Baleti.hr

Čarobni štapić Leonarda Bernsteina

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka: Serenada & Allegro, kor. Igor Kirov i Maša Kolar

• 
  
  Prvo što upada u oči tijekom gledanja predstave Serenada & Allegro Igora Kirova i Maše Kolar je to da ansambl riječkog baleta izgleda odlično. Razigran i energičan, sa zanimljivim plesačima različitih osobnosti i plesnosti, ansambl je to koji puni scenu i uživa u izvedbama. Riječka premijera, održana 7. prosinca 2018. duhovito je najavljena banerom na zgradi kazališta „Bolje od Orašara!“, a taj program originalno je kreiran za Splitsko ljeto 2018, u koprodukciji i zajedničkoj izvedbi Baleta HNK Ivana pl. Zajca i Baleta HNK Split (o toj izvedbi možete pročitati u tekstu Sanje Petrovski.
  
  Serenada & Allegro program je kojim se naša baletna scena pridružila svjetskom obilježavanju stote godišnjice rođenja jednog od najpoznatijeg skladatelja 20. stoljeća – Leonarda Bernsteina, prvog koji je postigao priznanje kritike i široku popularnost, a zapamćen je i kao ambasador klasične glazbe, dirigent spektakularnog stila i osoba brojnih privatnih kontroverzi. Sličan program u sezoni 2017/18 postavio je primjerice i londonski Royal Opera House (ROH) koji okuplja svoja tri pridružena koreografa (Wayne McGregor, Christopher Wheeldon i Liam Scarlett) od kojih svaki postavlja jedno Bernsteinovo djelo.
  
  Koreografi Maša Kolar i Igor Kirov odlučili su se za dva potpuno različita autorska i estetska pristupa Bernsteinu: Kirov u Pismima za njega koristi skladbu Serenada kao pokušaj osobnog obraćanja skladatelju, a Maša Kolar, uz dramaturginju Maju Marjančić, krenula je od dirigentske geste i interpretacije Beethovenovog Scherzo Allegra iz Druge simfonije u D-duru.
  
  Serenada se smatra najlirskijim Bernsteinovim orkestralnim radom, a tematski i strukturalno referira se na Platonovu Gozbu (ili Simpozij). Igor Kirov tom radu pristupa kombinacijom koreografskog iščitavanja glazbe i vlastitim, intimnim odgovorom na istraživanje Bernsteinovih pisama. Pisma za njega postavljena su oko muškog solista, koji je ogoljen i osamljen u polumračnom, mističnom prostoru u koji vode dva bloka stepenica. Likovi koji dolaze u taj prostor i ulaze u interakciju s njim, spuštaju se polagano, često unazad, izranjajući iz dima i kontra-svjetla, i isto tako dramatično i nestaju. To su tri ženska lika – (očekivano) žena u crvenom, u bijelom i u crnom, i četiri muška plesača, također lagano kostimografski označena. Koreografski rukopis Igora Kirova otvorenog je tijela i prostora, s izraženom kontrolom i suspenzijama na kraju svake kretnje-fraze. Tako koreografija djeluje precizno, iscizelirano, elegantno se upisuje u prostor, a plesači, dovodeći svaki pokret pažljivo do kraja, postaju nestvarni, poput vizija ili snoviđenja. Radom dominiraju dueti i trija, sa zahtjevnim i ispreplićućim podrškama i partneringom. Tako se ovaj rad može gledati kao protok koreografije lijepog i dorađenog, smirenog i ne previše inovativnog suvremeno-baletnog izričaja.
  
  No, Kirov nastoji istovremeno pratiti glazbenu strukturu, kao i uspostaviti likove i međusobne odnose, i tu njegov rad pada u autorski međuprostor. Jasno je da je u pitanju odnos protagonista i ostalih likova, no kakvi su ti odnosi, u čemu je njihova kriza, ostvarenje ili promašaj, ostaje izvan doživljaja djela. Prvenstveno stoga što je koreografski jezik, s izuzetkom dionica glavnog lika koji se kreće mekanijom i povezanijom kvalitetom bliže suvremeno-plesnom stilu, unutar cijelog rada vrlo prepoznatljiv i ujednačen. Koreografija zapravo funkcionira poput muzikalnog, dobro izvedenog koreografskog dizajna, unutar koga plesači upisuju svoje emocionalne interpretacije, ali koje su to motivacije i unutarnji krajolici, nije jasno. Tako Pisma za njega ostaju u procjepu intimnog autorskog iskaza i koreografskog dijaloga s glazbom.
  
