Baleti.hr

Zarobljeni u priči

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Thea von Harbou – Jiří Bubeníček, Metropolis, kor. i red. Jiří Bubeníček

• Nova, i prva ovosezonska premijera zagrebačkog Baleta – Metropolis u koreografiji, dramaturgiji i režiji Jiříja Bubeníčeka, potvrdila je izvrstan ansambl iznimnih plesačkih sposobnosti i osobnosti koje je jednostavno užitak gledati u strasnoj podatnosti stalno novim izazovima tjelesnih i izražajnih transformacija. Guilherme Gameiro Alves i Takuya Sumitomo, Iva Vitić Gameiro i Natalia Kosovac, Tomislav Petranović i Kornel Palinko predvodili su premijernu postavu ove produkcije potvrđujući visoke razine plesanja suvremenog baleta. S druge strane, plesni rječnik češkog plesača i koreografa Jiříja Bubeníčeka bogat je i moderan, tehnički zahtijevan i precizan, emotivno osjetljiv i kad to spojite s prvom konstatacijom, onom o kvaliteti plesača čini se da balet Metropolis ne bi trebao imati problema s recepcijom i kritikom.
  
  No, nažalost nije tako. Osnovni problem je libreto preuzet iz znanstvenofantastičnog romana Thee von Harbou, točnije scenarija za istoimeni filmski klasik Fritza Langa. Da podsjetim: distopijska priča je smještena u 2026. godinu u Metropolis, grad budućnosti u kojem egzistiraju dvije klase: jednima pripada mrak i težak fizički posao u beskrajnim repeticijama radnih sekvenci za strojevima kojima se održava svijetli, zračni svijet onih drugih, povlaštene manjine, obrazovane, dokone gospode. Grad vodi hladni bogati industrijalac i udovac Joh Frederson, dok u podzemlju lijepa djevojka Marija inspirira potlačene propovijedajući vjeru u neki bolji život koji će omogućiti iščekivani Posrednik. Zaplet počinje susretom svjetova (antologijskom scenom upada Marije s grupom siromašne djece u mondeni Vječni vrt) i bliskošću Marije i mladog Fredera, Johovog sina koji kroz ljubav otkriva tamnu stranu svijeta, kao i radnički život u iscrpljujućem tempu zadanih normi.
  
  Negativac je mračni znanstvenik Rotwang (lik koji se i u filmu i u baletu čini kao kombinacija doktora Coppeliusa i čarobnjaka Rotbarta) koji je između ostalog konstruirao i programirao robota sa tijelom fatalne žene Hel (lika identičnog Mariji, pa je to neka SF inačica bijelog i crnog labuda) koji će manipulirajući ljudima krenuti u rušenje vlasti, ali i opću destrukciju. I tako dalje teče nijema filmska napetica ispričana ekspresivnim rječnikom tijela, geste i grimase, a slijedi je naš balet, sve do sretnog kraja u kojem će si suprotstavljeni tabori, industrijalac i radnik na kraju ipak pružiti ruku u vjeri i zalogu budućeg zajedništva. Naime: „Posrednik između glave i ruku mora biti srce.”
  
  Nema sumnje da su neke antologijske scene filma iz 1927. godine i danas očaravajuće i Bubeníčekovi scenski citati bi mogle biti izvrsne točke zajedničkog sjećanja i posveta antologijskom filmskom djelu, da je postojala bilo kakva druga nadgradnja osim ideje prijenosa filma. Čini se neobičnim da autor nije imao hrabrosti ili uopće potrebe prodrijeti malo dublje u materijal koji nesumnjivo ima potencijale za složenije promišljanje suvremenog i tako aktualnog svijeta Metropolisa. Ostajući zarobljen kompliciranom i dugom pričom paralelnih radnji i napetih preokreta (koja nosi zametke vrlo zanimljivih psiholoških i simboličnih detalja i nije to crno-bijeli svijet), Bubeníček se u prvom dijelu baleta još nekako dramaturški drži dok ga je u drugom dijelu priča, koju je morao ispričati u furioznom tempu da bi sve stalo u prostorno vremensko ograničenje baleta, posve pojela. I u priličnoj mjeri onemogućila plesače u razvoju i nijansiranju odnosa.
  
  Scenografija Otta Bubeníčeka u kombinaciji s oblikovanjem svjetla Denija Šesnića vrlo je dojmljiva i efektna. Brzo se izmjenjuju scene monolitnih nebodera, koji su u opreci s tamnim podrumima katakombi, ili dvoranom Mašine srca koja je postavljena (kao i u filmu) kao glavni oltar novog božanstva tehnološke civilizacije. No, u završnici i te prebrze promijene gube na čistoći i jasnoći slike i poanti scene. Tako da je teško na kraju suosjećati s naporima mladog para i uživati u ishođenom pomirenju industrijalca i radnika, i prihvatiti bajkovitu utopiju: I onda su živjeli sretno. Šteta što su tako slojevita tema i film koji je upisan u umjetničku memoriju redatelja poput Ridleyja Scotta i Stevena Spielberga, u mediju baletnog teatra toliko ostali na površini.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2018.

Piše:

Maja
Đurinović