Baleti.hr

Prema dokumentarnom

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka, i Masa Dance Company, Zagreb: Igračice s klupe, kor. Aleksandra Mišić

• 
  
  Igračice s klupe koprodukcija su Masa Dance Company iz Zagreba i Baleta HNK Ivana pl. Zajca. Kako je predstava nastala u sklopu programa Zajc Dance Lab 40+ koji aktivira plesače zrelije plesačke dobi, koreografkinja Aleksandra Mišić je kao ishodišnu točku postavila „situaciju drugosti“ u kojoj „se ne radi o kvaliteti sposobnosti izvršavanja fizičkog zadatka, već o osjećaju te iste sposobnosti.“ Igračice su tri članice baletnog ansambla – Cristina Lukanec, Irina Köteles i Kristina Kaplan, koje su se ovdje predstavile kao izvrsne izvođačice, radeći sa samo-refleksijom, samo-ironijom, i iskrenom, gotovo ispovjednom samo-konceptualizacijom. Sve to u podržavajućem koreografsko-redateljskom okruženju koje je kreirala Aleksandra Mišić.
  
  Kako iskustvo drugosti ne bi ostalo samo na reprezentaciji, da bi se susrela s ovom predstavom, publika se mora uspeti do pokusne baletne dvorane, dislocirane od zgrade kazališta, a smještene u zgradi Hotela Neboder, u koju se ulazi s njegove stražnje strane. Tko nije već upoznat s lokacijom, trebat će malo sreće i ponešto avanturističkog duha za pronaći ulaz… Pokusna baletna dvorana, koja je veličinom više prostor za zagrijavanje nego velika dvorana jednog nacionalnog ansambla, dočekuje nas sa stolcima uz dva zida, odjećom i plesačkom rekvizitom prebačenom uz štangu, koreografkinjom za pianinom (koja tijekom predstave pali i gasi svjetla u dvorani) i izvođačicama koje sjede u dnu dvorane za okruglim stolom i upaljenom stolnom lampom.
  
  Predstava ili „fantomski poker sa svojim dvadesetak godina dugim karijerama“ započinje naizmjeničnim hodanjem i kotrljanjem cijelom duljinom dvorane. Plesačice tako lagano poniru u pitanja o sebi, o plesu, o sebi u plesu, o izvedbi, o energiju, o užitku, o ulogu u ples, o zajedništvu i podršci i gubitku, o godinama u dvorani i o izlasku iz te dvorane. Nakon prvih uvodnih scena u kojima se uspostavljaju atmosfera, tjelesnost predstave i tema drugosti kroz preuzimanje pokreta i oblika tijela, materijal Igračica dobiva snagu kroz scene u kojima izvođačice govore iz sebe i u kojima dolaze do razine stvarnosti, gotovo dokumentarnosti. Tako, dok Irina Köteles pleše svoj energični, otvoren i strastven solo pun skokova i okreta ponavljajući skoro do iscrpljenosti, ostale dvije izvikuju razne upute i korekcije, istovremeno podrške, ali i agresije, tipične za baletni pokus. Kako se osim hrvatskog govori i na rumunjskom, situacija postaje duhovita i stvarna. Slijedi slika u kojoj plesačice gomilaju na sebe brojne odjevne predmete i rekvizite koji se nalaze po dvorani, pretvarajući se u razna čudovišta, gubeći ljudski oblik i pritom se očito i dobro zabavljajući.
  
  Solo Cristine Lukanec koji se odvija u mraku, a osvjetljen je tek malim ručnim lampicama kolegica – prijateljica, plesački je najdojmljiviji i najsnažniji dio predstave, koji se u jednostavnom spiralnom kretanju potpuno odmiče od baletnog vokabulara, a izvođačica otvara svoju bogatu tjelesnu interpretaciju, snagu, senzualnost, prisutnost. Nedostatak ovog segmenta, kao zapravo i cijele predstave je prekratko trajanje slika, tako tek kada situacije počinju raditi i otvarati svoj potencijal, scene završavaju, gubeći mogućnost transformacije ili doticaja sa dubljim razinama autobiografskog uloga. Treća je izvođačica Kristina Kaplan, brza, energična i kristalno precizna u tekstu i gesti, i baletno graciozna u pokretu. Sadržajno, vrhunac predstave je već spomenuti „fantomski poker“, izveden kao čista dramska situacija, u kojoj se izvođačice nadmeću svojim karijernim ulozima; tako ulažu sve godine u dvorani, sve povrede, sve prekovremene sate, sve odigrane i neodigrane role, sve sate neprovedene sa djecom, svu djecu koju nisu rodile, i sve ostale snove koje nisu realizirale. Ostaje još jedan jednostavni ples svake od njih, kao jedan mali gala i izlazak iz dvorane.
  
  Igračice s klupe kompaktno su i lijepo osmišljena predstava, spretno izrasla iz realnog ambijenta, rađena očito s mnogo entuzijazma i povjerenja od svih uključenih. Dirljiva i duhovita, nakon ponešto preteatralnog početka, otvara nam svijet baletnih karijera, bez imalo mistifikacija ili težine, a kroz odlične izvedbe snažnih, osebujnih i razigranih protagonistica. A ukoliko uprava HNK-a Ivana pl. Zajca nađe interesa za ponovne izvedbe, predstava će sasvim sigurno rasti i dobivati na gustoći, dubini razumijevanja potencijala građe i trajanjima.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 7. veljače 2019.
  
  Igračice s klupe
  ideja i koreografija Aleksandra Mišić
  premijera 1. veljače 2019.
  asistent koreografkinje Ognjen Vučinić, glazba Luka Gamulin, kostimografija AMI, grafički dizajn Tihana Šermet, inspicijentica Antonija Družeta Balić
  izvode: Cristina Lukanec, Irina Köteles, Kristina Kaplan

Piše:

Iva Nerina
Sibila