  Allegro Maše Kolar, rad je za četrnaest plesača, stolce, dirigentske štapiće i – Beethovena. Rasplesano je, duhovito, nepretenciozno djelo, koje slavi glazbu i s njom se – igra. Ovaj rad kreće od vrlo banalnih ishodišta: Bernsteinova dirigentska fizikalnost, muzikalnost kao temelj koreografiji i ideja plesnog ansambla kao orkestra, a sve to je opetovano istaknuto; crnim kostimima, stolcima s malim svjetlima i dirigentskim štapićima u rukama plesača kao i video projekcijom linija – štapića, tako i pokretom, odnosno koreografijom, koja jednostavno prati glazbu. U Allegru ti gotovo preočiti elementi, koji se akumuliraju u pojavnosti, postaju građom koreografske i dramaturške igre koja se uspijeva izgraditi u nešto drugo potvrđujući samu sebe.
  
  Scena se otvara u tišini i mraku u kojem plesači grade neobičnu arhitekturu svjetla i objekata preslagujući stolce. Prvi zajednički allegro plesači započinju sjedeći, plešući sviranje koje se razigrava oko stolaca u matematičkoj organizaciji kanona i varijacija na temu. Druga scena je izuzetno duhovita i zabavna, proizlazi iz koreografske interpretacije Bernsteinove dirigentske zaigranosti, u trećoj slici stolci preuzimaju pokret od plesača, plesački se uzlet prenosi na objekte koji polete prostorom, a u četvrtoj slici dirigentski štapići postaju ekstenzije tijela, mali mačevi, čarobni štapići u šarmantnim i veselim duetima cijelog ansambla.
  
  I nakon cijelog furioznog prometa pokreta, u kome Maša Kolar ponekad kompleksnije, ponekad jednostavnije, povremeno zaista zafrkantski prati i ispisuje glazbu, posljednji dio vraća pokret na ishodište, na ritam u magičnom emocionalnom Beethovenovom Allegrettu (7. simfonija u A-molu). Plesači klečeći udaraju ritam šakom o pod i iz toga razvijaju plesne fraze, mekih linija i slobodnog, ležernog, rasplesanog tijela, u koje ulaze i izlaze puneći i prazneći frontalnu, geometrijsku formaciju. U finalu ansambl se gotovo ritualno ujedinjuje u ponavljanju jednostavne ritmične fraze zamaha ruku i kruženja tijela, a katarzičnom kraju autorice prilaze tako da još više pojednostavljuju pokret na samo spuštanje i dizanju ruku. Tako smirivanjem i svođenjem, ponavljanjem i smanjivanjem informacija, plesači prepuštaju pažnju gledatelja glazbi, monumentalnosti Beethovenovog zvučnog svemira i Bernsteinovoj dirigentskoj palici.
  
  Serenada & Allegro lijep je glazbeno-baletni doživljaj, rad plesnih umjetnika koji djeluju unutar hrvatskog konteksta, a u izvedbi ansambla koji kvalitetno spaja klasičnu baletnu preciznost i liniju, sa suvremenom, urbanom energijom. Zasigurno – uzbudljivije od Orašara.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2019.
  
  Serenada
  Pisma za njega
  koreograf Igor Kirov
  glazba Leonard Bernstein, Serenade, after Plato: Symposium
  asistentica koreografa Mojca Majcen, kostimografkinja i scenografkinja Aleksandra Ana Buković, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, adaptacija oblikovanja svjetla Branimir Bokan, baletna majstorica Paula Rus
  izvode: Anca Nicoleta Zgurić, Marta Kanazir, Ksenija Krutova, Marta Voinea Čavrak, Laura Orlić, Maria del Mar Hernandez, Ali Tabbouch, Daniele Romeo, Svebor Zgurić, Hugo Rodrigues, Michele Pastorini
  
  Allegro
  koreografkinja Maša Kolar
  glazba Ludwig von Beethoven Druga simfonija u D-duru, op. 36, 3. Scherzo Allegro / Osma simfonija u F-duru, op. 93, 2. Allegretto Scherzando / Peta smfonija u c-molu, op. 67, 3. Allegro / Prva simfonija u C-duru, op. 21, 3. Menuetto: Allegro / Sedma simfonija u A-duru, op. 92, 2. Allegretto
  asistentica koreografkinje Maja Marjančić, oblikovatelj svjetla Nuno Salsinha, adaptacija oblikovanja svjetla Branimir Bokan, video-projekcije Marin Lukanović, baletni majstor Andrei Köteles
  izvode: Nika Lilek, Ksenija Krutova, Marta Kanazir, Anca Nicoleta Zgurić, Tea Rušin, Maria del Mar Hernandez, Laura Orlić, Michele Pastorini, Ali Tabbouch, Tilman Patzak, Emanuel Amuchástegui, Svebor Zgurić, Hugo Rodrigues, Daniele Romeo

Piše:

Iva Nerina
Sibila