačku?
Odlučio sam otići jer sam u to vrijeme još uvijek bio ansambl-plesač, a plesao sam dosta solističkih uloga. Htio sam novi ugovor, a tadašnji ravnatelj Frane Jelinčić me odbio te sam dao otkaz. Budući da je moj prijatelj Leo Stipaničić imao angažman u Essenu kod Borisa Pilata, pozvao me da dođem. Prvo sam pola godine bio baletni pedagog u jednoj privatnoj baletnoj školi, a nakon toga išao sam na audiciju u Gradsko kazalište u Hagenu, gdje sam godinu dana bio solist. Zatim sam došao u Berlin gdje sam najprije radio u Theaterudes Westens koji izvodi operete i mjuzikle. Nastupao sam u Deutsches Theateru u Münchenu i Operetnom teatru u Hamburgu. Godine 1974. prešao sam i na televiziju te neko vrijeme paralelno plesao u teatru i na televiziji. Godine 1980. morao sam, zbog zdravstvenih razloga, prestati plesati. Postao sam, u početku, pomoćnik redatelja, kasnije redatelj i koreograf. U mirovinu sam otišao 2005. I još sam uvijek u mirovini!
© Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 15. veljače 2019.
