Baletni studio koji djeluje unutar Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku 14. prosinca 2018. obilježio je pedesetu izvedbu Orašara Petra Iljiča Čajkovskog, baletnog klasika i gotovo obaveznog dijela predbožićne europske kulturne ponude svakog većeg grada Zapada. Balet je premijerno izveden 22. studenog 2013. (kao rekonstrukcija zagrebačke predstave iz 1970. godine, a koreografiju Waczlawa Orlykowskog su za prilike osječkog HNK-a prilagodili Dinko Bogdanić i Vuk Ognjenović) što znači da ga je osječka ga publika imala priliku gledati šest godina za redom u lokalnoj produkciji zahvaljujući ponajprije entuzijazmu Ognjenovića koji ustrajno vodi skromni ansambl unatoč nizu otegotnih okolnosti.
Već prve sezone dvadesetak repriznih igranja Orašara dokazuje neospornu popularnost baletnog predloška i zainteresiranost osječke publike. Međutim i u kontekstu širem od osječkog, balet je gostovao u nekoliko inih gradskih kazališta, unio dašak novine u kazališne repertoare u kojima se baleti ne postavljaju, a neka su gostovanja gotovo postala tradicionalna pa možemo reći da Orašar osječkog HNK-a nije samo osječka baletna priča, nego je značajna za didaktično i iskustveno sazrijevanje (ne samo) lokalne publike. Time predstava dobiva na odgovornosti, koja je teško podnošljiva u poziciji koja se godinama ne pomiče s frustrirajuće točke postojanja između ozbiljnog, profesionalnog, ansambla i amaterske skupine zaljubljenika u balet. Osječkog Orašara godinama izvode članovi baletnog studija, koji su velikim dijelom studenti, uz učenike osječke Glazbene škole Franje Kuhača i polaznike Baletnog studija Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića.
Dok su u drugim nacionalnim kazalištima u Hrvatskoj problemi baleta drugačije prirode, često vezani uz državne propuste poput pitanja beneficiranog radnog staža, u HNK-u u Osijeku ne postoji ni kazališni baletni ansambl niti ijedno plesačko radno mjesto, što je priličan problem za okupljanje profesionalnih baletnih plesača i za najskromnije sastavljanje profesionalnog baleta. A mladi baletni umjetnici, po već poznatoj hrvatskoj tradiciji, nemaju mnogo izbora osim napustiti državu koja sustavno onemogućava osnovne uvjete rada, a kamoli mogućnost kontinuiranog napredovanja i usavršavanja...
Stoga problem osječkog Baleta nije samo lokalni problem, nego stari primjer već poznatih neadekvatnih rješenja institucionalnog karaktera, te ga se treba početi polemizirati barem u plesačkim krugovima, ako već kazališna kuća nema razvijen senzibilitet prema baletu kao jednom od temeljnih izraza na kojima nacionalna kazališna kuća treba stabilno stajati i neprekidno rasti. Možda aktualni dolazak nove intendantice na čelo kuće donese nužne promjene u pristupu plesnoj umjetnosti kao neizostavnoj sastavnici jednoj od najvažnijih kulturnih institucija grada Osijeka.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2019.
